Fotografija: Na Najvišem vrhu Etiopije i četvrtom po visini vrhu Afrike - Ras Dashen-u, 4620 m

Ras Dashen, 4546m, je kao džinovski stol postavljen na kamenom platou. Autori vodiča Lonely Planet sigurno nisu bili ni blizu Dashenu, čim su izjavili da ovaj vrh ne pruža ništa osim činjenice da je najviši vrh Etiopije.

Nakon uspješno ostvarenog plana o usponu na vrh viši od 4000 za vikend, zacrtan je novi plan - uspon na Ras Dashen, najviši vrh Etiopije, i to po mogućnosti opet za vikend. Taj plan je većini izgledao pretjeran i sulud, no prema nekim proračunima i satnicama polazak iz Gemhala i uspon na Ras Dashen za samo jedan vikend bio bi moguć. Znao sam da ukoliko se u petak izađje u Chenek, te "skrative" dionice skrate i bude dovoljno snage za povratak nazad do popodne, misija bi, možda, bila izvediva. Ovaj put prijavila su se dva nova dobrovoljca - Nedim i Mido.

Nikada prije nisu planinarili, ali su bili u solidnoj fizičkoj formi i rješeni da obore Ibrin rekord od 4436 m n/v. Pokušali smo nazvati Nura (našeg ranijeg vodiča) da organizuje dozvole i skauta dok mi dođemo, ali on je več par dana bio u planinama sa nekim francuzima. Zbog toga smo "zdušili" pola sata ranije i malo jače stisnuli "Saint" Cruisera da bi na vrijeme stigli u Debark. Ovaj put je plaćanje i papirologija trajala nešto duže i umalo da se završi odustajanjem od ture. 

Jedno autentično, idilično afričko visokogorsko naselje smješteno ispod Dashen-a

Nakon sto smo poplaćali sve dadžbine i izjasnili se da hoćemo dobrog vodiča, kao što je Nur, rečeno nam je da su vodiči tu ispred i da ih možemo testirati tu u ofisu (?). To sam već ranije pročitao u Lonely Planet vodiču, ali mi nije baš bilo najjasnije šta znači "testirati" vodiča. Pretpostavio sam da to znači malo ih ispitati, pa sam rekao da ih uvode jednog po jednog. U startu sam shvatio da se u stvari igramo gluhih telefona i da se naši kriteriji nikako ne poklapaju sa njihovim, odnosno sa kriterijima uprave NP. Kako je koji ulazio tako je počeo recitaciju na engleskom "Good afternoon sir, my name is this and that...", na šta bih ga ja upitao koliko sati dnevno može da ide i nakon toga je dolazilo do pada sistema. Takva pitanja nisu očekivali, te nisu imali memorisane odgovore. Jedino što sam mogao je da im ocjenim kilažu i iskustvo po "čehri" i na žalost nijedan mi nije ulivao povjerenje.

Onda u gomili primjetim jednog momka, kojeg smo upoznali prošli put i upitam tog nekog "in charge", mogu li uzeti njega. Odgovorio mi je da mogu, ali me mora upozoriti da on nije certificirani vodič, nego samo šegrt. Dečko se zvao Tesfaje, a stranci ga zovu Hope (Houp), što bi na našem bilo nada. Budući da nisam vidio nikakvu razliku između njega i "certificiranih" kandidata i da mu je engleski i znatno bolji, pitao sa ga za koliko je spakovan i rekao da nam izabere najboljeg skauta. Skauta sam i sam već primjetio. Bio je to mršav (a koji je debel), žilav čikica od nekih 40-45 godina, u čizmama i s kalašnjikovom sa drvenim kundakom. Izgledao je pouzdano, a kasnije sam saznao da on nije samo skaut neko  chief skaut, što bi značilo nekakav komandir. Ime mu je bilo Hamed.

