Ovako se Bjelašnica uredi kad očekuje goste
Dan prekrasan, a pogled za pamćenje. U takvim trenucima kad se ljepotom poje oči svi problemi blijede, sve brige brzo kopne. Na trenutke nisam mogao skinuti pogled sa snježnih vrhova uokolo nas i jedino o čemu sam mislio je to kako se želim što skorije vratiti ovdje
Nakon dva vikenda mučne apstinencije od planina, zbog poslovnih obveza, jedva sam dočekao prošlu subotu i polazak u nešto meni dotad nepoznato. Dobio sam poziv na skup BiH planinarskih forumaša, poznatijih kao "zonzoni", koji se prethodnog vikenda održavao u pl. kući Podgradina na Bjelašnici. Od nje je moguće odraditi nekoliko tura prema bjelašničkim vrhovima, a meni je iz Chupine ponude odmah u oko upala Hranisava. O njoj sam naime već ranije čitao u izvrsnoj knjizi koju mi je prošlog ljeta donio Chupo, "Vodič po planinama oko Sarajeva". Sad je trebalo samo uvjeriti ekipu, pa krenuti prema Sarajevu. A uvjeravati nikoga nije ni trebalo. Čim se čulo za plan, svi su ga objeručke prihvatili. Svima nam je odlazak na Bjelašnicu bio nešto gotovo egzotično, kao da krećemo u Tunis, a ne Bosnu. Ovih mjeseci dok svi na Bjelašnicu kreću sa željom za skijanjem, mi smo se gore uputili u nadi da ćemo iskusiti čari zimskog planinarenja, jer je Bjelašnica smještena u samom srcu Bosne i Hercegovine, što bi trebalo zajamčiti snijega napretek. Nerijetko se za nju kaže da predstavlja ono "i" u imenu države, smještena na samoj granici između Bosne i Hercegovine.
Krvavac (2062) u zoni 2000 metara
Kako je broj ležajeva na Podgradini ipak ograničenog broja, nisam nažalost na ovaj izlet mogao pozvati sve koje bih inače zvao, tako da smo se u subotu ujutro iz Splita uputili u sljedećem sastavu: Zizi, Luka, Daba i ja. Putem do Pazarića, našeg zbornog mjesta (cca. 30 km. prije ulaska u Sarajevo), smo stigli negdje oko 11 h. A putem smo napravili samo jednu stanku i to u Jablanici, s naumom da se udavimo burecima, odnosno kako to u Bosni kažu sirnicama, te da vidimo most koji smo toliko puta vidjeli na filmu. Naravno da nismo propustili prigodu i za zajedničko fotografiranje.
A u ambijentu autohtone burekdžinice, svaki pijat iz različitog seta, isto vrijedi i za perune i noževe, iz radio prijemnika trešti najnovija folk top lista, sirnice su bile za prste lizat. Po izlasku smo se odmah bacili u potragu za kasetom, a u bogatoj ponudi je tu bilo nekoliko Halida, Šerifa, Hajri, Šekija... Izbor je pao na Šerifa Konjevića. Bilo je tu obećavajućih naslova, poput "Nije taj čovjek za tebe", "Daj nazovi ga" i "Zar u ovim godinama" za koje smo bili uvjereni da će zadovoljiti naše najistančanije glazbene ukuse. I nismo se razočarali! Ostatak puta do Pazarića je proveden u gromoglasnom pjevanju novoproglašene himne ovog izleta - "Oka zelenog". Žao mi je samo što mi je u tim trenucima kamera ostala otraga u naprtnjači. U Pazariću smo kod "Želje" pričekali Chupu i Selmu, inače članove jednog od najbrojnijih društva u BiH, PD "Bjelašnica" iz Sarajeva. Oni su dovezli Anamariju i Vanju, koje su dan prije pristigle iz Zagreba, pa smo zatim zajedno nastavili prema Salihaginoj bajti, prvo asfaltiranom cestom, a zatim makadamom.
"Pudja" ritual na Podgradini (na slici budističke molitvene zastavice donesene sa Himalaja)
Pl. kuća Podgradina je smještena na visini od 1350 m, ispod Gradinske stijene po kojoj je i dobila ime . U prizemlju je kuhinja, velika blagovaonica i WC, dok su na katu spavaonice s ukupno 20-tak ležajeva. Domari Ferid i Sena Varešanović su zajedno sa svim učesnicima skupa doista učinili sve da se osjećamo kao doma ova dva dana. Brzo je svatko zauzeo svoj krevet, a onda u prizemlje na cjelonoćni glazbeni hepenning. Bilo je tu svega. Od sevdalinki, narodnih makedonskih, dalmatinskih, Lukinog "Mišo mixa", popa, rocka, a grlo se osvježavalo prvo konavolskom travaricom, a kad se ona iskapila nastavilo se Sarajevskom pivom. I tako do dugo u noć. A neki i do jutra, pa i dalje...
