Uspon strmim padinama Zmijinca na Tisovicu zimi može biti problematičan i opasan
Zaista, kad se nađete na ovom mjestu, u jednom ovakvom danu, ne treba vam nikakav "digital tool", Photoshop, Picasa i slični programi za uljepšavanje fotografija. Dovoljno je samo okrenuti fotoaparat u željenom smjeru...
Na "repu" Tisovice. Pogled kroz dolinu ka najvišim prenjskim vrhovima, Otišu (lijevo) i Zelenoj glavi (desno)
Mjesta poput Konjica, Jablanice, pa i Mostara imaju "pred nosom" jednu od najzanimljivijih planina Dinarida - Prenj.
Kako smo često bili u prilici konstatovati, ljudi saživljeni sa tom činjenicom, mogućnostima i izazovima koje nudi blizina jedne takve planine, često sve to previde, tražeći izazove negdje drugdje. Ipak, Prenj je planina gdje se sve što nude i mnogo veća gorja može probati, doživjeti, naučiti... između ostalog i to da cilj nije uvijek ostvariv.
Gornje jezero u Tisovici u kome se zateklo i vode, bolje reći leda
Na sreću, put do cilja je, gotovo bez izuzetka, ono što se intimno, duboko u nama računa. "Doživjeti stotu" kao cilj je besmisleno, ukoliko put do cilja nema smisao. Dobar dio je i onih koji razumiju da, ukoliko se ne dosegne cilj, ništa nije izgubljeno, te se, ne samo mire sa tim, već put do cilja uzimaju jednostavno kao cilj. Taj nivo je često rezultat dugotrajnijeg procesa sazrijevanja, u protivnom nedosegnut cilj smo skloni, nepotrebno, pravdati "višom silom".
Penjanje pored Lončića u pravcu Podotiša i kućice Vrutak. Vrh desno od sunca - Vjetreno brdo (2088 m)
Kako na to gledaju naši konjičani, koji su se u januaru uputili na Zelenu glavu (2123 m), najviši vrh Prenja, nek ostane tajna.
Ovako priča Amir Begić (Bega): Grupa planinara iz Konjica pohodila je planinu Prenj. Kombijem smo se prebacili do sela Raiči, smejštenog duboko u dolini Idbar, a odatle je vrijedilo "tovar" na se i uz Zmijinac! Zmijinac je inače čuven po nekih svojih sedamdesetak zavoja (serpentina) koji nas, uz prilično strme, bukvom pošumljene padine, vode prema "vratima" kojima ulazimo u Prenj, tačnije visokogorsku dolinu Tisovicu (1450 - 1750 m).
Planinarska kućica Vrutak koju je PD Borašnica iz Konjica završila neposredno prije zime
Pošto je snijega bilo vrlo malo, kaže Bega, tu smo dionicu "odsvirali" bez problema. Treba, ipak, napomenuti da se preko Oluka maralo ići opreznije. Oborena stabla preko staze i zaleđene lavinske nanose snijega ne treba ni najmanje potcjenjivati, opasnost od otklizavanja niz strminu je velika, a to može zavšiti fatalno. Zimski uspon tim pravcem na Prenj je opasan, bilo u tvrdom, bilo u novonapadalom snijegu kad su moguće lavine.
Stari bivak Vrutak, još uvijek u funkciji. Ispod, zeleni krov nove kućice.
Uvijek, a posebno u januaru, nakon što se s mukom oslobodimo strmog Zmijinca i zamki koje nam postavlja usput, te se nađemo na "repu" Tisovice, kako to nazva Bega, proradi adrenalin, srce zaigra. I svaki put kao da je prvi, tvrdi Bega.
Već sa "repa" Tisovice pruža se pogleda na samu dolinu i najviše prenjske vrhove, Otiš i Zelenu glavu. Dolina Tisovica orijentisana je tom paru vrhova, čija moć, odatle gledano, više zrači idilom, pastoralom i nekom romantikom, nego hladnoćom, kompaktnošću i dominantnošću, što nam se nametne kad se već nađemo u gornjem dijelu te prelijepe doline.
Vrh Velika kapa (2007 m, sasvim lijevo) u večernjem svjetlu
Tisovica je bila prošarana snijegom, okovana ledom, kaže Bega. Gornje jezero, ogromna vrtača zaravnjenog dna, koja leži u gornjem dijelu Tisovice i koja se ponekad, kad ledeni čepovi zapuše odvode, pretvori u pravo jezero (vidi ovdje -> ), moglo je i ovaj put pružiti ljubiteljima klizanja na ledu izuzetan gušt, sa ambijentom daleko ljepšim od bilo kojeg vještačkog klizališta.
Da napomenemo, nema svak tu sreću da vidi Gornje jezero ispunjeno vodom i zaleđeno. Mnogi veterani nisu bili u prilici doživjeti tu preobrazbu doline u nešto tako različito i neočekivano. Da, neočekivano lijepo!
Sjeverna stijena Otiša (lijevo) i Zelene glave (desno) dominiraju Podotišem i nameću ovom mjestu izuzetnu alpsku atmosferu
Put kroz Tisovicu prema njenom vrhu praćen je Velikim brdom (Kantarom?) s desna i dugačkim grebenom Prenjeve Bjelašnice, s lijeva, koja se završava dvotisućnjakom Velika kapa (2007m). A prema gornjem dijelu doline, kaže Bega, vuče nas ne samo radoznalost, već i čisto praktični razlozi, tu se nalazi novopodignuta kuća (bolje reći kućica) Vrutak. Do nje se stiže pored Lončića, gdje se ljeti možemo osvježiti vodom (ne očekute vodu u izobilju, Prenj je škrt vodom, kako vidite i ime izvora sugeriše ograničenu količinu).
