Muhamed Gafić na strmom vršnom grebenu Mt McKinleya, juna 2003. Foto: Muhamed Gafić

Muhamed Gafić, poznati BH alpinista: Kako sam osvajao Mt McKinley
Razgovarala: Emina Rajković, PD Bjelašnica, Foto: Muhamed Gafić
Prva ekspedicija 2000. godine nije uspjela zbog lošeg vremena :: Temperature između 20 i 30 stepeni ispod nule :: Vijest o smrtnom slučaju :: Ekspedicija je na kraju ostala samo sa vođom puta

Muhamed Gafić, najuspješniji bosanskohercegovački alpinista, planinar od glave do pete, govori o usponu na najviši vrh Sjeverne Amerike, strahovima, neizvjesnosti i osjećaju ponosa kada se popeo na ovaj vrh. Gafa nam priča svoju odiseju, onako kako je on doživio.

E.R.: Reci nam Gafa, zašto baš Mount McKinley?

M.G.: Sve je krenulo od Ede Kajana. On je predložio i naravno nije bilo previše razmišljanja Izazov za sve nas bila je činjenica da se taj vrh, koji je ujedno najviši u Sjevernoj Americi 6.194 metra i pripada gorju Aljaske, nalazi u blizini Sjevernog pola, sto ga čini jos težim. Također, bh alpinisti nisu nikad bili na tom vrhu, pa nas je eto i to odvelo baš na Mt McKinley. Ovaj vrh je, zbog specifičnosti klimatskih uvjeta, a i blizine sjevernog pola po težini ravan sedam hiljada metara visokom vrhu u Himalaji koji je meni bio jedan od najtežih u mojoj alpinističkoj karijeri.

E.R.: Čini mi se da nije Mt McKinley "pao" iz prvog pokušaja?

M.G.: Nije. Prva ekspedicija organizirana je 2000. godine u sastavu Edo Kajan, rahm. Adnan Krilić (nedavno tragično stradao na ronjenju) i ja. Tada nismo imali sreće, postigli smo 5.600 metara i vratili se zbog lošeg vremena i još gore prognoze za naredni period.

E.R.: Po svemu sudeći već tada si odlučio da ćeš kad-tad osvojiti taj vrh?

M.G.: Ideja i želja za osvajanjem ovog vrha bile su duboko u meni pune tri godine. Ekipa u izmijenjenom sastavu krenula je na Mt McKinley u junu 2003.godine. Zdena Marić, Ahmet Zekić Kugla i Edo Kajan izabrali su mene da budem vođa ekspedicije. Ova uloga bila mi je sedma u toku mojih dosadašnjih alipinističkih putešestvija. Ekspedicije na Mt McKinley se organizuju tokom tri mjeseca u godini i to april, maj i juni. Blizina Sjevernog pola svakako utiče na klimu tako da se u ovom regionu temperature kreću između 45 do 55 podioka ispod nule tokom noći. 

Edo Kajan na glečeru ispod masiva Mt McKinley. Na slici vidljiv vrh i greben West Buttress (s lijeve strane). Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Kada su BiH alpinisti koje si predvodio krenuli put Sjeverne Amerike?

M.G.: Odlučili smo se za juni kada je period polarnog dana pa sunce izlazi između 2 i 2,30 sati a zalazi oko ponoći. Posljednje veće mjesto do kojeg smo došli avionom je Anchorage, odakle smo iznajmljenim autobusom došli do Talkitne, koja je zapravo podnozje MCKinleya. Iz Talkitne smo se malim avionima dvosjedima prebacili do glečera Kalhitna. Na tom mjestu zatekli smo oko 100 alpinista, svi u pohodu na McKinley.

E.R.: I tako odiseja je mogla početi...

