Cotopaxi (5897m), Ecuador

Cotopaxi (5897 m) - Uspavana ljepotica
Kao surma razlivena po kapcima i obrazima, niz strme padine slijevali su se ledeni komadi, i kao da su se neprimjetno utrkivali, ispucali i nepravilno raspoređeni, onako nabacani jedni preko drugih, jedni protiv drugih.

Poput bora na stogodišnjem, suncem izboranom licu, bili su tu da svjedoče o prošlosti i burnim vremenima, neraskidivoj vezi između uspavane planine i ljudi, vezi koja je često puta bila pogubna za ove druge ali svakim novim buđenjem i smirajem bi bila jača, bliža, prisnija i neraskidivija.

Negdje na pola puta prema vrhu Illiniza Norte, u sami osvit zore, na horizontu se protezala uspavana ljepotica Cotopaxi u svom savršenom obliku i ljepoti. Stajali smo nijemi i gledali. Nismo mogli začepiti mijeh vjetrova, niti nagovoriti snijeg da ne pada, a kamoli bijeli plašt osloboditi barem na jedan dan od svakodnevnih posjeta, jer ovdje se vrijeme ne nagovještava niti prognozira, jednostavno se desi i čovjek je tu da se nosi ukorak sa vremenom i planinom. Bilo je to prvo jutro koje je pred nama, pomalo nenajavljeno, raširilo bijeli plašt, stidljivo nam otkrivajući bijelinu puti uspavane ljepotice, koja kao da se smiješila daleko na horizontu i djevojački mamila sebi u zagrljaj.

'Čak i da Boga nema, čovjeku nije sve dopušteno. Čuvar je brata svojega, nema pravo brata svojega žalostiti pripovjestima kako Boga nema" (Časlav Miloš)
U velikom bogastvu različitosti kultura među zemljama Južne Amerike, Ecuador je primjer kontrasta krajolika i ljudi koji žive u njemu. Kulturno naslijeđe i povijest ove najmanje južnoameričke zemlje kao da reflektuju raznolikost i ljepotu njene geografije. Poput većine zemalja ovog kontinenta, kultura Ecuadora je velikim dijelom mješavina španskog kolonijalizma i očuvanih tradicija iz vremena prije Kolumba. Napredne autohtone kulture cvjetale su ovdje čak mnogo prije nego su ovi prostori osvojeni od strane Inka imperije tokom XV vijeka. Inka su bili dinamično i veoma progresivno društvo i kao većina carstava tog doba bili su skloni osvajanju i porobljavanju. Ono što danas čini Peru, Čile, Boliviju i Ekvador bilo je pod okriljem Inka imperije, koja je obitavala i nestala bez pisanih tragova iza sebe.
Francisco Pizarro je sa 180 naoružanih vojnika, jednako jakih u borbi kao i u požudi za zlatom, uspio baciti na koljena cijelo carstvo. U narednih 300 godina, koliko je Španija vladala ovim prostorom, mnogo toga se promijenilo u životima ovdašnjih ljudi; novi jezik, nova religija i nova kultura.
''Kultura'' je pojam koji ima višeslojno značenje. U svakodnevnom jeziku koristimo ga u najmanje dva smisla; kada govorimo o kulturi ljudi ili mjestima ''kulture'' cilj nam je skrenuti pažnju na određene forme individualnog ponašanja, nivoa obrazovanja i sl. ili pak u umjetničkom smislu na kreativne dosege i specifičnosti članova zajednice, koje ova, na širem planu koristi za plasiranje na ljestvici društvenog prestiža. Ovaj obrazac kao da se veoma jasno ispoljava u južnoameričkim sredinama. Nameće se snažan utisak da su veliki gradovi i ljudi u njima kulturniji i napredniji, što takođe čini onaj element kontrasta karakterističnog za ovo podneblje jačim i izražajnijim.

