Dokle god ima i grudva snijega u planinama, skije su u pripravnosti...
Već četvrtu godinu za redom prijatelji Braneta Gligorijevića, velikog zaljubljenika u planine i velikog čovjeka, organizuju turnoskijaški memorijal Risovac - Vilinac - Pestibrdo na Čvrsnici. Ja Braneta na žalost nisam poznavao, ali oni koji jesu kažu da je bio ljudska gromada...
Odavno je poznata činjenica da visibabe, kaćuni i kukurijek važe za vijesnike proljeća. Činjenica je i to da nama turnim skijašima ti vijesnici ne znače ništa. Dokle god ima i grudva snijega u planinama, skije su u pripravnosti.
Već četvrtu godinu za redom prijatelji Braneta Gligorijevića, velikog zaljubljenika u planine i velikog čovjeka, organizuju turno-skijaški memorijal Risovac - Vilinac - Pestibrdo na Čvrsnici. Ja Braneta na žalost nisam poznavao, ali oni koji jesu kažu da je bio ljudska gromada... Nisu ga zaustavile strašne lavine, niti smrknute strehe. Pukotine su mu bile plitke, a litice pod nogu. Zastao je u dolini.
Nakon "mokrog" starta, Čvrsnica je ipak odlučila da prekine kišnu tradiciju...
Okupljanje je na Risovcu, skretanje za Muharnicu. Tročlana ekipa iz našeg vozila je u dogovoreno vrijeme na zaletištu. Čekamo organizatore. Na moj prijedlog ipak krećemo bez njih jer zbog obnovljene povrede koljena, a samim tim i loše kondicije, nismo od velikog tempa, što će omogučiti našim pratiocima da nas brzo sustignu.
Bacamo pogled prema Vranu, ka čijem vrhu upravo "turaju" naši prijatelji iz Travnika i Viteza. Vrh Veliki Vran je u magli kao i vrhovi Čvrsnice na suprotnoj strani. Bit će ovo interesantan dan.
Ipak se ispostavilo da nismo jedini koji su hedikepirani, jer i ostatak ekipe ima "ranjenika". Teška gripa čini teške noge i jedna od dvije dame napreduje teškom mukom.
Koliba na Zaglavlju, zametena u snijegu, predstavljala je iznenađenje...
U šumama Vitlenice sustižu nas veterani laganih nogu u kojima se sabralo toliko kilometara da im ovo izgleda kao šetnja. Prolaze mimo nas, dok mi čekamo ostatak ekipe. Polako nas sustižu i ostali. Tu su i Nijemac sa svojom boljom Poljskom polovinom. Na kraju dočekujemo i naše stare prijatelje sa prethodnih pohoda.
Kolona se poprilično razvukla. Prognoza je govorila da će biti oblačno sa laganom kišom. Moram priznati da je bilo razočaravajuće. Lanjski pohod je bio poprilično mokar. Kiša nas je natapala cijeli dan i prostor oko šporeta u domu Vilinac je bio premalen za potrebe sušenja silne opreme, pa čak i vreća za spavanje natopljenih u rancu.
Sve više liči januarskoj zimi nego aprilskom proljeću...
Ove godine Čvrsnica je, ipak, odlučila da se oduži. Magla po vrhovima se razilazi i sunce nas obasjava punim sjajem, dajući sniježnom ambijentu čaroban izgled. Tek po koji oblak ponudi sjenu orošenim čelima. Sa svakim novim korakom i svakim novim pogledom čarolija se povećava, postaje nezamisliva i nestvarna.
A, ja ljepote, majko moja!
U takvom pjesničkom raspoloženju izbijamo pred kolibu na Zaglavlju. Kolibu? Dio krova i dimnjak! Lani smo u toj kolibi proveli lijepe trenutke, štićeni od hladne i dosadne kiše. Sada hodamo preko njenog krova! Ni najstariji među nama se ne sjećaju ovolikog snijega u ovo doba godine. Ovo više priliči januarskoj zimi nego aprilskom proljeću.
Vrh Veliki Vilinac (20118 m). Zaista je siromašan onaj ko ovo nije doživio...
Na žalost, našoj kolegici gripa nije dozvolila nastavak ture pa je na vrijeme odlučila da odustane i vrati se u dolinu, te sačeka sutrašnji povratak turnih skijaša. Nastavljamo ka našem današnjem cilju, domu Vilinac. Polako zaostajem zbog svojih "junačkih rana", ali prekrasan dan mi omogučava da pravim prekrasne fotke predjela i ostalih članova ekipe koji se uspinju preko grebena ispred mene.
Nakon nekog vremena ukazuje se i Veliki vilinac, 2118 metara visoki drugi vrh Čvrsnice, okupan suncem. Prizor je nevjerovatan. Stvarno je siromašan čovjek koji ovo nije doživio.
Tamo gdje godinama prolazimo i kuda vodi markirana staza sada je visoki zid...
Polako napredujem i svako malo bacam pogled na tu nestvarnu ljepotu. Upijajući svaki detalj oko sebe, izbijam pred zadnji uspon prije cilja. Pregon! Ne vjerujem svojim očima! Pa šta je ovo? Tamo gdje godinama prolazimo i kuda vodi markirana staza sada je visoki zid. Čitavom dužinom grebena se protegla ogromna streha, izlazak na sedlo koje vodi u dom je nemoguć. Osim toga, u ovom suncu rizik od lavine uzrokovane lomnjenjem strehe je očigledan.
