Šta je ostalo nakon svega? USPOMENE, naravno. Mi smo tako bogati uspomenama. Prenj, kuća Rapti 1440m, foto M. Tomić, mart 2001.

"Dragi moji, prije nego počnem ja bih da završim..." ili planinarska kuća koja to zvanično nikad nije stigla postati. Nastavljamo objavljivati prve fotografije sa vjerovatno prvih poslijeratnih planinarskih obilazka nekih dijelova Prenja.

Olimpijada must go on

Nakon olimpijade u Sarajevu Planinarsko drustvo Borašnica iz Konjica dobilo je nešto novca koji je trebao biti utrošen na razvoj "blijedog" sporta kako su ga tad zvali ne-poklonici. Na zadovoljstvo većine javila se ideja da se umjesto planiranog ski lifta u Bradini (gdje nije bilo dovoljno snijega tokom zime da bi ulaganje bilo opravdano ili bolje reći imalo smisla) gradi jedan novi planinarski dom u Prenju.

Lift ili odskočna daska

Izbor je pao na kuću. Već su postojali raniji planovi da se gradi kuća u Pasjim Dolinama na sjevernim padinama Velike Kape. Kuća bi, kako se govorilo, mogla biti "odskočna daska za Prenj" i to je bilo sasvim u skladu sa opredjeljenjima većine planinara (i pjaninara). Usvojeni su ambiciozni arhitektonski nacrti, no Pasje Doline, izuzetna lokacija sa sniježnikom koji se "proteže" čak do jula mjeseca, zamjenila je bliža - Rapti.

Slovo "iže" ali para niže

Razlog: Sredstva za kuću su se nezadrživo "topila" tako da je projekt stalno skresavan i usklađivan sa tekućim, realnim mogućnostima. Karlo Marčinko & Brothers ljeta godine 1990 konačno su, uz pomoć planinara (i pjaninara) "Borašnice" pokrili kuću i obložili je lamperijom. Kućica, koja je nespretno uglavljena u inače prelijepe Rapte (koju je, sto se tiče estetike i onog harmoničnog odnosa sa ambijentom, najbolje bilo negdje sakriti) bila je konačno useljiva.

Šahovnica

Upravo kad je kuća trebala biti otvorena, zavladala je strka. Šta se dešavalo? Kuća je bila pokrivena crvenim i bijelim salonitom koji je bio složen naizmjenično tako da je podsjećao na "šahovnicu". Krov je presložen "na pruge" čime je zadovoljen princip "aktivne miroljubive koegzistencije". Problem je bio riješen no izgubilo se taman toliko vremena da PD Borašnica, paralizirana opštom bolešću zajednice, ne smogne snage kuću proglasiti otvorenom. Došao je rat.

Gorilo je, deralo...

Je li kuća izgorjela zato što je bila ružna, ili zato što je podsjećala na šahovnicu? Ili zato što nije podsjećala na tu cveno-bijelu okraćenu šahovsku ploču? No, bilo kako bilo (ili kako to svaki put biva) šumar nije došao na vrijeme da istjera iz šume one što uvijek us... jer se ne znaju igrati rata.

Elem... (fakta)

Rapte su pašnjak okružen bukovom šumom sa predivnim pogledom na Prenjevu Bjelašnicu, Krunu i Veliku Kapu. Sama kuća leži (sad bukvalno leži) na oko 1440 m na ulazu u Rapte. U blizini je postojalo i nekoliko koliba koje su ljeti bile naseljene stočarima, što je Raptima davalo posebnu draž, a i dinamiku kad se imaju u vidu svi oni "bliski susreti sa psima treće vrste" (tornjacima). Posebno markantna je bila čatrnja u Raptima koja je zbog hladne vode mnogima koji su ljeti boravili u kući Ljubina bila cilj i izazov. Sa planinarskog stanovišta Rapti su zaista bili potrebni, bilo kao dobra četverosatna tura od Konjica ili kao "odskočna daska" za Prenj.

Ima "nema"

Danas više nema kuće, nema šume (isječena, tako da su Rapta danas gola i ne podjsćaju na sebe), nema čatrnje, nema koliba, čobana, pasa, mlijeka... Nema idile i one pastoralne, nostalgične atmosfere koja se samo tu mogla doživjeti. Nema više "odskakanja" preko Rapta na Veliku Kapu, Jezerce, Tisovicu, nema čak ni one planinarske staze na Rapte... Šta ima? Ima "nema", toga ima i uvijek će ga biti, tog glupog, jadnog, jednoumnog, zajedničkog, nazadnog, destruktivnog neimanja. Da nas na kraju ne bi sasvim pobijedio pesimizam: Ima još onih koji se, kao mi, uprkos svemu vraćaju ovamo.