Sa druge strane, ako govorimo u kulturi u najširem smislu, koji određuje i diferencira ne individue već šire zajednice, pojam kultura sublimira tradiciju, vjerovanje, običaje, kreativost u umjetničkom ili znanstvenom smislu itd, te je neophodan (još uvijek ne jedini) instrument za pronicanje u dušu kako individue, tako i društva, bilo gdje pa i u Ecuadoru.
Odlazak na planinsku turu, negdje u neku egzotičnu i nepoznatu zemlju, uvijek donosi više od uspona na vrh planine, to je više proces koji podrazumijeva privremeno integrisanje u lokalnu zajednicu, učenje i upoznavanje sa osnovnim stvarima o društvu, načinu života, tradiciji, ukratiko - saživljavanjem sa kulturom tog podneblja. Tako je bilo i ovoga puta na našoj maloj avanturi kroz ovu fascinantnu zemlju

Prije nekoliko mjeseci odlazak u Ecuador je bila samo ideja koja je kasnije prerasla u ozbiljnije razmišljanje. Krajem godine, ideja je počela dobivati vidljive obrise. Ecuador zasigurno ne pripada ''mainstream'' planinarskim odredištima, gdje je skoro sve poznato i uhodano, tako da se putovanje u ovu zemlju još uvijek smatra putovanjem u nepoznato.

Samo mjesec dana prije odlaska, početkom decembra, skoro da se desio državni udar i na nekoliko dana Ecuador se nalazio na ivici često puta vidjenog scenarija u ovom dijelu svijeta. Nemalo poslije toga došlo je do ponovne erupcije vulkana Tungurahua. Tih dana Ecuador je izgledao kao posljednje mjesto koje biste preporučili prijatelju da posjeti. Srećom, mnogo toga se promijenilo na bolje u ovom dijelu svijeta, vojne hunte su postale stvar proslošti, tako da smo već nekoliko dana kasnije učili prve lekcije iz života ljudi u Aleji vulkana.
Let od Majamija (Miami) do Quita (Quito) traje malo više od četiri sata, što je još uvijek puno manje nego putovanje sa jedne obale na drugu, pa Ecuador polako postaje veoma popularan među američkim planinarima.
Početak naše ture bio je u Quito-u, gradu na 2800 metara nadmorske visine, što ga čni drugim najvišim glavnim gradom na svijetu. Imali smo cijeli dan na raspologanju da se na kratko (koliko je moguće) upoznamo sa ovim, u svakom pogledu posebnim gradom. Bolji početak za aklimatizaciju nismo mogli imati, posebno za Ziju koji dolazi iz Čikaga, grada na samo 176 metara iznad mora, dok za mene život u Denveru, na 1600 metara, čini značajnu prednost. >

San Francisco de Quito ili kako ga cijeli svijet jednostavno zove Quito, je jedan od tri drevna grada u Južnoj Americi, pored Mexico City-ja i Cuzco-a u Peruu, koji se spominju mnogo prije dolaska Španaca. Stari dio grada je pod zaštitom UNESCO još od 1978 godine, a svakako centralno mjesto u tom dijelu grada zauzima ''Basilica of the National Vow", najveća Gotička basilika na obadva američka kontinenta. Gradnja ove crkve još uvijek je u toku, a prema lokalnim predanjima onoga trenutka kada bude zavrešena doći će do nestanka svijeta.

Poslije jednodnevnog gradskog "zagrijavanja" na skoro 3000 metara bilo je vrijeme da napustimo ''urbani'' dio ove ture i zaputimo se u planine okolo i iznad grada. Sljedeće jutro već smo bili na obroncima ugašenog vulkana Pasochoa, koji se nalazi u neposrednoj blizini Quita, čak jedan dio grada leži na njegovim padinama

