Gornji dio North Arete (Sjevernog brida) u Wedge Mountain, Kanada. Po riječima kanjađana, smijer kao cjelina mogao bi se porediti sa Tournette Spur u Mt Blancu

Usponom u slobodnom stilu kroz atraktivnu i eksponiranu North Arete (Sjeverni brid) u Wedge Mountain, tri zonzona zapadne hemisfere, istureno odjeljenje Britanska Kolumbija, uspostavila su takve relacije koje će se sigurno produbiti, ako ne na nekom novom eksponiranim grebenu, onda sigurno u ćevabžinici u Whistleru...

Smijer "North Arete" (Sjeverni brid) u Wedge Mountain, je alpinistički "classic" Britanske Kolumbije. Uski rub kojim se penjete, na momente "širok" tek metar, impozantne dubine sa obje strane i zjapeće pukotine dole na glečeru mogu vjerovatno i mnoge ateiste obratiti u vjernike. Po sjeverno-američkim standardima smjer je ocijenjen kao AD (fairly difficult) i to ga, prevedeno na "evropski", stavlja rame uz rame sa "Tournette Spur" smjerom na Mont Blancu ili "SW Side via Pointe Whymper" na Grandes Jorassesu.

Fikret Fiko Karačić i Goran Rokolj, veterani sa Akonkagve u "živom" razgovoru. Šta li je bila tema? Foto: Zoran Vasić

Cijelu sedmicu smo, prateći vremensku prognozu, vijećali: Na Mt. Rainier (4392 m), najveći vrh u američkoj državi Washington ili na Wedge Mountain (2900m), jednu od najljepših alpinističkih destinacija na jugozapadu Britanske Kolumbije. Fiko, koji je trebao  da vozi, bio je otvoren za bilo koju opciju, tako da je odluka prepuštena Zoki i meni. Odlučili smo se tek u četvrtak - Wedge! Razlog je bio prije svega što dobro vrijeme, neophodno za osvajanje Rainiera, nije bilo na pomolu. 

Sklonište na Wedgemount jezeru, ugušeno maglom. Kao stvoreno za... spavanje! Foto: Zoran Vasić

S Fikinim kombijem, od Vankuvera do dijela Garibaldi parka koji se nalazi iza Whistlera, gdje će se održavati skijaški dio Olimpijskih igara 2010, trebalo nam je oko 3 sata. Prvi put smo išli zajedno na neku turu, pa nam je putovanje, uz upoznavanje i priču, prošlo za čas. S lakoćom smo savladali i polovicu strmog uspona do sklonista na Wedgemount jezeru, gdje smo namjeravali prenoćiti. Tu, na pola puta do jezera, dočekao nas je dubok snijeg. To nas je znatno usporilo. Čini mi se da smo u prosjeku propadali svakih desetak metara; do koljena ili do pasa. Iznenada, kad se najmanje nadaš, propadneš i udariš, često cjevanicom, o neki kamen ili oboreno deblo skriveno u snijegu. I dok stežeš zube, nadaš se da nisi izglavio zglob.

Zatišje pred "buru" u skloništu na Wedgemount lake. A "bura" je... pogađajte! Foto: Zoran Vasić

U skloništu pored jezera, na 1910m, nije bilo nikoga. Oblačno vrijeme obeshrabrilo je izgleda sve osim nas. Vjetar i gusti oblaci koji su nam tek na momente otkrivali okolne vrhove nisu ulivali previše nade za sutrašnji uspon. Ali, to me, moram priznati, i nije previše uznemiravalo.
Provesti noć u skloništu na Wedgmount jezeru sa Fikom i Zoranom, uz priču prožetu humorom, kao i uz svu silnu hranu koju smo, specijalno za ovu priliku, dovukli na leđima, samo po sebi je nezaboravno iskustvo. Bilo je tu svega: čajeva, supa, tople čokolade, tople limunade, mlijeka, domaćeg hljeba kojeg je napravio Fiko, piletine, lososa, argeta pašteta, kobasica, sira, voća, da bi na kraju, kao "šlag na tortu" i iznenadjenje večeri, Zoran iz ruksaka izvadio nekoliko limenki piva! Ama, pravi teferič.