Tragovi vode prema veoma strmom grebenu između dvije uvale. Vidim da se je dio ekipe popeo sa skijama, a drugi dio nogama. Pokušavam procijeniti da li su koristili dereze i cepine. Snijeg je razmekšan djelovanjem sunca i odlučujem probati sa skijama. Za svaki slučaj stavljam i "srneće", varijantu dereza za turne skije, te se polako penjem cik-cak po tragovima prethodnika.
Njegovo Veličanstvo - Prenj, okupan sunčevim zrakama...
Izlaskom na Pregon na istoku se otvara pogled na Njegovo Veličanstvo - Prenj, okupan sunčevim zrakama. Zastaje dah. Lijevo od Prenja proviruju Visočica i Bjelašnica. Na sjeveru blješte snijegovi Vranice. Preko Vrana strši Idovac, vrh Raduše. Na zapadu se otvorila njedra Čvrsnice, krunisana vrhom Pločno. Na jugu nas pozdravljaju stijene Velikog Kuka i Pestibrda, a preko njih viri Čabulja.
Zbog ovog pogleda je vrijedilo doći. Spuštam se do doma gdje vatra u šporetu već veselo pucketa. U stvari, možda je pucketala, al' sad nam dimljenje puno bolje ide od ruke. Nema veze, ovaj dan nam je bio "za kataloga". Pada dogovor da se sutra umjesto Pestibrda penje Pločno.
Silazak sa Vilinca. Na zapadu se otvorila njedra Čvrsnice, krunisana vrhom Pločno...
Novi dan, nova nafaka! Osvanulo je jutro sa kao tijesto gustom maglom i snažnim fijukom vjetra. Sačekat ćemo malo. Vjetar će garant rastjerati maglu. U 11 sati je izvjesno da od te ljubavi nema ništa.
Na većini visokogorskih tura, kao u pravilu, dolazi do revizije planova. Dio ekipe ide na Veliki Vilinac, a dio se po našim jučerašnjim tragovima vraća u dolinu. Ja po navici zaostajem, kroz vjetar čujem glasove ispred sebe, vidljivost je minimalna. Sa kolegom pratim tragove i nakon nekog vremena shvatim da idemo suviše uzbrdo. Gdje smo pogriješili? Šta kaže GPS? Hm, kaže da smo pod samim vrhom. Pratimo tragove dijela ekipe koja se juče spustila sa vrha. Šta sad? Vraćaj se nazad i traži tragove koji se odvajaju od ovih. To je jedini siguran pravac, na svim ostalim su se ispriječile strehe.
Nestvarna atmosfera koja kao da je bila zatišje pred buru...
I ćorava koka zrno ubode! Tako i mi, pronađosmo konačno pravi smjer. Za to vrijeme ekipa na vrhu proživljava svoju malu avanturu. Oduvjek u krugovima turnih skijaša vlada dilema da li je bolje imate "stopere" (kočnice) ili gurtne na skijama. Svako ima svoju teoriju. Jedna će se ipak pokazati kao ispravnija u datim uslovima. Skija koja nije bila "na cipeli" odlučila je da napusti svog vlasnika. Završila je 200 metara niže prema Peharovim stanovima. S obzirom da je nemoguće kretati se planinom po ovolikom snijegu bez skija ili krplji, dva člana odlučuju spustiti se zaleđenim padinama i pronaći skiju, dok se ostali zbog jakog vjetra i eventualnog pothlađivanja odlučuju na silazak. U jednom trenutku ova slavna ekipa od 11 članova nalazi se istovremeno ispod Vilinca, na Vilincu, na Pregonu, na Zaglavlju i na Risovcu.
Nas dvojica, nakon otpenjavanja grebena smo konačno na skijama. Snijeg je zaleđen i idealan za skijanje, al' nikad dva dobra sastavit.
U jednom trenutku ekipa od 11 članova nalazila se istovremeno na pet mjesta...
Magla je i difuzno svjetlo ne ostavlja sjene na snijegu. Tako, dok oči vide čist i ravan teren, koljena svako malo trpe udarce od neravnina, udarce koje s naporom nastojimo ukrotiti.
Napokon izlazimo iz magle. I napokon skijanje!!! Ustvari, napokon noćna mora turnih skijaša - KORA! Kora koja popušta kod svakog smuka i usmjerava skije gdje je njoj ćeif. Idealno za uništena koljena. Koči, otklizavaj, plug, obrni, okreni, upadni, ustani, skini skije, pazi drvo i tako do Muharnice...
Kasnije smo saznali da su tragači pronašli odlutalu skiju koja je nakon pada sa velike visine i udarca u zaleđenu strehu popustila. Naši junaci su izvršili imobilizaciju slomljenog dijela, baš kao da je čovjek, i polako sa "ćopavom" skijom prošli sve faze silaska kao i mi.
Dio učesnika Memorijala ispred kuće Vilinac, neposredno prije povratka...
I na kraju, zbor u restoranu Risovac. Prepričavanje doživljaja svakog ponaosob. Šala i smijeh. Sad na to sve zvuči kao "lovačka priča".
I nagrada. Odličan grah za skijaše iz Sarajeva, Visokog, Travnika, Konjica i sa Pala. Samo da primjetim da snijega ima za još koju turu ovog proljeća. Ako već nije kasno.
Amer Mušić Čupo, maj 2013
