1. dan, ponedjeljak 24.08. 2015. 2000 km na istok

Nakon duge, višemjesečne prepiske sa Ararat adventures, agencijom koja organizuje uspon na mitsku planinu Ararat, dogovorilli smo sve detalje. Naše je samo da se pojavimo na aerodromu u Vanu gdje će nas čekati taksi. Smještaj, hoteli, prevoz, transport opreme, posjeta kulturno-istorijskim znamenitostima u okolini, vodič i dozvole za uspon, su stvari koje će agencija završiti za nas. U međuvremenu smo našli sponzora: turistička agencija Fibula travel će pokriti troškove organizacije. 

 Iz Sarajeva je let za Istanbul u 14:00h. Po dolasku na aerodrom Ataturk većinu vremena provodim obavljajući sve procedure oko izgubljenog prtljaga. Moj ruksak  u kojem je vreća za spavanje, visokogorske cipele, topli veš, dereze, termos boca, navlačne hlače... nije došao sa ostalim prtljagom. Nadam se da će se riješiti za 2-3 dana kad mi sva ova oprema bude potrebna. U 19:00 sa aerodroma Ataturk imamo let za Van u koji slijećemo po kišnom vremenu oko 21:15. Tamo nas dočekuje vozač Hanefi i vozi nas u hotel Yakut (rubin). Po dolasku u hotel,iz Turkish airlinesa dobijam  obavijest da je ruksak pronađen i biće dostavljen sutra.

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)

2. dan, utorak 25.08. 2015. Jezero Van i otok Akdamar

Ujutro u Vanu i dalje pljušti kiša, a koliko sam mogao čuti kroz prozor, pljuštala je i tokom noći. Nakon doručka koji se sastoji od sira, maslina, paradajza, putera i meda, te naravno čaja, odlazimo u lijep, moderan kafić u susjednoj ulici da osjetimo puls grada. Saznajemo da je situacija u regiji  napeta nakon prošlomjesečnog napada PKK na policijsku stanicu u blizini Dogubayazita. Čak je i pristup na Ararat bio zabranjen od 2.-16. augusta. Takođe saznajemo da je jedan od simbola grada vanska mačka, jedinstvena mačka bijele sjajne dlake i raznobojnih očiju: jedno je žuto, a drugo plavo. Današnji plan je obilazak jezera Van i otoka Akdamar. Vozimo se nešto više od pola sata uz obalu jezera Van sve do malog pristaništa. Nad jezerom grmi i sijeva, nebo je svuda naokolo puno crnih kišnih oblaka. Jedino prema istoku, iznad smeđih anadolskih brda ponegdje izbija nebesko plavetnilo.Ukrcamo se u brodić koji siječe mirnu površinu jezera i za nekih pola sata pristajemo uz obalu otočića Akdamar u jezeru Van. Ostrvo je čisto, sa uređenim šetnicama koje vijugaju između stabala badema i vode do glavne atrakcije ostrva: armenske crkve i manastira iz X stoljeća. Crkva je izgrađena od smeđeg kamena koji je ukrašen isklesanim reljefnim prizorima iz Biblije.  Jedino je unutrašnjost crkve urađena bijelim kamenom. Odlazimo još na vidikovac sa prelijepim pogledom na jezero i obale otoka. Posmatram crkvu i primjećujem da se svojim položajem i izradom odlično uklopila u svoju okolinu, baš kao da je tu oduvijek, izrasla sama. Silazim još na kamenitu obalu da ispitam kakva je jezerska voda. Blago je slana i iznenađujuće topla.                                                                                                                                                Nakon toga se spremamo za odlazak u  Dogubayazit. Grad se nalazi u južnom podnožju Ararata i biće naša baza za uspon. Usput smo svratili na Muradiye vodopade nastale na riječici koja se desetak kilometara dalje ulijeva u jezero Van. Mi smo došli u momentu kad je vodostaj mali, pa vodopada skoro da i nema. Jedino je okolina uređena za izletnike, a na ulazu u izletište je na starom željezničkom mostu lokomotiva sa jednim vagonom. Nastavljamo vožnju kroz nepreglednu anadolsku visoravan i dosad neviđene pejzaže. Samo je jedna boja, zlatnosmeđa, i njome su obojene i ravnice i daleka brda na horizontu, ali oblici i sjene su ono što čini ovu visoravan vrijednu slikarskog truda.  Tek ponegdje usput nailazimo na sasušenu vulkansku lavu koju kao da je neko brižljivo istovario pored ceste.Rijetka su naselja, tek poneka malena kuća i stoka na ispaši. Sa desne strane puta, na visovima i dominantnim kotama vidimo granične karaule prema granici sa Iranom.Nakon više od dva sata vožnje ulazimo u kišni Dogubayazit. Naš domaćin Saffet nam predlaže, a mi prihvatamo, da zbog loše prognoze za sutra, prvo odradimo kulturoliški dio, obiđemo Ishak pašinu palatu, Noinu Arku, a uspon počnemo prekosutra. To mi odgovara jer mi ruksak sa neophodnom opremom nije isporučen dok smo bili u Vanu, pa ga očekujem sutra u Dogubayazitu.   