Pasochoa, što u prevodi znači ''stari udovac'', sa visinom od 4200 metara je polazna tačka za veliki broj ekspedicija. Ono što čini interesantnim ovaj ugasli vulkan je vegetacija koja se može naći skoro na samom vrhu, a posebnu pažnju privlači drvo polylepis. Ova vrsta je poznata po tome što se može naći u Andima na visinama izmedju 3800 m - 4600 m, što je mnogo više nego ostalo rastinje koje je priroda zaustavila na visinama izmedju 3200m - 3500m.
Sljedećih nekoliko dana proveli smo u nekom selu u samom podnožju dvije planine istog imena, ali sa različitim geografskim rasporedom, pa su ih podijeli na Sur i Norte Iliniza. Bili smo smješteni u nekoj vrsti planinarskog doma, objekta u sastavu jedne farme koji se najviše koristi za smještaj planinara koji namjeravaju osvojiti jedan ili obadva vrha Iliniza. Boravak u ovom domu je za mene i Ziju bio najintersantniji dio, prije svega jer smo imali priliku da se upoznamo sa tradicionalnom hranom koja se priprema u ovom dijelu svijeta, a istovremeno smo imali priliku da malo upoznamo život ljudi izvan gradskih sredina.

Ali, vremena za odmor nije bilo, sljedeća planina ili vulkan, jer u ovom dijelu Anda sve planine su ustvari ugašeni ili aktivni vulkani, bio je Corazon, (španski: ''srce'') . Za razliku od Pasochoa, uspon na ovaj 4791m vulkan bio je teži i pored toga što tehnički nije bio zahtjevan. Na mnogo toga trebalo je obratiti pažnju, a posebno na nekoliko mjesta gdje se trebalo korisiti rukama, pošto je skamenjena lava posljednja stvar kojoj treba vjerovati - jako je krta i lomljiva i često puta popusti pod težinom ljudskog tijela. Posljednjom erupcijom vulkana nestao je krater, ali je ostala jedna njegova strana koja sada čini greben i prirodnu granicu između Amazonskih prašuma i beskrajne doline popunjene sa bezbroj vulkana, svjetski poznatu pod imenom Avenija Vulkana.

Cijelo vrijeme uspona bili smo svjedoci fenomena - sa jedne strane imali smo plašt sačinjen od pare koja je dolazila iz pravca Amazona, a sa druge strane otvorene vidike prema plodnim livadama i selima u podnožju planine. U toku penjanja sreli smo i upoznali nekoliko grupa koje ćemo sretati i na drugim vrhovima u toku sljedećih nekoliko dana.
Corazon kao četiritisućnjak je po visini viši nego bilo koja druga planina unutar kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država, pa nam je proces aklimatizacije ulivao nadu za mogući uspjeh ove ekspedicije. Prva dva dana prošla su više nego uspješno, vrijeme je bilo na našoj strani, nije bilo naznaka nekih poslijepodnevnih grmljavina koje nisu baš bezopasne na ovim planinama

Treći dan donio nam je prvo ozbiljnije iskušenje. Iliniza Norte je pomalo podcijenjena planina - planina sa dva lica. Većinom godine je bez snijega, ali tokom sezona sa više padavina, kao što je bila ova, sjeverna strana je pod snijegom i na nekoliko mjesta je jako izložena i opasna u slučaju pada bez nepravovremenog zaustavljanja. To se upravo desilo dva dana poslije našeg uspona, gdje se jedan član poljske ekipe prilikom spuštanja okliznuo i smrtno stradao.
Veliki broj planinara provede noć u domu koji se nalazi u podnožju planine na 4700 m i onda sljedeći dan krene u završnu fazu osvajanja vrha. Naš plan je bio malo drugačiji, krenuti rano iz doma gdje smo bili smješteni, zatim se odvesti se mjesta predviđenog za parking, te osvojiti vrh Iliniza Norte za jedan dan. Trebalo nam je malo više od tri sata pješačenja da dođemo do doma Iliniza Norte, zadnjih par stotina metara je jako strmo tako da je to bio svojevrsni test izdržljivosti. Nakon pola sata predaha i zadnje provjere opreme krenuli smo prema vrhu grebenom koji je vodio do prvog, jednog od tri vrha, a istinski vrh je bio nevidljiv negdje u sredini. Standarda ruta vodi ispod prvog vrha preko sjeverne strane i ''El Paso De La Muerte'', što u prevodi znači prevoj smrti. Navezivanje nije toliko potrebno na ovom dijelu, ali su dereze i cepin itekako potrebni za siguran prelaz ovom stranom.