Kolibe spolja izgledaju solidno i u "stilu", a unutra... isto - tipičan dom etiopskih gorštaka

Da skratim, u 5 minuta svi su bili u kolima spremni za polazak. Već smo krenuli i samo što nismo izašli na kapiju, kad "dolijeće" do nas kao bez duše onaj "in charge" da nas pita kuda mi u stvari idemo tj. šta nam je plan. Rekao sam mu da idemo u Chenek i da sutra idemo do Ambika. On je upitao da li mislimo penjati Ras Dashen, na šta sam odgovorio sa možda... ako budemo imali vremena. Na to je on rekao da je to nemoguće izvesti za vrijeme trajanja naše dozvole i da moramo ostati bar tri dana (do ponedeljka). Ja sam mu objasnio da mi ne možemo ostati do ponedeljka jer moramo nazad, ali ako trebamo platiti još jedan dan da to nije problem. Na to je on počeo da sere, kao tipičan predstavnik Etiopske birokratije, o pravilnicima i sl. glupostima, a meni je "puk'o film" i zahtjevao sam da mi pokaže te pravilnike na koje se poziva.

Znao sam da nema nikakavih osnova po kojima bi nas neko mogao zaj...avati, jer se Ras Dashen nalazi izvan NP parka Simijske planine i pravila o npr. kretanju po noći ili sa skautom tamo ne važe. Gosp. "in charge" mi je počeo pokazivati turistički prospekt sa mapom, na kojoj su opisane ture i data vremena. Objasnio sam mu da brka babe i žabe, tj. pravilnike i turističke informacije, a on je rekao da su pravilnici samo za njih i samo na Amharik jeziku. Nakon toga sam tražio da razgovaram sa direktorom parka, i kad mi je rečeno da je na sastanku, dao sam im do znanja da sad nećemo nikako u park i da zahtjevam da nam vrate novac. Onda se u konverzaciju uključio jedan drugi "in charge" i ponudio se da rješi nesporazum tako što ćemo mi uplatiti 4 umjesto 3 dana, a oni će nam novac vratiti ako se vratimo u nedelju. To je bilo rješenje koje sam ja još u startu predlagao.

Etiopljani nisu uspostavili nacionalne parkove jedino da bi zaradili novac ili promovisali
turizam, već i da bi demonstrirali svoje "menadžerske" sposobnosti

Inače, za informaciju, etiopljani nisu uspostavili nacionalne parkove da bi zaradili novac ili promovisali svoju zemlju, nego da bi dokazali kako oni kontrolišu strance i kako oni nečim upravljaju. Usput, i cijeli život im se na to svodi. Nakon rješenog nesporazuma, najvećom mogućom, a ne dozvoljenom brzinimo furamo prema kapiji parka. Na prilazu kapiji s lijeve strane je zelena tabla sa pravilima ponašanja u parku. Nakon prvih par redova o iznošenju i unošenju genetskog materijala (pravila koja, mislim, ni samom autoru nisu jasna), stoji da je zabranjen paraglajding i planinarenje. Kad sam prvi put vidio tu tablu, pomislio sam da se radi o lošem prevodu i da se zabrana odnosi u stvari na penjanje.

Sada, nakon incidenta u upravi parka, čini mi se da je planinarenje stvarno zabranjeno i da su samo penzionerske šetnje za njih "ekološki" prihvatljive. U Chenek stižemo iza zalaska sunca. Postavili smo šator i jeli, a onda otišli kod Hamedove familije na kafu i indjeru u jednu od onih koliba za skaute. Hamed ima ženu i četvero djece. Oni žive u selu ispod Chenek platoa, ali ponekad dođu u te kolibe kad Hamed radi. Tu im je valjda kao bolje. Kolibe spolja izgledaju solidno i u "stilu", a unutra... isto - tipičan dom etiopskih gorštaka. Bilo nam se malo stislo, pa smo djeci dali čokolade. Najmlađa dva nisu ni znali šta je čokolada.

Pogled na selo i platoe sa usjevima u dolini, te Simijske planine na horizontu sa puta ka Ras Dashen-u

Ujutro smo, po dogovoru, trebali krenuti u pet, ali se to razvuklo do šest, dok su se Haile i Tesfaje-Hope probudili i dok je Hamed otišao po indjeru. Već je svitalo kad smo napustili kamp. Ruta nam je bila ista kao i prošli put prema Mt Bawit, ali smo se na kraju grebena odvojili za prevoj Bawit. Gore, ispod prevoja, pasli su kozorozi, ali ovaj put su se povukli u litice čim su nas čuli. Kada smo stigli na prevoj Bawit, koji je uzgred na visini od 4200 m, sunce je već bilo visoko gore, a mi poprilično uspuhani i možda malo demoralisani. Uvidjevši da nam je Ras Dashen malo prevelik zalogaj, predložio sam alternativu - vrh Silki 4300 i nešto, eksponiran i atraktivan, na nekih 5 sati prema sjeveru. U podnožju se vidjelo selo u kojem živi skaut Mehret koji nas je vodio na Bawit.