3. dan, srijeda 26.08. 2015 Znamenitosti  i  granica sa Iranom

Nakom ustajanja, kroz prozor ugledam zapadni rub Ararata. Noću je padala kiša, još uvijek je nebo puno sivih oblaka.  Doručak je isti kao i u Vanu. U 10:00 krećemo prema Ishak pašinoj palači. Vrlo je blizu, na uzvišenju sa istočne strane grada, prema Iranu, a iznad karavanskog puta svile. Gore nas dočekuje vodič Adem i vrlo detaljno nam objašnjava sve ono što vidimo. Palača je bila opasana zidinama  uklesanim u stijene sa svih strana osim one prema dolini gdje je sad Dogubayazit, jer je ta strana na samom rubu litice. Palača je imala svoje centralno grijanje, kanalizaciju, biblioteku. Bila je vrlo bogato ukrašena ornamentima uklesanim u kamenu, koji su zatim dodatno ukrašeni dragim kamenjem i zlatom. Nakon što je 100 godina građena, bila je, poslije sultanove Topkapi palače, najveća u Osmanskom carstvu. U unutrašnjosti palate, osim vode, moglo se natočiti i mlijeko koje je posebnim cjevovodom spuštano iz okolnih sela. Palača je teško je oštećena i opljačkana 1915. godine prilikom upada Ruske vojske.Drugi i treći sprat su nestali, knjige i drago kamenje iz lavljih očiju opljačkani i izneseni, kao i zlatna vrata sa harema koja se sad čuvaju u muzeju u Sankt Petersburgu. Ono malo što je ostalo sačuvano do danas, u meni izaziva divljenje. Isklesan i izrezbaren smeđi i bijeli kamen od kojeg je izgrađena, arhitektura i organizacija života unutar palače. U blizini je i turbe Ahmet-babe, velikog filozofa i islamskog učenjaka koji je takođe živio u palati za vrijeme Ishak paše. Ahmeti Hani (Ahmet-baba) je porijeklom Kurd i ovdašnji stanovnici su vrlo ponosni na njega. U današnjem Dogubayazitu, na trgu je i veliki kip Ahmet-babe sa dugom bradom i turbanom na glavi. Po završetku rata, oko 1935.godine, iz palače se vojska se spustila u dolinu, za njom i narod i to je bio početak nastanka današnjeg Dogubayazita. Iz palače se spuštamo na put svile i vozimo se prema Iranskoj granici. Uskom cestom skrećemo na brdo južno od puta kako bi vidjeli navodne ostatke Noine Arke. Oblik broda na susjednom brdu je lako uočljiv, a prema istraživanjima uglavnom Nijemaca i Amerikanca dimenzije u potpunosti odgovaraju onome što se može naći u Bibliji. Pronađeni su navodno i životinjski fosili i do dan danas jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju u ovu priču. Napuštamo brdo nastavljajući putem svile do Tursko-Iranske granice. Ovdje napravimo seriju fotografija i nakon toga se vraćamo prema Dogubayazitu. Ponovo počinje kiša i dalje pojačava dok se naredna 2 sata odmaramo u hotelu.U predvečerje odlazimo putem prema Igdiru u napušteno armensko selo na termalnim izvorima.   Razvedrilo se pa po prvi put vidimo cijelu kupolu Ararata. Nakon večere odlazimo u hotel, gdje me konačno čeka moj ruksak. Sutra u 9:30 trebamo poći na uspon.   

