Monument Valley: Navajo Tribal Park i simbol Americkog Zapada. Foto: Naim Logić
Zamislite 26 km dugačak i preko 45 m dubok procjep u stijenama iz koga se nebo ne može ni vidjeti i toliko uzak da se na mjestima mora i ranac skinuti da bi se napredovalo! Tako izgleda Buckskin Gulch, najimpresivniji "tijesni kanjon" (slot canyon) Sjeverne Amerike, smješten u crvenim stijenama sjeverne Arizone i južnog Jutaha
Priroda u Arizoni bila je izuzetno darežljiva. Po mnogima, Arizona je prava riznica prirodnih ljepota. Osnovna odlika krajolika ove šeste po veličini američke države (5,8 puta veća od BiH) je raznolikost: od pustinjskih pejzaža na jugu u Sonora pustinji, preko prostranih borovih šuma u Bijelim planinama do neponovljivih crvenkastih stijena uzvišenog Kolorado platoa na sjeveru. Konačno, tu je i Grand Canyon, kanjon rijeke Colorado, jedno od sedam svjetskih čuda prirode.
Grand Canyon nesumnjivo predstavlja najveću turističku atrakciju ove američke savezne države, koji privuče godišnje preko 30 miliona posjetilaca i predstavlja simbol Arizone. Uporedo sa tim postoje i drugi kanjoni koji po intenzitetu doživljaja koji nude takođe spadaju u taj "grandiozni" format, gledano sa pozicije onih koji se najbolje osjećaju sa planinarskim ruksakom na leđima. Takav je bio i cilj ove ture - Buckskin Gulch (Klanac Jelenje Kože), najimpresivniji "tijesni kanjon" (slot canyon) Sjeverne Amerike.
Antelope Canyon: Priroda je nenadmašan umjetnik. Foto: Naim Logić
Sjedili smo na mekanom, pjeskovitom dnu Antilopa kanjona, zanijemili od ljepote. Ne znam čime smo bili više opčinjeni: da li do tada neviđenim motivom uskog Antilopa kanjona sa zadivljujuće skladno oblikovanim linijama u crvenkastom kamenu Arizone; da li igrom sunčevih zraka koje su ko zna kako pronašle put kroz dinamične linije kanjona; da li umilnim zvucima originalne navaho (navajo) flaute u rukama virtuoznog navaho vodiča Chief Sose (američka verzija imena koji na navaho jeziku znači: visoki, tanki čovjek) koji su se utapali u harmoniju linija i boja kanjona; ili njegovim pjevanjem izvornih navaho pjesama u ovako prirodno akustičnom ambijentu. Znam samo da je ugođaj bio kompletan i da bi svaka izgovorena riječ narušavala ovaj fascinirajući sklad boja, linija i zvuka. Uživali smo svim svojim čulima, a naše misli, brzinom kakvu samo one poznaju, prohujale su kroz vijekove skladnog života prirode i Navaho Indijanaca do davnih vremena velikih tektonskih poremećaja kada su nastajali ovi spektakularni motivi.
Antelope Canyon: Igra sunčevih zraka. Foto: Naim Logić.
Nauka kaže da je prije 500 miliona godina sjevernoamerički kontinent nastao spajanjem dva ogromna platoa: jedan dugački i tanki na zapadu i drugi ovalni na istoku. Linija spajanja je duž današnjih Rocky Mountains. Prije nekoliko stotina miliona godina ovdje je u stvari bilo veliko toplo more koje je daljnjim isplivavanjem ovog terena prerastalo u bazen. Sa tektonskim poremećajima i promjenom klime slana voda iz obližnjeg okeana se nalijevala u bazen i isušivala. Tokom miliona godina ovaj proces je ostavio iza sebe stotine metara naslaga koje predstavljaju ostatke isparavanja morske vode. Ova regija stoga obiluje ne samo neviđeno lijepim oblicima nego i fascinirajućim bojama.
Antelope Canyon: "Koncert" Chief Sose na navaho
flauti u Kokopeli pozi. Foto: Naim Logić
Prije oko stotinu miliona godina more je presahlo. Ovo što se danas može vidjeti su prekrasni raznoliki pejzaži izuzetne ljepote i oblika koje je teško riječima opisati. Milenijumskim erozivnim djelovanjem vjetra i vode od pjeskovitog kamenja i granita oblikovani su duboki ponori i čitave mreže kanjona koje prepliću mnogobrojne visoravni. Ovdje u srcu američkog jugozapada smješteno je pet spektakularnih nacionalnih parkova, šest nacionalnih monumenata, dvije nacionalne rekreacione zone, mnogobrojni državni parkovi i šume pod zaštitom države.