Međutim, mojim partnerima je nakon poprilično hladne noći od minus nekoliko, i uglavnom smrzavanja, a ne spavanja u šatoru, visokogorskih aktivnosti bilo savršeno dovoljno za taj vikend. Nakon što su mi to predočili, predložili su mi da nastavim sam, ako mogu i ako imam vremena. Vrijeme sam procijenio još prošli put, a mogu li... hmm, čuj mogu li?! Sa prevoja Bawit trebalo je sići do 2700 m u kanjon rijeke Mesheha Wenz, zatim penjati Dashen na 4546 m i vratiti se na konak u selo Ambiko na 3200, gdje je bazni kamp za uspon na Dashen. Sljedeći dan se trebalo vratiti preko prevoja Bawit u Chenek, najdalje do 12 kako bi stigli u Gemhalo do 8 uveče.

Mojim partnerima je nakon poprilično hladne noći od minus nekoliko, visokogorskih
aktivnosti bilo već savršeno dovoljno

Kao što stara poslovica kaže "niz brdo se mnogo kotrlja", prva dionica je ta na kojoj se dobija vrijeme bez posljedica za kasnije dionice. Dakle, treba bukvalno strčati do rijeke. Pod dva, treba odbaciti sve što nije neophodno. Uzimam od Nedima njegov izletnički North Face ruksak i trolitarski kamelbeg. Od hrane uzimam samo jednu konzervu ribe i kilu hurmi. Uzimam Midin mali digitalac, a njemu ostavljam svoj veliki i video kameru. Što je na meni, na meni je i naravno jakna (packlite) te vreća za spavanje. Ja ga hebem ko ne preživi. Još je trebalo ubjediti Hameda da krene sa mnom, prvo, zbog toga što nikad ne znaš šta možeš očekivati od paranoičnih lokalaca, a drugo zato što neću morati tražiti put i na tome gubiti vrijeme.

Pitanja tipa jesam li spreman zanoćiti na Dashenu ako nas mrak uhvati i izjave da Hamed nema opreme za to, rješili smo tako što je Hamed dobio njihovu potrebnu opremu. Veći problem je bio kako će se Hope vratiti sa klijentima bez skauta. On još nije certificiran vodič i boji se da mu ovi iz uprave parka ne naprave probleme. Kada je Hamedu obećana i nagrada od 150 bira (oko 15 eura, ali to je pet Hamedovih dnevnica), sve Hopeove nedoumice su rješene. Hamed ne govori engleski, a Hope je prevodeći velikodušno zadržao 50% nagrade za sebe.

Onima koji idu na treking u afričko visokogorje: Ne pokušavajte držati korak sa domaćim jer
su potpuno aklimatizovani, ne nose teret i ne znaju ništa o visinskoj bolesti

I tako, nakon Hopovog sudbonosnog "Da", oni su krenuli nazad, a Hamed i ja niz stranu. Dalje nema puno detalja, osim da je riječica božanstvena jer je totalna suprotnost od drugih rijeka Etiopije, a i zato jer podsjeća na naše rijeke. Do rijeke smo stigli za neka dva sata, a do Ambika za tri i dvadeset minuta. Znači više od sat u plusu, hej!!! To je značilo da imamo vremena da i prema "parkovskim" satnicama stignemo na vrh, a kao što rekosmo "nizbrdo se i g... kotrlja". Ali do tog dijela ima još skoro 1400 m visinske razlike rasporedjenih na nekih 15 km dužine, te uvodim sljedeća taktička pravila: Prvo - Keno, uzmi svoj tempo i nemoj pratiti Hameda, nek on ide kako hoće i drugo - kad zagusti samo se kreći, korak po korak ali nemoj se zaustavljati.

Prvo pravilo je savjet svima koji idu na treking u Etiopiju - nemojte pokušavati pratiti domaće jer su potpuno aklimatizovani, ne nose teret i ne znaju ništa o visinskoj bolesti i aklimatizaciji. Drugo pravilo zaboravite odmah jer je ono totalno suprotno načelima ponašanja na visinama preko 3500m. U Ambiku sam se još rasteretio, ostavivši vreću za spavanje kod nekog Hamedovog havera. Hamed je svoju odbacio davno, u nekom selu sat prije rijeke.