Vrh planine je jako mali, pa smo čekali da dođemo na red i uživamo u pogledu koji se pružao prema Cotopaxiju. Tada smo Zijo i ja prvi put spomenuli Cotopaxi.

Pitao sam ga : "Šta misliš?"
"Umjereni optimista!", rekao je.
Cotopaxi je najviši aktivni vulkan na svijetu i nalazi se, kao nacionalni park, pod zaštitom države (Parque Nacional Cotopaxi). Ecuador je dom deset vrhova preko pet tisuća metara. Iako nije najviši, Cotopaxi je zasigurno najpopularnija alpinistička destinicaja u ovoj državi i u toku sezone privuče veliki broj alpinista i planinara iz cijelog svijeta. Samo polovina onih koji se odluče da popenju ovu planinu uspije u tome, a osnovni razlozi za neuspjeh su nepredvidivo vrijeme, visinska bolest i neprofesionalnost vodiča.
Iako smo isplanirali puno aktivnosti u toku ovog boravka u Ecuadoru, osvajanje ovog vrha bio je prioritetni i glavni cilj, ali nakon svih razmišljanja i prioritiranja jedna stvar se uvijek nametala kao najvažnija - povratak kući. Iz mog ugla, sva filozifija se svodila na to da je osvajanje vrhova opcionalan, a povratak kući obavezan.
Poslije uspješnog uspona na Iliniza Norte, sljedeći dan proveli smo u pripremama za glavni cilj ovog putovanja - Cotopaxy. Znali smo da će primarni faktor uspjeha biti vrijeme, koje je nepredvidivo, aCotopaxi svojom lokacijiom i veličinom kreira vlastiti meteorolški sistem. Novi snijeg uvijek predstavlja opasnost, lavine su čest gost na strmim i zaleđenim padinama, a istovremeno već uhodane rute preko glečerskih mostova i pukotina bivaju zatrpane pa svako novo uspostavljanje rute predstavlja posebnu avanturu.

Nakon jednog dana odmora i priprema, sljedeće popodne smo se uputili prema Cotopaxiju i baznom kampu Refugio Cotopaxi, koji je smješten u objektu koji nalikuje na planinarski dom. Dok smo vozili prema ulazu u Nacionalni Park, nismo vidjeli vulkan jer je bio prekriven bijelom zavjesom od oblaka i, vjerovatno, snijega koji je padao. Možda je tako bilo i bolje jer nismo mogli vidjeti u kakav ledeni lavirint smo se zaputili.

Nisam siguran na kojoj nadmorskoj visini se nalazi "parking", ali umjesto sat vremena penjanja kroz susnježicu uz strmu padinu prema domu, uspon se pretvorio u svojevrsnu odiseju. Iako su sva mjesta u domu bila skoro sasvim popunjena, nekako smo uspjeli naći dva slobodna ležaja i poslije lakše večere zavukli smo se u vreće za spavanje. Bilo je nemoguće zaspati zbog silne buke koja je dolazila iz donjeg dijela doma.
Imali smo samo malo više od četiri sata za odmor, ustajanje je najavljeno u ponoć i nemalo poslije toga sveopšti napad prema vrhu. Čini mi se da bih mogao ta četiri sata smjestiti u okvir od pet minuta, jer prije nego sam zatvorio oči bili smo na nogama i onako smušeni pokušavali se obući i staviti na sebe svu potrebnu opremu. Zbog blizine ekvatora i temperatura u toku dana uspon počinje jako rano, oko ponoći, pod svjetlima lampi, pošto glečer u toku noći, padom temperature, postane malo čvršći i veće su šanse da mostovi izdrže težinu ljudi prilikom prelaska. Takođe se smanjuje mogućnost lavina i kamenih odrona