Medjutim, bilo bi nepotpuno govoriti o prirodi u ovoj regiji, a ne spomenuti američke Indijance koji prirodu tretiraju na poseban, nama čudan način, smatrajući je dijelom svoje porodice. Navaho Indijanci su najbrojnije indijansko pleme u Sjevernoj Americi. Više od 300.000 ih živi u rezervatu (27% veći od BiH) koji se proteže u tri države: Arizona, Jutah (Utah) i Novi Meksiko (New Mexico) na 1300-1700 metara visokom pustinjskom platou. Svoj rezervat nazivaju Navaho Nacijom (Navajo Nation).
Antelope Canyon: Posjeta bosanskih planinara. Foto: Naim Logić
Navaho indijanci žive od zemlje sa svojim pravilima i običajima koji se umnogome razlikuju od bijelih ljudi. Navaho su nomadi. Ovce i vuna su njihova osnovna preokupacija. Njihov jezik je izveden iz jezika Atabaskan plemena iz sjeverozapadne Kanade. Njihove nastambe Hogan su dobro projektovane kuće, do pola ukopane u zemlju; hladne ljeti, a tople zimi. Imaju oblik sličan eskimskom iglou. Konstrukcija im je od drveta i pruća, a zatim su oblijepljene blatom i potpuno prekrivene zemljom. Vrlo su funkcionalne u ovim surovim uslovima sa jarkim ljetima i oštrim zimama, obilatim snijegom.
U obilazak ovih predjela neslućene ljepote zajedno sa mnom krenuli su Kurtovići (na slici sa desna na lijevo): otac Zijah koji ima svoj biznis u Čikagu i učesnik je Bosansko-američke ekspedicije na Akonkagvu (6962 m) prošle godine, kćerka Ines je profesorica muzike u gimnaziji u Čikagu, a sin Adis je student na ASU (Arizona State University) i najbolji bosanski penjač u suhoj stijeni u Arizoni.
Antelope Canyon: Bizarne forme svjedoče o sukobu
vode i kamena. Foto: Naim Logić
Nakon obilaska Antilopa kanjona noć smo proveli u Page-u, malom gradu od oko 9000 stanovnika na rijeci Kolorado, nekoliko milja od sjeverne granice Arizone. U neposrednoj blizini nalazi se Glen Canyon brana i hidroelektrana. 1958. godine sa Navaho Indijancima dogovorena je razmjena oko 62 kv. kilometra zemljišta u neposrednoj blizini buduće brane za znatno veću površinu u južnom Jutahu. Razmjenu je dogovorio John C. Page i po njemu ovaj gradić i nosi ime.
Glavni cilj ovog našeg zajedničkog izleta u posljednjem vikendu juna mjeseca bio je procjep u crvenim stijenama sjeverne Arizone i južnog Jutaha dugačak preko 26 km, dubok preko 45 metara tako da se nebo iz njega ne može ni vidjeti i toliko uzak da se na mjestima mora i ranac skinuti da bi se napredovalo. Radi se o Buckskin Gulchu - po mnogima najimpresivnijem tijesnom kanjonu (slot canyon) Sjeverne Amerike, a vjerovatno i šire.
Antelope Canyon: Jedinstven izazov za fotografe. Foto: Naim Logić.
Prolazak kroz ovaj krivudavi tjesnac/klisuru predstavlja za svakog planinara impresivan doživljaj nakon koga svako od nas ponovo preispita svoje poimanje prirode, prirodnih sila, prirode kao umjetnika.
Buckskin Gulch zajedno sa kanjonom rijeke Paria leži u sjevernom dijelu Wermillion Cliffs National Monument na granici Arizone i Jutaha sa 293.000 akri ili 1186 km kv. površine. Kamp na ulazu je 30 milja ili 48 km zapadno od Page-a i jezera Powell.
Antelope Canyon: Voda je tako skladno izvajala linije kanjona.
Foto: Naim Logić
Od spoja sa kanjonom rijeke Paria moguće je produžiti nizvodno još 45 km do ušća u rijeku Kolorado u Lee's Ferry ili krenuti uzvodno odakle se nakon 11 km stiže do White House kampa u Paria Canyonu gdje smo ostavili jedno auto. Drugim autom smo otišli do ulaza u Wire Pass - 3 km dugačak uski kanjon koji se spaja sa Buckskin Gulchom na njegovom sedmom kilometru. Na taj način smo "uštedjeli" 4 km ulaznog dijela Buckskin Gulcha. Nakon 22 km zanoćili smo na jednoj uzvišenoj naplavini pola kilometra prije spoja sa Paria kanjonom. Paria na drevnom jeziku Paiute Indijanaca znači "slankasta, muljava voda".
Buckskin Gulch: Najimpresivniji "slot canyon" Sjeverne
Amerike. Foto: Naim Logić
Bivak je bio u katedralskom ambijentu dugačkih vertikalnih litica kanjona sa parčetom otvorenog neba posutim blještavim zvijezdama.