Uspon na Ras Dashen je "scramble", otprilika kao na Zelenu Glavu na Prenju

Odredio sam 5 min odmora na 45 min hoda i nastavili smo put. Na otprilike 3800 i dobar sat iza zadnjeg sela otvaraju se predivni pašnjaci obrasli mekom afroalpskom travom. Lokacije predivne za kampove, ali zadnji kamp je u Ambiku vjerovatno s razlogom, ako ne i s logikom. Odatle ide dosta strmiji i dug komad, nad kojim dominira jedan stijenovit vrh. Taj vrh izgleda pravo daleko i skoro nedostižan, a ja znam da je to samo krak Dashena i da je Dashen još viši. Tu smo već u oblacima. Izlazimo preko južnog grebena tog vrha na jedan ravniji dio. Vegetacije više nema, ali ima neko čobanče u kaišarkama.

Svaka čast goretexu, vibramu, corduri i sl., ali plastične kaišarke i vunena dekica rade isto što i oni, i to 100 puta jeftinije (ravno). Iza ćoška pojavljuje se Dashen. Skroz cool vrh! Kao džinovski stol postavljen na tom kamenom platou. Autori vodiča Lonely Planet sigurno nisu bili ni blizu Dashenu, čim su izjavili da ovaj vrh ne pruža ništa osim činjenice da je najviši vrh Etiopije. Uspon je scramble, otprilika kao na Zelenu Glavu na Prenju. Gore mala kupica kamenja i ne baš puno prostora. Na satu petnaest do tri. I to je znači to. Iskreno, očekivao sam više napora.

Da neko ode iz Cheneka na Ras Dashen i nazad u istom danu ni Hamed nije
doživio u četrdeset godina života u ovim planinama

Na krovu Etiopije! Pogledam okolo. Sa sve četiri strane gotovo vertikala. Oblaci su tu i većinom niže. Ispod nekih vrhova na jugu vidim snijeg, ali dok sam uzeo aparat oblak ga je već prekrio. Odslikam "dokaze" i lagano nazad. I to baš lagano. Imam više od tri sata da stignem u Ambiko. Nigdje mi se više ne žuri. U Ambiku gužva. Stigla je neka grupa francuza, razmjestila se i kamp vrije kao košnica. Ja tražim ćoše gdje ću prespavati. Hamed priča s ljudima okolo, nešto šuškaju i upiru prstom u mene.

Malo poslije prilazi mi jedan, skontam vodič te grupe. Pita me je li istina da smo jutros otišli iz Cheneka i već bili na Dashenu. Kažem da jeste i pitam u čemu je finta. On kaže da to do sada niko nije napravio i da je to kao nešto veliko. Ja mu pokazujem mog skauta i govorim mu da je on to mogao odraditi još brže. Svejedno, on je zaprepašten, a i Hamed mu je rekao da je i njemu to prvi put u četrdeset godina života u ovim planinama. Pita me može li mi donijeti tanjir supe. Meni se razvuče kez od uha do uha, jer su mi se crijeva već lijepila za leđa.

Autori vodiča Lonely Planet sigurno nisu bili ni blizu Dashenu, čim su izjavili
da ovaj vrh ne pruža ništa osim činjenice da je najviši vrh Etiopije

Zaspao sam na meraji* ispred kuhinje. Noć je bila pretopla. Noge su mi gorile, a uspjela mi se uvući i buha. Ne m're mene buha mašit ni pod razno.
Na putu nazad zastali smo na rijeci. Palo je polukupanje, a malo se i popilo, više iz radoznalosti hoću li "fasovat" kakvog parazita. Nije bilo teorije, bila je to prava planinska voda i još teče prema selima, a ne od njih. Poslije rijeke nas je čekala strana, u tom momentu je izgledala kao tri Dashena, a ne jedan.

Hamed opasno siječe, kao da ide niz a ne uz brdo. Na Bawit prevoj smo izašli negdje oko jedanaest. Satnica u minutu, ali sam se morao odmarati u gornjem dijelu da bismo stigli na vrijeme. Mido, Nedim i Tesfaje-Hope su već bili gore. Malo smo pojeli i krenuli lagano niz stranu prema Debarku.
Imali smo vremena još i da svratimo do uprave parka po certifikat o uspješnom usponu.

* meraja = otvoren, pust prostor, polje