Sa Osobca su razgledi izvanredni. U pravcu zapada se propinju Zelena glava, najviši prenjski vrh (lijevo) i Otiš (desno). Duboko ispred je Jezerce sa pl. kućom, "kultnim mjestom bosansko-hercegovačkog alpinizma". (Lijevo od Zelene glave, iza vrha Botin, proviruje, kao piramida, vrh Lupoglava.)
Uspon na Osobac u društvu veterana koji su naučili živjeti sa velikim, poput Osobca, a uživati u malim stvarima, poput kafe na istom tom vrhu. Ti kratki, a dragocjeni trenuci za autora predstavljaju sublimirano vrijeme i prostor, isprepleteni u nerazmrsiv čvor utisaka, spoznaja i iskustava
U septembru 1981. godine krenuli smo s Brasine (1400 m) u obilazak "Hercegovačke transverzale" Miro Soko, Šemso Halebić i ja. S nama je krenuo Dragan Šilić, čisto radi hodanja, transferzala ga nije interesovala. Put nas je vodio preko Prijevorca (1266 m), Orlinke (1765 m), Ruišta (1050 m), Bijelih voda (1450 m) do planinarskog doma Jezerce (1650 m). U domu zatekosmo domarku Draženku Hlebar i Nenda Gutića iz Mostara kako postavljaju lamperiju na katu. Rado smo se pridružili društveno-korisnom radu. Rezanje, kucanje, lupanje razlijegalo se prostorom.
Pl. kuća Jezerce nekada davno. Sa dozom nostalgije (ako ne i sjete), konstatujemo da je generacija, koja je tih osamdesetih nosila na svojim leđima bih visokogorstvo, danas generacija veterana. Na slici: Dragan, Draženka, Nenad i Gorski (autor priloga).
Draženka je tih dana pokazala svo svoje kulinarsko umijeće. Čak smo jedan dan imali pečenu puretinu na meniju uz bocu medovače, koju smo pronašli u katunu. U subotu, 19. septembra, Miro, Šemso i ja smo s prvim cikom zore, gotovo u trku, obišli Crno polje (1387 m), Poslušnik (1737 m) i Osobac (2026 m). Ostatak dana radili smo s puno više elana. Sutradan, Dragan i ja silazimo niz Skok, oni ostaju "lupati" lamperiju...
Od tada hodio sam mnogim planinskim stazama i bogazama*, ali mi je Osobac, nekako uvijek, bio van maršrute. Ziji Omeroviću sam u neobaveznom razgovoru napomenuo kako namjeravam ove godine ispeti Osobac, poslije dugih trideset ljeta. >
*Bogaze - zarasli putevi
Redžep Grabus (lijevo) i Mirsad Salihagić (desno) na sedlu u blizini kuće Jezerce, sa pogledom u pravcu Vlasnog dola i Sivadija. Tema - Osobac :-)
Zijo prihvata "u cugu" da idemo zajedno. Nedjelja, 3. juli, Vidrine grude (900m), podno Cetine (1991m) sa Zijom i Redžepom Grabusom obilazimo nisko stanište runolista, oko 920 m n/v, u stijeni poviše lovačke kuće. Dok oni snimaju srebrni cvijet, popravljam put borovim oblicama i krupnijim kamenjem, kojega je posljednja bujica raznijela. Kasnije uz kafu pričam Redži za plan o Osobcu. Rado prihvata da ide s nama. Čak, sa sigurnošću tvrdi da će 6. juli biti lijep i stabilan i da taj dan idemo uz Skok na vrh.
Prihvatismo.
Pogled na zapadnu stijenu Osobca prilikom uspona na ovaj vrh pravcem "via normale", odakle se može vidjeti impozantno okno u stijeni.
U utorak, 5. jula navečer, s brutalnim izljevom turobnih oblaka, Jablanica je podsjećala na sumorne kasnojesenske noći. Zijo Omerović i ja, vozeći se ka Čelebićima, razgovaramo o usponu na Osobac i vremenskoj prognozi, koja bi nam trebala biti naklonjena. S dolaskom u Čelebiće kod Redžepa Grabusa, kiša je u potpunosti stala. Prošarane magle poput paučine opasuju jezero. Ulazimo u vikendicu, preparkiramo stvari i robu za sutrašnji uspon i vrlo brzo idemo na počinak.
Ustajemo u pet sati, iznosimo ruksake na livadu, a Redžep donosi jutarnju kafu. S radošću konstatujemo da se magla pokreće i da nas danas čeka izuzetno lijep dan, nismo se prevarili.
