Petra, grad u kamenu, jedno od svjetskih čuda

Sniježna pustinja i pješčana pustinja neodoljivo liče jedna na drugu. A stijene još i više, jer, bilo u Jordanu, bilo negdje drugdje, nude isto - izazov! Mjesto koje ćemo posjetiti otvara jednu posebnu perspektivu odnosa ljudi prema stijeni. Pogledajmo!

Mislim da će me opet kritikovati da mi je prilog kao dnevnik, al' šta ću kad je tako. Sve što nije u planini i oko planine je dosadno... kao dnevnik, uglavnom. Takav je slučaj i ovaj put. Da nisam vidio pješčani kamen i grad u njemu, bio bi to još jedan izlet bez veze. No, šta je u stvari bilo, gdje sam to bio i odkud ja tamo? 

Wadi Rum, zaštićena zona, penjalište itd..

Zvali su me kao i obično zbog problema. Ovaj put na izraelskoj granici. Razlog isti - loša im je strategija. Usput sam prisustvovao nekom značajnom sastanku gdje se raspravljalo o strategiji od starteškog značaja. Usput su nam prezentirana najsavremenija tehnološka dostignuća namjenjena strateškoj borbi za strateške ciljeve. I još samo da usaglasimo strategiju...

Pogled na Wadi Araba. Linija horizonta je već Izrael. Negdje u kanjonima ispred nas skrivena je Petra.

Gdje je sve počelo? Pa počelu je negdje tu, ne znam sad tačno, teško se usaglasiti. Prvo je bila zemlja, pa život na zemlji, pa čovjek... Znate već kako to ide. Sve je stvorio bog i čo'jeka i... kasnije ženu, da čovjek ne bude sam. Kad je bog stvorio ženu, čovjek je lagano počeo da zaboravlja boga. I onda je bog morao da mu se javi ponovo, i opet i još jednom, i još nekoliko puta. A onda je bog počeo da zaboravlja čovjeka... 

Fantastično! Sasvim je moguće da su ove forme inspirisale graditelje Petre.

I sve se to dešavalo i dešava tu negdje. Tamo negdje od Aqabe, je stigao Mojsije ili Musa ili Mozes i doveo svoj narod. Skrasili su se tamo preko. Dole niže su bila dva grada, koji su se ponašali slično kako se ljudi ponašaju danas, pa ih je bog zgromio, u pravom smislu riječi. Tu je nastalo more, dobro nasoljeno da se ne pokvari... opet. Ali ništa živo u njemu ne ostaje. Samo mrtvo! Mrtvo more. Gore više je rijeka pored koje je Jovan ili Ivan ili Džon krstio ljude i čekao njega. Kada je stigao onaj kojeg je mislio da čeka, rekao mu je da će taj tek doći. I od tada čekaju. Čekajući su zaboravili koga čekaju i zašto. A on je zaboravio njih.

U stilu Lorenca od Arabije, doduše sa mnogo više konja na raspolaganju

Ali nije važno koga čekamo, kako se ponašamo, šta zaboravljamo i da li smo zaboravljeni. Važna je strategija. Kako sa što manje dobiti što više? Sve drugo je manje važno. Da bi potvrdio da je strategija ispravna išao sam da potražim Lorenca..., ne Lorija*, nego Lorenca. Lori je dobar čova, ali po današnjim mjerilima ne razumije se on baš u startegiju. Meni treba onaj drugi što je "zalijepio" na motoru 40 i neke, k'o Karabaja. >

*Lori (Lorenc Konaj) - Jedan poznati "zonzon"

Nek nam je Dr Džons na pomoći!

Lorenc je volio ovu zemlju i ovaj narod, pomagao im da se oslobode, borio se za njih. Pravi lafac, heroj. Pisao je knjigu o mudrosti, snimali su se filmovi o njemu. Predsjednici i kraljevi su ga zvali na kahvu. Faca! Istovremeno, tip je igrao jednu od glavnih sporednih uloga u mjenjanju karte svijeta i novog dijeljenja istog. Istovremeno se ponašao kao njegova raja iz Sodome. A opet je uspio i opet su ga voljeli. Strategija! 

Dolazak u Wadi Rum

Na kraju je k'o fol poginuo, ali priča se da se vratio da uživa u jedinom u čemu je istinski uživao - Wadi Rum. Najveći kanjon Jordana...
Sunce je uronilo u vreli pjesak i sjene su progutale dine i litice kada smo stigli u logor Bet Ali. I noću je pustinja otimala dah, a okus pijeska lopovski ulazio u sjećanje. Mjesec je izljevao zrake svježine, svjetlošću koja te grije i mrzne u isto vrijeme.

Suton u pustinji. Romantično! Ili?

Nije mi prvi put u pustinji. Nije, ali kao da jeste. Istina, pustinja je drugačija nego pustinje u kojima sam dosad bio. I sastavljena samo od tri elementa: pjesak, kamen i nebo. I opet tako uzvišeno lijepa i dostojanstvena. Kakva strategija!