Glečer i jezero Wedgemount u zoni 2000 m. Foto: Zoran Vasić

Ko se prvi sjetio da to veče pogleda na sat ne znam, ali znam da smo, shvativši da je skoro pola noći, panično uletjeli u vreće za spavanje. Kasnije smo utvrdili da je najduže spavao Fiko, možda dva sata. Ja bih ga sigurno prestigao u dužini spavanja da me u tome nije spriječio - miš. Stalno me budio pa smo se cijelu noć nadmudrivali ko će kome dohakati. Na kraju se završilo s nerješenim rezultatom. Uspio sam da ga paralizujem čeonom lampom i udarcem jakne izbacim kroz vrata u ledenu noć. Ali vremena za spavanje više nije bilo. U 2:30 iza ponoći valjalo se pakovati i krenuti. Zorana sam, ispostavilo se, već davno razbudio, dok sam ganjao miša: "Krvoločni Hercegovac!!!! Kako ti nije žao miša!!!"

Napredovanje u North Arete (Sjevernom bridu) Wedge Mountaina. Foto: Goran

Iz skloništa smo krenuli oko 4:30. Mada su se zvijezde vidile na nebu, znali smo da nam vrijeme tokom dana neće ići u prilog. Tako je i bilo. Glečer je, pak, bio u odličnom stanju, potpuno zaliven stabilnim snijegom, pa neke posebne opasnosti od pukotina nije bilo. Izgledalo je sigurno, mada se sa odronima i lavinama nikad zasigurno ne zna; pogotovo što smo dan prije vidjeli kako lavina, noseći ogromne stijene i komade leda sa obližnjeg Parhursta pada u zamrznuto jezero ispod. Trudili smo se zato da idemo što dalje od laviništa, te da dijelove rute ispod ogromnih odrona i sipara prolazimo što brže možemo.

U North Arete. Iza je vidljiv kompletan dugački i oštri greben North Arete. Foto: Goran

Ispod padine koja vodi na brid, aretu, došli smo za nekih dva sata. Odlučili smo da se ne vežemo. Pad jednog ne samo da bi bilo gotovo nemoguće zaustaviti u tim nagibima bez sigurnog ankera, nego bi značio i pad sviju nas. Na areti se već dogodio takav slučaj, pri čemu su stradala dvojica penjača. Onaj koji je vodio, pao je i u provaliju povukao i svog partnera.
Prvi je išao Zoran, pošto se već i ranije istom ovom rutom popeo na Wedge. Slijedili smo ga Fiko i ja.

Nagib kulminira pri izlazu iz brida, a svaki zamah cepinom zahtjeva odmjerenost i koncentraciju. Foto: Goran

Vidljivost je bila loša, ali sam greben u odličnom stanju, snijeg pogodan za penjanje, dereze i cepin dobro drže. Mislim da smo se svi osjećali dosta sigurno.
Na par mjesta uspio sam čak i izvući kameru da napravim nekoliko fotosa. Na samom izlasku iz arete (brida), odmjenio sam Zorana i prvi izašao na čistinu od koje do samog vrha nije bilo više od stotinjak metara laganog uspona.
Na vrhu, rukovanja, fotosi, magla, ledeni vjetar od kojeg su nam u roku od nekoliko minuta i trepavice pobijelile...

Fiko i Goran ni na nebu ni na zemlji, formalno: na vrhu Wedge Mountain, 2900m. Foto: Zoran Vasić

Sišli smo zapadnom stranom, uz dosta muke i nimalo jednostavnog probijanja kroz snijeg i maglu. Navigacija je pala Zoki u odgovornost, što je on uspješno odradio.
Kad smo konačno sišli, Fiko je zaključio da, ako ne uspon onda bar ovakav silazak treba uraditi minimum jednom godišnje, tako da čovjek ne zaboravi šta su prave patnje i time bolje cijeni neke stvari. U sklonište smo stigli oko tri sata poslije podne, strpali u se nešto tečnosti "a la supa" i krenuli na mukotrpan silazak u dolinu. 

Valja nama preko rijeke. Foto: Zoran Vasić

Na potoku, neposredno prije parkirališta kojem smo se poslije vrha najviše radovali, naletili smo na neprijatno iznenađenje: skoro potpuno srušen most. Fiko i ja smo jedva uspjeli da ga osposobimo za prelazak.
U Vankuveru smo bili oko 10 naveče. Dio utisaka najbolje je sabrao Zoran u mailu slijedećeg jutra: "Česttike obojici na ponašanju u onoj strmini. Pa, ja bih sa vama dvojicom svugdje, čak i u onu ćevabdžinicu u Whistleru."