Pogled preko gornjeg dijela Tisovice u pravcu zapada. Vrh na slici je Crnoglav, visok nešto preko 1800 m
Tu smo, kaže Bega, doživjeli pravu zimsku idilu. Nije čudo, već tu negdje počinje gusta šuma munike u kojoj vjetar šumi na poseban, nostalgičan način, sjeverna stijena Otiša počinje da dominira, kako predjelom, tako i osjećanjima - visoka, mrka, zaleđena...
Tu se već ispolji sve ono što obilježava visoku planinu, a prije svega odvojenost i prepuštenost samom sebi i vlastitim "kapacitetima" suprotstavljenim sirovim "elementima".
Dio zimske predvečenje atmosfere u srcu Prenja, kad je rumenilo kamenih šiljaka već izgubilo bitku pred nadolazećim mrakom i hladnoćom
Tu su nas dočekale i velike naslage snijega i smetova koje je vjetar nameo iza stijena, stabala i prepreka... Srećom, kaže Bega, lijepo i sunčano vrijeme koje nas je pratilo cijeli dan, nije uspjelo omekšati snijeg, tako da nije bilo propadanja i kretali smo se skoro normalno. Pa, januar je ovo!!!
Unutrašnjost nove kućice na Vrutku pod Otišem i umorna, ali raspoložena ekipa
Korak, po korak, nakon pet sati i trideset minuta stigli smo do kućice na Vrutku. Smetovi su stegli "bajte", i novu, i onu staru straćaru iznad nove kućice, ali nije bilo problema da uđemo u kućicu. Novu, naravno. Naši neimari su dobro isplanirali i izveli radove na njoj tako da, osim što je dobro postavljena, i unutra pruža relativan komfor. Svaka čast!
Slijedeće jutro. Šta reći? Ništa, jedino okrenuti se prema dolini i krenuti
U ovo vrijeme Prenj je stvarno fantastičan. Snijega je u uzobilju iznad 1500 m nadmorske visine. Još da ga nije ona žestoka jugovina od prije par dana prepolovila, mogu samo zamisliti kako bi sada izgledao ovaj ambijent - munike savijene pod kitinom, zasniježene i pobjeljele stijene i litice, meke i zaobljene čuke i šiljci... Zaista, kad se nađete na ovom mjestu, u jednom ovakom danu, kaže Bega sa oduševljenjem, ne treba vam nikakav "digital tool", Photoshop, Picasa i slični programi za uljepšavanje fotografija. Dovoljno je samo okrenuti fotoaparat u željenom smjeru. Nema kamere koja je u stanju ignorisati sve one preljeve narandžastog, duboko plavog, ljubičastog i ružičastog.
Vrhovi kao da gore. Šiljak Crnoglava je pod "plamenim" oblacima. Stao je i vjetar, nevjerovatna tišina vlada ovim prostranstvima. Zapad gasi sunce, guta svjetlo, ostavlja sjetu, istok pali zvijezde, prosipa hladnu i tamnu noćnu nebesku tintu. Sutrašnji cilj, najviši vrh Prenja Zelena glava, se smiješi... obećava...
Možete li zamisliti ljepotu jedne noći pod mračnom zaleđenom stijenom Otiša, dvotisućnjaka koji se prijeteće nadvio nad dolove Podotiša. Možete li zamisliti kontrast jedne hladne noći prožete divljinom, tišinom, samoćom, svježinom i propuhom i topline unutrašnjosti kućice, mirisa lamperije, hrane, vatre, ljudske prisutnosti... Teško!
Povratak nazad kroz maglom nabijenu Tisovicu
Do kasno u noć su se prepričavale raznorazne, ne samo planinarske priče. Pošto se voda koja je dovedena do kućice zaledila, kaže Bega, pribjegavali smo topljenju snijega. A to je podrazumjevalo duga čekanja da se u šerpi istopi snijeg, da bismo imali dovoljno vode, pa i za sutra, da poslije dugog hodanja po prenjskim vrletima, kako smo planirali, možemo popit kahvu koja će, znamo, leći kao mehlem na ranu u toplini ovog fino uređenog bivka.
A sutradan, kako ste vjerovatno mogli pretpostaviti, ili naslutiti; ništa od onoga što smo planirali nije bilo izvedivo. Cilj ostaje neostvaren. Gusta magla, ledena kiša i na momente jak vjetar, zaledio je svaku pomisao na penjanje Zelene glave ili Velike kape. Samo nam je preostalo da se to jutro saberemo, doručkujemo i put pod noge, nazad prema Idbru, niz Tisovicu, kroz maglu, kroz vjetar, kroz ledenu kišu, kroz nevrijeme...
"Pomalo je tužno!", završava Bega. Ali, osjećaj tuge je vjerovatno cijena onog procesa sazrijevanja. Kad priznamo da je put cilj, a da je cilj samo kraj puta, da nevrijeme, kao i vrijeme, ima svoju ljepotu i privlačnost i da će, s vremenom, postati čak izazov kome se može i radovati, to će bit "to". Zar ne?
Autor fotografija Samir Begić-Bega.
Ekipa u sastavu: Ivković Zenaid-Kić, Nuhić Rasim, Hadžimešić Harun, Ćosić Nermin-Kema i Begić Samir-Bega