M.G.: Sve je bilo spremno. Svaki od nas četvorice imao je između 55 i 75 kg tereta koji smo podijelili otprilike tako da smo nosili oko trećinu u rancu na leđima, a dvije trećine vukli na sankama, tačnije plastičnim koritima koja lako klize po snijegu i ledu i lako se vuku. Nastojao sam da svoj teret maksimalno smanjim i nauštrb svog komfora, bio sam sav usredotočen na njegovu racionalizaciju. Primjera radi, nosio sam 2 kg hljeba, a jedan od mojih partnera 7 kg, predviđeno za otprilike 20 dana. 

Izlazak na greben West Buttress. Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Nije vam bilo lako sa toliko kilograma tereta?

M.G.: Prvog dana došli smo do prvog kampa i tu smo počeli prepolavljati teret, tj. prenositi ga parcijalno. Takav sistem zapravo je školski primjer kako se vrši aklimatizacija, postupno navikavanje organizma na veće nadmorske visine, razrjeđeniji zrak i sve tegobe i napore koji proizlaze iz takvih uvjeta uspona. Išli smo od prvog do drugog kampa sa polovinom tereta, ostavljali ga, zakopavajući ga u snijeg, a zatim se vraćali da spavamo u prvom kampu. Narednog dana sa drugom polovinom tereta isli smo do sljedećeg kampa. Princip aklimatizacije je penjanje na veću nadmorsku visinu, a spavanje, odmor na manjoj visini.

E.R.: Alpinisti se tokom ekspedicija odmaraju u kampovima. Kako su organizirani kampovi u Sjevernoj Americi?

M.G.: Bilo je ukupno 5 kampova na ovom usponu. Izdvojio bih Četvrti kamp koji je važna tačka na ovom putu, a zovu ga još i Medical camp. Tu je, naime, u jednom šatoru smještena medicinska ekipa koja dežura neprekidno i gdje se mogu obratiti svi alpinisti sa bilo kakvim tegobama. Tu slijeće helikopter, koji odatle nosi toalete, tj. plastične posude sadržaja koji nikako ne smije dospjeti tamo gdje mu nije mjesto. Velika pažnja se posvećuje zaštiti prirode, a o svim pravilima i obavezama alpinisti se detaljno obavještavaju. Da bi se sve sprovelo u djelo brinu se rendžeri, koji su stalno prisutni. Oni su ujedno i policajci i gorski spasioci.

Napredovanje kroz oluju ka jurišnom kampu na 5240m. Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Spominjao si, čini mi se, i vaganje otpada?

M.G.: Vidite, upozoreni smo da će nam se na izlasku iz reona McKinleya vagati otpaci koje smo ponijeli. Ukoliko se nađe bilo kakav otpadak u prostoru gdje se kreću alpinisti, provodi se detaljna istraga, sve dok se ne utvrdi čiji je i ko ga je nepropisno bacio. Na visinama iznad Medical campa, svaka ekipa je dužna nositi sa sobom mobilni toalet. Do Medical campa smo donijeli tri šatora, od kojih smo formirali dvije spavaće i jednu dnevnu sobu. Ovo se pokazalo veoma praktičnim, posebno zato što smo planirali tu boraviti 2-3 dana. Bilo je potrebno da se naša netom stečena aklimatizacija učvrsti. Ako ne bismo postupali strogo po pravilima aklimatizacije, prijetila nam je opasnost od pojave visinske bolesti, tog opakog neprijatelja svih alpinista. Iz Medical campa, svaki dan smo vršili aklimatizacione uspone, večeri provodili u našem vigvam-dnevnom boravku, a noći u spavaćim sobama.

E.R.: U tom kampu bila je i jedna rođendanska zabava?

M.G.: Da, bilo je odlično. Proslavili smo Edin rođendan, uz bocu viskija koju je slavljenik lično iznio na 4. 300metara n/v.

E.R.: I tada je krenulo osipanje tima...