Malo poslije ponoći i kratkog dogovora bili smo spremni da krenemo prema vrhu planine. Prvih par sati proveli smo u jako strmoj padini koja je bila prekrivena smrznutim snijegom, tako da smo bili primorani da stavimo dereze na samom početku. Trebalo nam je malo više od dva sata da dođemo do mjesta gdje je bila posljednja stanica za sve ekipe da se navežu i namjeste neophodnu opremu prije ulaska na glečer. Znali smo da je pred nama dug i naporan uspon, negdje između 5 do 7 sati penjanja. Na početku glečer je bio blaga strmina, negdje oko 30 stepeni, poslije je prerastao u 45 stepeni.

Na početku uspona glečerom imao sam osjećaj da ovo neće biti normalno penjanje. Penjanje glečerom okovane vulkane je puno drugačije nego standardno alpsko penjanje, nije bilo zaravnjenih mjesta za odmor, već je postepeno postajalo strmije i strmije. Vidljivost je bila jako dobra te noći, držala nas je maksimalno koncentrisanim i opreznim jer smo imali priliku da vidimo širom otovorene crevase samo nekih pedestak metara ispod nas i nisam siguran da li se iko od nas usudio i pomisliti na eventualne posljedice u slučaju pada. Bili smo dva, tri sata daleko od vrha i glečer je postajao sve strmiji i opasniji, nisam siguran ali pretpostavljam da je u tom dijelu dosezao preko 60 stepeni.

Poslije uspona uz ovaj jako strmi dio bili smo neposredno ispod vrha, u dijelu koji se zove ''Black Wall'', vertikalni zid na kojem se nije vidio led već kamene naslage, te posljednja prepreka koja se zvala "Ice Wall". Ovaj dio je ličio na balkon i umjesto stepenica jedini način da se popenje bila je strma zaledjena staza nekih dvadestak metara dužine, koju smo savladali bez nekih većih poteškoća.
Vrh je bio ispred nas ali trebalo nam je još skoro sat vremena da popnemo zadnju i iznenadjujuće strmu padinu koja je bila strmija nego neki od predhodnih savladanih dijelova glečera prije tog.

Prije pristupa na vrh, kada sam se osjećao sigurnijim, izvadio sam kameru i napravio prve snimke gdje je skoro savršena sjena vulkana dominirala zapadnim dijelom doline ispod nas. Na vrhu je već bilo nekoliko timova koji su se popeli ranije i većina njih nam je čestitala na uspjehu, mada sam znao da smo tek na pola puta i da će potpuni uspjeh biti kada siđemo sa planine.
Doživljaj je biti na vrhu ovog vulkana i imati mogućnost vidjeti krater iz kojeg se na nekoliko mjesta mogao vidjeti i dim. Bio je to poseban i nezaboravan trenutak. Horizontom je dominirala Aleja Vulkana, prvi put smo imali priliku vidjeti Chimborazo, 6267 metara, najviši vrh u Ecuadoru, kao i neke druge vulkane, prije svega Cayambe i Antisanu.
Vrijeme je bilo jednostano savršeno, bolje nismo mogli ni poželjeti. Iako je bilo jako hladno, ja nisam osjećao hladnoću jer te noći vjetar je jednostavno zaboravio "svoj posao".

Silazak sa planine činio se nevjerovatnim, iako još uvijek pod velikom dozom straha i opreza pomiješanog za zadovoljstvom, bez ijedne riječi divili smo se oblicima i veličini ledenih naslaga i sa nevjericom se pitali da li smo mi ovoga jutra zaista popeli ovu neopisivo lijepu planinu.
Onoga trenutka kada smo iskoračili sa glečera znali smo da smo konačno na sigurnom i da imamo sigurno tlo pod nogama. I prije nego smo bili blizu Refugio Cotopaxi, u glavi su nam se motale ideje o nekim novim avanturama i nekim novim egzotičnim zemljama.
Specijano hvala Freddiju Ramirezu i njegovim vodičima Elstalinu i Davidu na njihovoj pomoći!

Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)