4. dan, četvrtak 27.08. 2015. Bazni kamp 

Nakon doručka i pakovanja opreme vozimo se kombijem na visinu 2185m iznad sela Cevirme.  Ovdje nas čeka konjevodac Rahim koji će na svojim konjima transportovati hranu, našu opremu i plinske boce. Sa nama su naš vodič Rašid i kuhar Ahmet. U  10:15 polazimo prema baznom logoru. Staza ide mekanim terenom obraslim travom, vijugajući između između bazaltnih kamenova izbačenih davnim erupcijama vulkana Ararat. Što se više penjemo, kamenje postaje sve veće. Na visini od 2600 po padinama se povlači magla, a meni se čini da je mi nekako rastjerujemo, poput zavjese se pomjera lijevo-desno, gore-dole, otvarajući nam prolaz, tako da smo vrlo kratko hodali kroz maglu. Iako mi se čini da je Rašidov tempo spor, vrlo dobro napredujemo. Uz sve pauze u baznom logoru koji je postavljen na visini 3366 m smo nakon 3 sata hodanja u 14:20. (1180 visinskih metara za 3 sata). Pomažemo Rašidu da postavi šatore, a veliki šator u kojem je kuhinja već stoji tu, postavljen početkom sezone. Ispod baznog logora smo sreli grupu od 7 Norvežana na povratku sa vrha. Presretni su, vrijeme im se jutros otvorilo, dok su bili na vrhu imali su plavo nebo iznad sebe i maglu svuda ispod, bez imalo vjetra. Dok ležimo u šatorima zahvati nas kratkotrajna polusatna mećava sa snijegom, svjedočeći tako o naglim promjenama vremenskih uslova na planini.  Rašid nam predlaže da sutra nakon izlaska na C1 ne pravimo aklimatizaciju, već da nakon ponoći odmah krenemo prema vrhu. Po planu je trebalo napraviti aklimatizacioni uspon do 4750m i prenoćiti još jednu noć u C1. Kaže Rašid: ”Akliatizma no problem.”  Bez aklimatizacije ćemo dobiti jedan dan viška, ali razmatramo sve rizike i mogućnosti, pa odlučujemo da ćemo nakon izlaska na C1 nastaviti sa penjanjem bar još 300 metara i tu provesti malo vremena, dozvoljavajući našem tijelu da osjeti nedostatak kisika i smanjen vazdušni pritisak. Nadamo se da naše tijelo pamti visinu od 4800 sa Mt Blanca i da će ova mala aklimatizacija biti dovoljna za uspon bez problema  

5 dan, petak 28.08. 2015.                  Akliatizma no problem (C1)

Rano smo legli, pa je noć bila duga. Na mahove je padala kiša i snijeg dobujući po šatoru.Ustajem u 6:30, taman da vidim izlazak sunca iza Ararata. Nakon klasičnog doručka: sir, masline i čaj, raspremamo šatore i spremamo ruksake  za transport do Kampa 1. Ubrzo dolaze i konji, pa lagano krećemo u 9:30. Staza ponovo vijuga između sve većih kamenih blokova, tlo je i dalje prilično mekano, samo nema više vegetacije. Zadnju pauzu pravimo pred sami izlazak na C1, grickajući pistacije i lješnike iz Rašidove kese. Nakon tačno 3 i po sata, uz sve pauze smo na 4165m u kampu C1.(800 m za 3:30h). Rašid ostaje sa Ahmedom da nam podigne šatore, a mi nastavljamo uspon iznad kampa. Hodamo jedan sat i dostižemo visinu od 4415 metara. Nadamo seda će biti dosta za kakvu-takvu aklimatizaciju. Ne idemo dalje zbog povremeno guste magle, ali ostajemo 45 minuta na ovoj visini sa pogledom na Mali Ararat. Sa maglom je i zahladilo, pa se polako spuštamo do C1 na čaj i kekse. Malo se odmaramo u šatoru dok Ahmet ne zovne na yemek. U kampu je i dvočlani Ruski tim sa  njihovim vodičem Burakom. Zbog loše sigurnosne situacije koja se povlači kroz medije, organizatori su suočeni sa masovnim otkazivanjem uspona na Ararat. Nakon večere, zavlačimo se u šatore na spavanje. Ustajanje je u 00:15, a polazak prema vrhu u 01:00.   

