Kamin u Kotlovima nadomak Opservatorija (2067m), Bjelašnica. Foto: Edin Zuhrić

Priča o tome kako zima ima mnogo svojih zanimljivih strana, samo ih treba otkriti i doživjeti, ali prije svega o tome zašto je doručak najbitniji obrok u toku dana. Uživajte u zimskim radostima i sve najljepše u Novoj 2008 godini

U zadnje vrijeme, naročito od kada je Sarajevo okovala magla i od kad se svi guraju oko toplih radijatora i pećica, možete vidjeti svoje najmilije kako sa čežnjom gledaju slike sa ljetovanja, sjećajući se toplih i ugodnih dana i možete ih čuti kako broje sate i minute do povratka istih.
A zima? Ama, ima ona mnogo svojih dobrih strana samo sve nas treba podsjetiti na to. Dakle, evo jedna priča koja bi nam trebala oživjeti neke interesantne trenutke vezane za zimu, a kojoj smo sa razlogom, kao što ćete vidjeti, dali ime "zašto je doručak najvažniji obrok dana".

Pod "Kaminom". Foto: Edin Zuhrić

Kada je naš stari alpinista Muhamed Gafić počeo voditi i izvoditi mnoge poznate i nepoznate ličnosti na planine*, pa između ostalog i jednu novinarku na Kotlove (stijene u sjevernim padinama Opservatorija, 2067m, na Bjelašnici), mnogi od mojih prijatelja, ljudi koji su do tada penjali samo u suhoj stijeni, rekoše tim povodom: "Kada može ona, možemo i mi". A moja supruga na to doda: "E jeste šovinisti". I tako, izazvani time, dogovorimo se gdje i kada idemo. Skupismo opremu i put pod noge, pravac Kotlovi! 

*Primjer Gorana Bregovića na Peak IV, 6400m u Pamiru

Salih Mulaosmanović na ulazu u "Kamin". Foto: Edin Zuhrić

Mirjam i ja smo, kao obično, prespavali, pa smo se spremili na brzinu, doručak ubacili u ruksake sa ostalim stvarima i pravac Bjelašnica. S obzirom na našu kondiciju sreća je da su nas pustili na trosjed, inače teško da bismo bili u stanju krenuti "Gafinim stopama". Negdje pred kraj vožnje trosjedom Mirjam se zabrinu kako ćemo sići bez skija sa korpe na zaleđenu stazu. Samouvjereno joj dobacih da se ne sekira i da samo gleda kako će to Adi uraditi dok bude silazio sa korpe ispred nas.
Dođe red na Adija, dotaknu nogama zaleđenu stazu, a potom i - nestade... Sve se odigralo u stilu: tamo ruka, ovamo noga, a g... a na ledu, zna se.
Mirjam me pogleda preko oka i bacivši svoj ruksak pored korpe, u potpunosti slijedi Adijev primjer, ako se to može tako nazvati. Tako, nakon slijetanja i sahatak hodanja dođosmo pod Kotlove. A zima... E, zima je uradila svoj dio posla i kao i svake godine prizor je spektakularan. Da bi shvatili, morate biti gore.

Kad strmina dovoljno "poraste", vrijeme je za uže i dereze... Foto: Edin Zuhrić

U međuvremenu sam sjeo da doručkujem i sačekam Saliha koji je pristizao za nama, a Mirjam i Adi, očarani ljepotom, krenuše naprijed. Kacige, pojasevi, uže... kao iskusni penjači, naravno, ponijeli su ih sa sobom, ali su ih zadržali u ruksacima. No, kako je uspon postajao strmiji, teži i opasniji, ustanovili su da im oprema treba.
Ja sam u međuvremenu završio sa doručkom, Salih je stigao, a Mirjam i Adi su izvadili opremu i sve je bilo spremno za uspon. Adi krenu prvi, ja za njim pa Mirjam i Salih na začelju. 

Mirjam u centralnom dijelu "Kamina": Foto: Edin Zuhrić

Ušli smo u dio stijene koji se nama, tada, činio najatraktivnijim - poprilično strmi kamin u centralnom dijelu Kotlova. Negdje na pola puta kamin se sužavao i na najužem dijelu je imao rupu, tako da se taj dio mogao preći jedino penjanjem po stijeni, te smo bili prisiljeni probati malo i miksanog penjanja (baila, baila, baila me).
Adi je prvi prešao detalj dok je Mirjam stizala do mene. Salih doviknu odozdo da mu neko dobaci rezervne rukavice ako ih imamo jer su njegove bile mokre. Mirjam skide svoje, već prilično vlažne, te golih ruku, po dobrom minusu i u hladu, dade se u potragu za rezervnim rukavicama u ruksaku. 

Preko rupa, kroz led i pršić ka izlazu iz "Kamina": Foto: Edin Zuhrić

Znate onaj trenutak kada se krv vraća u promrzle ekstremitete, poprilično boli što je i Mirjam nakon toga osjetila. I onda, da li zbog bolova u promrzlim rukama, ali po svemu sudeći zbog propuštenog doručka, reče:
- Edine, ja ću se onesvjestiti!
- De, b'a ne zezaj! rekoh, ali ona klonu i prepusti se na uže.
- Mirjam, Mirjam! zvao sam, ali ništa. Pogledao sam okolo, cinično pomislivši da nije mogla naći bolje mjesto za nesvjesticu.
- Budi je, spucat će je hipotermija! vikao je Salih. Počeo sam joj trpat snijeg u lice i nakon nekoliko grudvi rekla je slabo:
- Pusti me...
Vikao sam: Budi se! i revnosno je "umivao" sa povećim komadima snijega. 

Izlaz iz ledenih, sjenovitih, sjeveru izloženih bjelašničkih Kotlova. Foto: Edin Zuhrić

Nakon koju minuticu slabašnog mrmljanja viknu:
- Zavežite!
Čim je počela galamiti, uvidjeh da se sve vraća u normalu. Rekla je da može dalje i uskoro sve četvoro izađosmo iz kamina i završismo uspon. E, tu sam ja krenuo da tersam:
- TI NIKAD VIŠE NEĆEŠ IĆ' NIGDJE SA MNOM...
Salih je kasnije komentarisao da je u tom trenutku pomislio da je definitivno gotovo sa našim zajedničkim penjanjem, no, tu nije bio kraj rečenice...
- ...DOK NE DORUČKUJEŠ!!!
Helem, odatle smo otišli u meteorološku kućicu gdje su neki tek doručkovali, neki ručali, a onda brže bolje nizbrdo. 

Adi "drži konce u svojim rukama". Foto: Edin Zuhrić

Kući smo krenuli mirne duše i zadovoljni, sa lijepo provedenim danom na prelijepom mjestu. Jedini gubitak (ne računajući gubitak svijesti) koji smo imali toga dana je bila jedna Salihova dereza, tj. dereza od Salihovog oca Muje, dereza koja je vidjela mnogo visokih planina, po svoj prilici i prvi naš "sedamtisućnjak" i koja je put slave završila u Kotlovima pod vrhom Bjelašnice.
Salih je kasnije pokušao da nabavi sličnu derezu kako Mujo ne bi ništa primjetio. No, da ne odajemo više, nadamo se samo da se izvukao.

Izlaz iz Kotlova. Vrh Bjelašnice (2067m, lijevo) sa meteorološkom stanicom, srušenim TV tornjem
i startnim objektom za spust (ZOI 84). Foto: Edin Zuhrić

Tekst/foto: Edin Zuhrić