Noći na Podgradini
Noću sam u nekoliko navrata u polusnu još uvijek čuo Feku kako neumorno svira na svojoj gitari. A s jutrom sam se jedva izvukao iz tople postelje i spustio se u prizemlje u potrazi za svojom kavicom. Dolje je dio društva tu probdio cijelu noć, a to je bila i prigoda da malo popričam sa starim planinskim vukom, Fekom i od njega pokupim koji savjet vezan uz snimanje filmića. Teško je pronaći čovjeka koji se u to razumije i koji je još pri tom voljan pripomoći savjetom. Sreća je bila da sam ga pronašao baš u čovjeku koji toliko voli prirodu, pa zasigurno i snimanje filmova takve tematike. Nadam se da će nakon izobrazbe i moji filmovi postati kvalitetnijima i zanimljivijima. Ono što mi je s druge strane pokvarilo jutro bila je kavica, koja je dokrajčila moj izmučeni želudac. Sinoć se previše pilo i pri tom premalo jelo, a ne moram ni napominjati koliko je to bilo neodgovorno prema njemu. Već nakon par gutljaja se pobunio, a eksplozija se dogodila izlaskom na "frišku ariju". Koje olakšanje!
Uspon na Hranisavu pod "teretom" prethodne noći
Od Podgradine smo krenuli predvođeni Chupom i Kenom, dok je ostatak društva odlučio još malo pričekati s polaskom na Hranisavu. Mi smo željeli još vidjeti Sarajevo, tako da nam je bilo u interesu da i za njega ostavimo štogod vremena. Za vidanje sinoćnjih rana nije bilo vremena. Keno je gore krenuo sa svojom kujicom belgijskog ovčara kojoj sam zaboravio ime, ali mislim da na norveškome znači sir. Taj pas se obučava za traženje mina, koje će nažalost još dugo predstavljati latentni problem dijela ovih čarobnih planina. Bjelašnica je srećom ipak pošteđena tog zla, ali veći broj planina nije bio takve sreće. Inače moram nahvaliti Kenu na uspjehu koji je nedavno postigao usponom na himalajski vrh Ama Dablam, a koji inače nosi i epitet himalajskog Matterhorna. A kad smo već kod hvaljenja, moram pohvaliti i našu Anamariju koja je također nedavno bila članicom naše uspješne ženske ekspedicije na Cho Oyu. Oko nas sve sami himalajci!
Hranisava 1955m, pl. kuća na najvišoj nadmorskoj visini u BiH
Kroz gustu šumu jele i bukve snijega i nije bilo previše, a zbog snimanja sam hodao kao zadnji u koloni. Po izlasku iz šume pred nama se napokon u svom sjaju otvorio pogled na snijegom prekrivenu osunčanu Hranisavu. Jučer su oblaci prebrzo prekrili njene obronke da bismo im se duže divili. Pogledom sam tražio obrise pl. kuće Hranisava, koje sam jučer uočio sa Stanara, ali očito s ove pozicije nije vidljiva. Snijega je uskoro bivalo sve više i više. Prvu polovicu puta je snijeg prtio Chupo, a drugu Keno. Nisam se želio nuditi da ih zamijenim, ne zbog lijenosti, već zbog toga što ipak ne poznajem teren, pa bih ih ionako svako malo morao zadržavati svojim pitanjima o tome kamo dalje. Daba je sve češće zaostajao u ovom donjem dijelu staze, pokušavajući si olakšati dušu. Nakon što je svo zlo izbacio iz sebe, tako olakšan i sam je hitro krenuo prema vrhu. Na njemu su bile najvidljivije posljedice sinoćnjeg derneka, ali je srećom smogao snage s nama se uputiti na Hranisavu, jer je boravak na čistom zraku najbolja detoksikacijska terapija.