Sutradan ujutro u nedjelju 25. juna na posljednjih 5 km kad se kanjon rijeke Paria otvara, izašli smo na žarko sunce i užarenu atmosferu pustinjskog platoa Arizone (oko 40 C). Generalno, u kanjonu su temperature i do 10 C niže. Dakle, ukupno 33 km dvodnevnog planinarenja kroz magične kanjone koji u posjetiocu ostavljaju utiske kojih će se doživotno sjećati. Savladana visinska razlika nije velika: kretali smo se između 1250 i 1490 metara.
Buckskin Gulch: Da bi se napredovalo na mjestima se moraju i
rančevi skinuti. Foto: Naim Logić
No, nije sve tako idilično kako izgleda na prvi pogled. Prilikom prolaska imali smo "bliske susrete" sa zvečarkama (dva puta), skorpionima, vodenim zmijama, sovama, gavranovima i na kraju tvorom i miševima (na bivku). Čak 35 puta džepove zaostale, ustajale vode nismo mogli zaobići i morali smo ih pregaziti. Najdublji je bio dubok do kukova te smo se na bivku morali potpuno presvući. Oni u gornjem dijelu kanjona su bili naročito hladni - kao tečni led.
Buckskin Gulch: Teåko razumljiv kontrast - Temperatura van kanjona je
iznad 40 C, a voda u kanjonu ledi kosti u nogama! Foto: Naim Logić
Može se naići i na "živi pijesak" (quicksand) na mjestima dubokih naslaga mulja gdje se mora brzo i pametno reagovati: brzo se izvući; ako to ne ide, skinuti ranac i pokušati se izvući bez njega ili preko njega; u krajnjem slučaju, zovite u pomoć - preporučljivo je kretanje u grupama. Treba savladati i nekoliko skokova. Na jednom mjestu smo čak morali koristiti i uže. Kanjon nije preporučljiv ljudima koji se boje zatvorenog prostora. Gotovo dva dana treba hodati kroz tijesne kanjone čije litice su ponekad udaljene za širinu ramena. Nebo je visoko gore iznad, i rijetko se može vidjeti.
Buckskin Gulch i Paria Canyon: 35 puta morali smo gaziti kroz
ledenu vodu do visine kukova. Foto: Naim Logić
"Tijesni kanjoni" (slot canyons) nastaju kada tok vode prosijeca teren i slojeve stijena, ali ne postoji dovoljna količina vode da se takvi procijepi prošire u kanjon. Ako su slojevi kroz koji se kanjon formira uniformni/homogeni, kanjon ostaje otprilike iste širine kao u dnu. Pošto vodeni tok tokom dubljenja kanjona nastoji naći najslabije tačke u slojevima stijena, zidovi kanjona su rijetko vertikalni i uglavnom su krivudavi.
Buckskin Gulch i Paria Canyon: Koja sila je zaglavila ovaj
balvan gore? Foto: Naim Logić
Tijesni kanjoni mogu biti mjesta izuzetne ljepote, ali u isto vrijeme i izuzetne opasnosti. Najveću opasnost predstavlja upravo sila koja ih je i stvorila - VODA. U augustu 1997. (sezona monsuna u Arizoni) jedan vlažni oblak prosuo je kišu 5 milja (8 km) daleko od Antilopa kanjona u kome se upravo nalazilo 11 posjetilaca. Teren pustinjskog platoa ne upija tako lako vodu. Formirana je bujica prema najnižim dijelovima terena, gdje se kanjoni upravo i nalaze. Vodeni talas - zid protutnjao je Antilopa kanjonom i razbio njegove posjetioce o zidove kanjona. Brzog ubježista, na žalost nije bilo. Nakon tog kratkotrajnog talasa svih jedanaest nađeni su mrtvi.
Buckskin Gulch i Paria Canyon: 37 km kanjona kao
iz bajke. Foto: Naim Logić
O visini vodenih talasa koji tutnje ovim kanjonima u vrijeme velikih kiša zorno govore zaglavljeni drveni balvani, a bilo ih je i na visinama preko 12 metara iznad dna kanjona. Obzirom da su ovi tereni nekada bili na dnu mora, razumljivo je zašto su oni tako vodonepropusni. Druga nepovoljnost je što se iz ovakvih kanjona nebo rijetko može i vidjeti, da bi se moglo zaključiti nešto o nastupajućem vremenu. Ubježišta iz ovakvih kanjona obično ne postoje, a ako u rijetkim slučajevima i postoje, teško su savladiva. U protivnom, takve "izlaze" voda bi davno pronašla i korigovala svoj tok.
Koliko Arizona obiluje kanjonima, toliko ovi obiluju atrakcijama. Canyon de Chelly National Monument i Paukova stijena (Spider Rock) - 245 metara visok kameni zub. Foto: Naim Logić
Na ukupno 33 km naše ture kroz kanjone postojala je samo jedna mogućnost "izlaza" (na 17. km), ali samo za spretne alpiniste. Dakle, najvažniji dio priprema za ovakve ture predstavlja pribavljanje ažurirane vremenske prognoze. Generalno, treba izbjegavati sezonu monsuna: juli, august i početak septembra.