M.G.: Zdena Marić je odlučio da neće ići dalje, vjerujući da je to što je dosegao za njega već dovoljan uspjeh, ali da će nas tu čekati i eventualno krenuti ako bude potrebe, u drugom pokušaju na vrh. Moram napomenuti, da u svim aklimatizacionim usponima koje smo poduzimali iz Medical campa, nijednom nismo uspjeli dosegnuti peti, jurišni kamp. Negdje oko 21 juna dosli smo 5.100 metara, postavili šatore i tu prespavali, iskoristivši to za aklimatizaciju. Narednog dana stigli smo u jurišni kamp (5.300m), a temperatura je tokom dana dosezala čak 20 do 30 stepeni ispod nule. 

Pogled iz pravca jurišnog kampa na izloženi greben West Butters. Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Upravo na tom mjestu Edo je saznao za tužnu vijest. Još jedan član ekspedicije je odustao.

M.G.: Nažalost. Obavljali smo uobičajene aktivnosti, a Edo je otišao na greben da telefonira. Saznao je za smrtni slučaj u porodici. Bio je emocionalno uzdrman, ali i isključiv u namjeri da se odmah vrati nazad. Nakon izvršenih konsultacija, dogovorili smo se da se Zekić vrati sa Edom, jer nipošto nismo htjeli dopustiti da on, u takvom stanju, silazi sam. Ispraćajući njih dvojicu, razmišljao sam: "Ostajem sam!". Ako želim vrh tu moram ostati naredna tri dana, jer je prognoza rendžera glasila: tri dana loše vrijeme, nakon toga poboljšanje. Znao sam sta sve to može da znači. Na toj visini nedostaje kisika, bez partnera alpinista je još slabiji, čitava situacija za mene je u potpunosti bila bezizgledna.

E.R.: Uplašio si se?

M.G.: Bio sam zabrinut i, priznajem, pomalo uplašen, ali prilično sabran. Analizirao sam cjelokupnu situaciju, potpuno svjestan da je, eto, došao trenutak na koji sam se od samog početka spremao, da nešta krene kako ne treba i nije planirano...

Foto: Pogled sa 5200m na kamp IV (Medical camp). Foto: Muhamed Gafić

E.R.: I? Našao si rješenje?

M.G.: Razumišljao sam, presabirao šta i kako dalje. I u jednom trenu ukazalo mi se rješenje! Shvatio sam ciklus vremenskih promjena koje se dešavaju u toku 24 sata. Nevrijeme eskalira iza ponoći, nešto pred izlazak sunca, gusta magla, snijeg napada od 5-20cm. Oko 10 ujutro snijeg prestaje, magla se diže i ukaže se dio plavog neba. EUREKA! Osjećao sam se kao Arhimed.
Raspoloženje mi se popravilo i smjesta sam počeo pripreme za uspon koji ću, odlučio sam, izvesti još narednog dana. Napravio sam kompot od ananasa koji ću u termosici ponijeti na uspon i večerao morske plodove. Namjestio sam visoko uzglavlje u šatoru, jer je to položaj u kome pluća
maksimalno funkcioniraju, sto je na "tankom" zraku jako važno. Tokom noći sam pio čaj, u velikim količinama, bio je to isprekidan san, u iščekivanju akcije... 

Foto: Ahemt Zekić Kugla na grebenu West Buttress. Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Kad si krenuo, šta si ponio od opreme? Bit će korisno našim mladim alpinistima, kad se nađu u takvoj situaciji.

M.G.: Ponio sam, i ovaj put na račun svog komfora, samo ono najneophodnije, da bi mi teret bio sto lakši. Umjesto zimskog alpinističkog užeta odabrao sam prusiku dugu šest metara, debljine četiri milimetra, ponio sam cepin, dereze, jedan ledni klin, jedan karabiner, bateriju, sklopive štapove za
hodanje, himalajske rukavice predviđene za temperature do -35 stepeni Celziusa i armaflex, za slučaj da se moj boravak produži do maksimalnih 24 sata, kako sam planirao. Uspon je tekao dobro, polako ali sigurno stigao sam za 3 sata do Denali pasa. Zatim sam prešao sedlo, do kojeg vodi strmina nagiba 40-45 stepeni, zapravo sam taj dio prepenjao uz pomoć lednih klinova koje su
postavili američki vodiči za bi mogli voditi svoje klijente. I onda sam vidio: to je to, prozor u vremenu, s druge strane sedla ni traga magli i