Pogled sa Hranisave ka jugu
Kako je snijeg postajao sve dubljim, tako smo na pojedinim mjestima sve dublje propadali u mekan snijeg koji je gotovo u cjelosti prekrio klekovinu hranisavinih padina. Najgora je situacija bila s najtežim članom naše družine, Lukom, koji se u nekoliko navrata i do pojasa skrivao u snijegu. Ni nama ostalima nije bilo puno lakše, ali nas ništa u tim trenucima ne bi moglo zaustaviti da se dočepamo vrha. Osim možda pokoje snijegom pokrivene jame, ali imali smo iskusne vodiče, tako da mi u tim trenucima ta potencijalna opasnost nije ni padala na pamet. Kraću pauzu tijekom uspona smo napravili samo pred Birdžinom kolibom, koja zorno svjedoči o nekoć izrazito bogatom stočarskom životu bjelašničkog platoa. To vrijeme je iskorišteno za nadoknadu tekućine i pokoji griz sendviča.
Pogled na dio Bjelašnice sjeverno od Hranisave
Dereze su naravno svo ovo vrijeme ostale na toplome u naprtnjači, dok smo cepine, nakon potvrde da nam sigurno neće trebati, još jučer ostavili u automobilu. Ali su zato štapovi bili od neprocjenjive pomoći. Kretanje po snijegu bez njih mi se činio kao Sizifov posao. Srećom, bez njih više nikamo ne idemo, tako da smo po mom mišljenju lako izašli na vrh. I tek tu se pred nama otvara pogled na snijegom okovani drveni objekt Hranisave. Ona nažalost još tamo od 50-tih godina prošlog stoljeća stoji zapuštena, iako smatram da sa svojim položajem na visini od čak 1955 m, na samom vrhu Hranisave, zasigurno ima jedan od najboljih položaja koji sam ikad vidio u planinama. Stoga se usrdno nadam da će i ovaj objekt nakon obnove kuće Jezerce na Prenju biti obnovljen i iznova priveden svojoj svrsi.
Pogledom tražim poznate i nepoznate planine u našem vidokrugu. Neke prepoznajem, a neke baš i ne. Srećom tu su naši vodiči i instruktori, koji su mi bili od velike pomoći, tako da sam od bjelašničkih vrhova mogao vidjeti i Opservatorij i Veliku i Malu Vlahinju, te Krvavac. Pred nama su bili s lijeva na desno Velež, Prenj, Čvrsnica i Vran, kanjoni Neretve i Rakitnice. Koliko li je samo lijepih riječi već napisano o njima. Vidjeli smo i Visočicu i Vlašić, ali naravno i sve ostale planine što okružuju Sarajevo, poput Igmana, Romanije, Trebevića..
Kuća Hranisava je za "ljute" zime prilčno atraktivan objekat
Dan prekrasan, a pogled za pamćenje. U takvim trenucima kad se ljepotom poje oči svi problemi blijede, sve brige brzo kopne. Na trenutke nisam mogao skinuti pogled sa snježnih vrhova uokolo nas i jedino o čemu sam mislio je to kako se želim što skorije vratiti ovdje, ali i vidjeti kakav je pogled na Hranisavu sa svakog od tih pojedinih vrhova. Vrijeme na vrhu je nažalost brzo proletjelo, za mene i prebrzo, kad je rečeno da trebamo natrag. Na silasku sam se spuštao ispunjen srećom što sam vidio ovo doista čarobno mjesto i uvjerenja da neće proći puno vremena do mog povratka na Bjelašnicu. Još je preostalo samo pokupiti stvari na Podgradini, pozdraviti se s našim domaćinima, zahvalili im se na srdačnom gostoprimstvu i spustiti se do našeg automobila pored Salihagine bajte. Pozdravljanje sa Chupom, Selmom, Anamarijom i Vanjom, te pravac Sarajevo... Đir po gradu s rajom, sirnice i krumpiruše na Baščaršiji, pa teška srca povratak prema Splitu.
Povratak - objektivno lakše, subjektivno teže...
A Bjelašnici se sigurno vraćamo već ovog ožujka na tradicionalne 38. "Bjelašničke dane" 8-9. ožujka. Sad vjerojatno i u puno većem broju, nakon sinoćnje prezentacije filmića u prostorijama našeg "Mosora". I prije sam osjećao jaku povezanost s Bosnom, a nakon ovog posjeta moja ljubav prema njoj se još više rasplamsala. Želim upoznati svaki njen kutak, vidjeti svako njeno brdo i planinu, proći svakom njenom cestom i niz svaku se rijeku spustiti. Uživati u milom zvuku svake njene šume i mirisu svake njene cvjetne livade. Samo nek' je zdravlja!
Autor teksta: Denis Vranješ (Vinci), foto Sibel Trbić (Chupo), jan. 2008