Pri pogledu na ovakve stijene, pojam "strategija" dobiva sasvim drugo značenje.

Neko je zovnuo pivu, a neko odgovorio da pive nema. U međuvremenu se pojavilo neko vino i mi smo, sada neobavezno, razglabali o strategiji. Kako to obično biva, priča je bila prvo odmjerena, pa otvorena, pa duboka. Išla je širom svjeta, sakupljajući zajednička sjećanja i uspomene, vraćala se kroz pustinju i završila sa ličnim dostignućima nas preostalih, sasvim slučajno - u planinama. Zašto se uspjeh mjeri planinama? Zašto je toliko važno biti visoko? 

Petra - jedinstven odnos čovjeka prema stijeni!

Narednog jutra sam pitao gdje je Lorenc? Imao sam namjeru da porazgovaram sa njim o svemu. Kako to njemu izgleda sada, devedeset godina poslije? Da li je sretan zbog naroda za koji se borio? Da li je zadovoljan rezultatima svoje strategije? Da li se ponosi sobom i njima? Rekli su mi da ga već odavno nisu vidjeli, a neki ga se čak i ne sjećaju. Drugi su mi rekli da on nikada nije ni postojao i ako želim da razgovaram sa pravim herojem da trebam potražiti Dr Džonsa. Dr Džons često navrati u kameni grad i narod tamo ga strašno voli. On i ja se znamo još iz Abisinije i mog traganja za Etiopskom kokoši. Sada tražim neke odgovore i mislim da mi doktor Džons može pomoći. Dakle, pošao sam u kameni grad.

Nabateanski gardista, čuvar Petre

Kameni grad Rekem je demokratski izabrano svjetsko čudo. Kad su skoro sva stara čuda nestala, sedmog sedmog godine sedme izabrano je sedam novih svjetskih čuda. Jedno od njih je postao i kameni grad Rekem. Ili je oduvjek bio? I prije demokratskih izbora... Žurio sam jer nisam imao puno vremena. Prošao sam pored nabateanskog gardiste na kapiji Okna.

Okno je kanjon koji nas dovodi spolja u Petru, pravo na Riznicu (na slici), što je najatraktivniji i najljepsi spomenik Petre

Okno je napravila voda u mekom pješčanom kamenu jednostavno usput, tekući i talasajući prema Musinoj dolini. Nabateanci su skontali šta to voda radi, pa su je "malo" preupravili da teče i talasa onuda kuda je njima odgovaralo. Baš kao i danas, samo što danas teško da znaju šta im odgovara. Na kraju Okna je Riznica, tamo je Dr Džons oživio svoga oca vodom iz Svetog Grala. Samo je mudar, snažan, okretan i čovjek čista srca mogao naći Gral. Lorenca bi ovdje već provalili, jer to su božja, a ne političarska posla.

Petra! Treba li napomenuti da je ono najvrijednije u arhitektnoskom smislu uklesano u "živcu".

Dr Džonsa nisam našao u Riznici, niti je tamo bio njegov otac. Rekoše da pogledam dole niže u grobnicama. Stigao sam baš kada su moj prijatelj Mugabe Seseseko i njegov polubjeli zemljak raspravljali o postanku zida iznad grobnice. Mugabeu nije bilo jasno zašto bi Nabateanci i Rimljani ukrašavali zid iznad grobnice svojih mrtvih. Mugabe smatra da su zid napravili Arapi isključivo zbog strateškog interesa. Zašto bi kulturni narodi radili bilo šta, što nije od strateškog interesa? Tako Mugabe razmišlja. Mislim da se Dr Džons ne bi složio sa njim, te bi sigurno otišao dalje, prema Pozorištu ili Manastiru. 

Pozorište (tako se zove ovaj amfiteatar) u centralnom dijelu Petre

Kad sam stigao u Pozorište već je bilo podne. Svi su otišli klanjati (na molitvu). Vjerovatno i Dr Džons, ako već nije u Manastiru. A ja sam morao nazad. Moji strateški partneri me čekaju. Kameni grad Rekem kao da nije mario. Kao da zna da ću se vratiti. Ili ne voli kada ga prolaze uz put... ka strateškim ciljevima. Dr Džons je ostao u Rekemu. On nije kao Lorenc i Mugabe Seseseko. On ne mari za strateške interese.

Aqaba, pogled na rivu sa balkona hotela Mowenpick.

Kad sam bio mali volio sam Dr Džonsa. Lorenca sam gledao jednom i bio mi je dosadan. Dr Džonsa sam pratio stalno. Želio sam da budem kao on. Često se zadesim na mjestima gdje viđaju Dr Džonsa. I još uvjek tražim etiopsku kokoš. Strategija mi je još uvjek nerazvijena, a ipak me već kvari. Kao i Lorenca, kao Nabateance, kao čitav svijet... Dr Džons je isti i njegova strategija je dobra. On ne osjeća da okus pjeska postaje pomalo gorak. Zato mu zavidim. Ne želim više biti kao on, ali...