oblacima i lošem vremenu. Moja teorija se potvrđuje. Presretan sam, to mi daje dodatnu snagu, odmaram se oko 15 minuta, a zatim nastavljam sa skijaškim štapovima, jer je slijedeća etapa tehnički manje zahtjevna. Otprilike na tom mjestu sastaju se putevi iz dva pravca: mog i puta preko Moldrou (Muldrow) glečera, odakle su upravo dolazila dvojica Norvežana. Također vidio sam, na jednom uzvišenju četvoro ljudi, kako nešto rade. To me je malo začudilo, a kasnije sam saznao da su to bili Japanci. Oni su svoju ekspediciju poduzeli radi remonta automatske meteorološke stanice, koja je izgrađena u čast japanskog alpiniste Naimura, osvajača Sjevernog pola, koji je nestao pri pokušaju samostalnog zimskog uspona na McKinley. Na lokalitetu zvanom fudbalsko igralište zatekao sam četvoricu Japanca. Pozdravili smo se, a oni su me pitali koliko je još do vrha. Odgovorio sam, na osnovu moje procjene, oko sat i po. Pogledavši ih bolje još jednom, a već sam krenuo dalje, osjetio sam se toliko nadmoćnim, pa sam jos dodao: ZA MENE! 

Ponosni Bosanac na Mt McKinley (Denali), na 6194m. Foto: Muhamed Gafić

E.R.: Japanci su se vratili nazad, a ti si nastavio...

M.G.: Da, ne znam da li zbog premorenosti ili nekog drugog razloga ali oni su odustali. Bio sam tada, kao i nešto kasnije na vrhu ponosni Bosanac. Još jedan susret, ovaj put sa Rusima koji su se vraćali sa vrha, začuđeni što vide nekog ko se sam uputio.

E.R.: Ponosni Bosanac na Mount McKinleyu, na 6194 metara...

M.G.: Konačno na vrhu. Dah pobjede lebdio je oko mene, nije bilo vjetra, kristalno plavo nebo mi se smiješilo, a istovremeno, bio sam tužan što nema mog partnera Ede, a i ostalih koji su krenuli na ovu ekspediciju. Proveo sam na vrhu sat vremena između 7 i 8 uvečer, pravio snimke na sve četiri strane svijeta i jedva uspio napraviti jedan autoclip, jer se aparat počeo lediti, čim sam ga spustio na snijeg. Povratak je protekao dobro i, naravno, trajao puno kraće nego uspon. Oko ponoći sam bio u jurišnom kampu, u svom šatoru. Ciklus se zatvorio, prije svanuća oko 1 sat počelo je nevrijeme. Narednog dana pakovanje, spuštanje ka nižim kampovima, osjećaj pobjede, osvojenog vrha dao mi je dodatnu snagu. Čitav put sam prešao za oko 13 sati.

E.R.: Na kraju, svaki vrh ima svoj "ključ", svoju tajnu, šta je bilo ovog puta?

M.G.: Svo vrijeme, od početka ekspedicije, bio sam svjestan mogućnosti da se može dogoditi nešto što će mene, i sve nas, spriječiti da dođemo do planiranog cilja. Znao sam da je potrebno puno strpljenja i koncentracije i prihvatio vrh kao nešto teško dosegljivo i nešto za šta treba biti ozbiljan. Eto, to je ključ uspjeha... I prozor u vremenu, koji sam pronašao...

Pogledajte takođe i "Mt McKinley - Dnevnik alpiniste" Ede Kajana, reportažu o
istom usponu na Mt McKinley, objavljenu ranije na Zone-2000