Neposredno pod vrhom Velikog Osobca. Ovo je jedan od najdominantnijih prenjsih vhova. Pogled na Osobac iz pravca Velike kape je izuzetan
Autom idemo skroz do Balvaništa (Rakov laz). Hodamo 15 minuta do ulaska u šumu. Tačno u sedam sati laganim korakom krećemo dobro znanom stazom ka Vlasnom dolu. Kroz krošnje stabala gledamo lagano dizanje magle iz doline ka visovima. Tu i tamo sunčevi traci probijaju naizgled neprozirnu sivu masu duboko do u dol.
Na Ploči se Zijo i Redžep prisjećaju zimskih skijaških uspona ovim putem i nekoliko padova njihovih prijatelja niz te strme litice. Poviše ploče mnogi bokori Siparske hajdučice, u punom cvatu, daju nam do znanja da smo u visokogorskom pojasu. Od Skoka idemo ka Vlasnom dolu kroz rosnu travu. Izlaskom na prijevoj nad dolinom i sunce razbija posljednje magline nad Prenjem. Tu nam se uz slasne zalogaje, miris planinskog bilja i vanredne prizore bude sva čula.
R. Grabus i M. Salihagić (uključujući fotografa Z. Omerovića), veterani koji su naučili živjeti sa velikim, a uživati u sitnim stvarima, pod koje se može podvesti i ovaj boravak i kafa na vrhu Osobca.
Snimamo svaki motiv po nekoliko puta, čini nam se svaki put je nekako drugačije, dok se magla uzdiže oko vrhova Zelene glave, Konjičke Bjelašnice, Botina i Sivadija. Penjući se ka Osobcu primjećujemo svježe tragove konjskih kopita. Dobro je, znači da ih još uvijek ima i da tumaraju planinskim pašnjacima Prenja. Na vrelu u šumi, podno Osobca, punimo čuture. Izuzetno je izdašan i to nas veseli. S izlaskom iz šume primjećujemo kamene piramide koje vode ka vrhu Osobca. Redžep nam govori kako se nedavno odavde popeo na vrh prošavši kroz okno u Osobcu* (solo uspon). Ipak, odlučujemo da idemo "via normale" do prijevoja, a potom bridom na vrh.
*Smijer je, prema kazivanju Redžepa Grabusa, prvi ispenjao Gavro Bilbija 60-tih godina. Nepoznat je autentični naziv ovog toponima.
Pogled sa Osobca u pravcu sjeverozapada. Neposredno ispred je vrh Malog Osobca, odjeljen elegantnim grebenom koji predstavlja lijepu zimsku priječnicu. Sjeverozapadni brid Malog Osobca je jedan od klasičnih smjerova u bih planinama
Tačno u 11 sati smo na vrhu. Poslije 30 godina opet sam tu, radostan poput djeteta. Jer, Prenj je numoljiv, kada vam se uvuče pod kožu, jednostavno vas više ne pušta. Odavno sam se predao tom osjećaju. Bio sam na mnogim planinama i gorama ali Prenj je poput prve ljubavi, neponovljiv. Primam čestitke od Zije i Redže za jubilej. Ziko vadi kuhalo i sprema nam nes-caffe. Na vrhu ostajemo preko dva sata. Snimmo, analiziramo prolaze, pristupe i doline. Magle oko Borašnice (1887 m) strijelovito lete, kao da gledamo ka vulkanskom krateru. Na silasku, pri samom vrhu, pilom rasklesujemo klekovinu uz sami rub stijene.
Sudar svjetova - jednog novog, otjelovljenog u novom pl. domu, svijeta ispunjenog entuzijazmom i mogućnostima i drugog koga predstavljaju ostaci starog doma, ispunjenog (možda opterećenog) prolaznošću, iskustvima, nostalgijom ...
Silazimo u Vlasni do i stazom idemo na Jezerce i izvor. Gledamo razrušeni i novi dom. Lijep je novi dom, ali naša srca se stežu gledajući dom naše mladosti. Na izvoru se rashlađujemo i objedujemo. Poslije sat vremena krećemo. Zijo i Redžep ulaze u novi dom, meni se nekako ne da. Po izlasku kažu da su tu stvari nekih planinara, vjerovatno su otišli na Zelenu glavu.
Niz Skok srećemo troje planinara iz Češke. Obradovaše se kad im rekosmo da je dom tu, desetak minuta hoda. Usput smo brali Siparsku hajdučicu, izuzetno miomirisnu, za zimske dane i sjećanje na uspon. Oko sedam sati smo na Balvaništu. Nešto kasnije, dok sjedimo na terasi kafića u Konjicu, uz korito Neretve i sladimo se sladoledima vanilije i čokolade, pogledi lete ka visovima Prenja, koji kao da nas opet i ponovo zovu u okrilje svoje.
Tekst: M. S. Gorsky
Foto: M. S. Gorsky i Zijo Omerović
M. Salihagić je koautor knjige-vodiča na češkom "Bosna i Hercegovina i Crna Gora"