6 dan, subota 29.08. 2015.                      Agri Dagi 5137 m 

Nešto se i odspavalo tokom noći, ustajemo na vrijeme, na silu nešto pojedem, naspemo čaj u termos boce i u 01:15 polazimo. Dva Kurdska vodiča, tri Bosanca i dva Rusa. Rašid ide prvi diktirajući tempo, Hasan odmah za njim, pa Tomo, a iza mene su Rusi, te  na začelju njihov vodič. Dobro napredujemo, nakon dva sata smo  na visini od 4750 m, Rusi ne mogu pratiti ovaj tempo pa se razdvajamo. Od ovog momenta stalno gazimo kroz snijeg. Ima i do pola metra novog snijega, smrznut je samo površinski sloj, što olakšava naše napredovanje uzbrdo, čineći dereze nepotrebnim. Fino napredujemo, ali nikako da izađemo iz magle. Nadam se suncu u zoru po izlasku na vrh. Na visini 5000 metara vjetar samo na momenat rastjera maglu pa ugledamo vrh i sunčevu loptu na izlasku.Ali odmah zapuše jak vjetar noseći sobom oblake i snijeg i po takvim uslovima popnemo zadnje metre do vrha. Nakon 5 sati i 5 minuta, savladanih poslednjih 970 metara u 6:20 svi izlazimo na vrh. Sretan je i Rašid iako mu je ovo ko zna koji izlazak na vrh. Čestitke i slikanje sa zastavama BiH i Turske. Na vrhu je pobodena željezna šipka i na nju pričvršćena metalna kutija u kojoj nema ništa osim snijega. Sa šipke vise i ostaci Kurdske zeleno-crveno-žute zastave poderane vjetrom. Brzo napuštamo 5137 metara visoki vrh planine Agri Dagi. Zbog jakog vjetra, kratko se zadržavamo na vrhu, tek da napravimo nekoliko fotografija. U povratku, pod vrhom srećemo i Ruse, pa nakon 2 sata spuštanja u 8:38 stižemo u logor. Ahmet čestita i nudi čajem. Vrh Ararata je cijelo vrijeme u oblacima i magli, samo jednom nakratko, kao da nas pozdravlja, sa svoga veličanstvenog lica sklanja oblake da bi se odmah ponovo njima sakrio.  Otežalih nogu se spuštamo do ceste gdje nas već čeka kombi. Prolazimo  kroz selo Cevirme na putu za Dogubayazit. Po dolasku u hotel, idemo u hamam na ma sažu, piling i  kupanje. Ovo je stvarno pravi doživljaj i nezaboravno iskustvo, Preporođeni izlazimo iz hamama sa željom da pojedemo samo merdžemek (čorba od leće) i ranije odemo na  zasluženi i potrebni odmor.          

7 dan, nedjelja 30.08.                            Odmor u Vanu

Nakon okrepljujućeg sna, slijedi doručak, ovaj put sam sve pojeo s apetitom. Već nas čeka naš vozač Hanefi koji nas je i dovezao iz Vana u Dogubayazit. Na rastanku  smo mu ostavili bakšiš i Saffet kaže da mu je bilo drago kad je saznao da će baš nas voziti za Van. Pozdravljamo se i zahvaljujemo Saffetu, pa krećemo. Dan je sunčan, vedar, predivan. Slijedi skoro tri sata vožnje kroz zlaćane Anadolske pejzaže.  U Caldiranu svraćamo na čaj.  S jedimo na malim stoličicama na ulici izloženi radoznalim pogledima. Činilo se da im smetaju naše kratke pantalone, ili bar nisu navikli da neko tako obučen sjedi uz njih. Hanefi nam ne dozvoljava da platimo čaj, to je njegov način da nam zahvali. Cesta nastavlja uz obalu jezera Van i pejzaži postaju pitomiji.Dolazak u Van je ponovni susret sa civilizacijom. Van je mnogo uredniji,čistiji i organizovaniji od Dogubyazita. Šetamo glavnom ulicom, ručamo i pijemo kafu. Predveče sjedimo u Jazz kafiću čije su terase okrenute prema vrlo prometnoj i živoj ulici. Idemo na čaj u malu uličicu gdje sjede samo muškarci koji igraju tavle sve dok ne krene prenos utakmice Fenerbahce-Antaliaspor  (2:1). Kolektivno se gleda i navija u kafićima i na ulicama. Taxi za aerodrom Van će nas čekati sutra u 8:00 ujutro.