Sustavac 1140m

Naći se na Treskavici i slušati (u sebi) odijeke jednog vremena koje bi se, po svemu sudeći, moglo nazvati "zlatnim dobom", nije lako. Treskavica, zasigurno naša najljepša planina, steže prošlošću, pritišće trmurnom sadašnjošću i neizvjesnom budućnošću, koja ne nudi više do ovo u priči - uspomene.

Sustavac! Zašto bi planinar do 1140m/nv sust'o? Valjda zbog toga što je nekad bilo daleko doći do ovog mjesta; iz Sarajeva makadamom 36km do Trnova, truc... truc, pa 1h i 45min hoda uz Hrasnički potok, do izvora na Sustavcu, gdje tek možeš da ohaneš k'o čovjek.

Oprez, mine!!!

Sust'o ne sust'o valja ti dalje. Nekad si mog'o rahat, a sad... Gluho bilo, baš su na svakom pedlju Treskavice. Al' drž' se marke i ne brini.

Gdje su švabe, 'bem ti, da im se nije šta dogodilo?!?

Desnom stranom Hrasnice, preko starog Sustavca kuda se vazda išlo, izlazi se na džadu kojom je čovjek, bez razumne potrebe, isparao njedra Treskavice 89/90-te godine proslog stoljeća.
S lijeve strane bahnuše Kragujevačke stijene. Rijetko pohođene al' nisu bez vrline. Za vrijeme II Svjetskog rata ovim istim putem provede Tito diviziju. Švabe za njima u stopu k'o štenad. Seljaka u Turovima zgrabe za okovratnik i ispred sebe: Vodi kuda je prošao! Schnell!!
Navede ih turovljanin (malo okole, što bi ja volio kazati, preko Alifakovca) na Kragujevačke i skoči odozgo u hendek. Švabe ostadoše u nedođiji (možda je tako nastao onaj vic kad su partizani, čekajući u zasjedi, govorili: gdje su švabe, 'bem ti, da im se nije šta dogodilo). A Tito i ostali lijepo konačiše na Kozjoj Luci i sabahilden im utekoše. Neću reći kuda! Eeee...!

Kroz Siljevice je vodila "hendekuša" OŠIS

Mi umijemo kuda ćemo, pa nam se nakon petnaestak minuta s iste strane pojaviše Siljevice. Osamdesetih godina nabavismo sajle i klinova i napravismo kroz ove stijene aman lijepu sajla-stazu za Kozju Luku. Najviše su oko toga deverali: Otvarač, Šiša (Mehmed), Ismet Avdić i Sejo Čizmić, pa ta hendekuša dobi ime OŠIS! Moglo bi se tuda opet možda, al' de znaj šta te gore čeka, pa će ova staza počekati da se njome provere.

U očekivanju ševe...

Kad ševa zapjeva eto prilike da se ode pod slap, koji uvijek u proljeće ukarsi Treskavicu svojim oglašavanjem i izgledom. Pošto je sad zaleđen, hajmo mi uz Skok, evo taman smo ušli u njega. Marka obnovljena i jasna i samo je prati. Džada ode desno, svojom nakvom ludom nakanom.

Između desnih jela do krompirišta...

U po' Skoka, s lijeve strane, ukaže se zaleđen slap; a eno baš onuda, kad pogledaš između ove dvije desne jele, pa gore lijevo ukoso iznad početka ledenog slapa i u onaj prolaz na vrhu slike, smo provukli komad sajle i napravili, krajem osamdesetih lijep putić, koji je vodio sve do Krompirišta na Kozju Luku. Milina je bilo tuda proći. Na proljeće aBd, pa ćemo vam dohaberiti. Znam, kontate - gdje ćeš, al' neka, ispitaćemo mi to natenane.

Naskok na Skok!

Haa, evo nas u vrhu Skoka.

Da ne bi Lotike, ova česma bi se još pravila

Lasića česma! Krajem 80-ih, zbog radova onih bezumnih što džadu nastaviše đeljati iznad česme, (al' jest aha, nije planina dala još mnogo dalje da razvaljuju) bi nestalo vode; skrenula negdje. A hoće i belaj, kažu, kad voda stane... I na česmi na Sustavcu, posvećenoj Sulji Suljagiću, vandal djelovao, okrnjio spomen ploču, a i ovdje. Al' ostaće da se pamti. Ona na Sustavcu, a ova na Skoku Radeta Lasića. Ovu napravili Vahid Arnautović i Medo Jusović, svom jaranu Radetu. Da im Lotika nije snijela topal ručak iz doma, možda bi je još uvijek pravili. Napismo se vala fino vode ovdje.

Zubovi sa Zagrizala

Samo guli markom! Pa uz Zagrizala, odakle nam se ukazaše i Zubovi s dene strane. Kažu na Zagrizalima se medvjedi parili nekad, pa eto, narod odmah nađe ime. A i jest' im bilo potaman. Sve do pod Zubove bilo vode, a malo ko prolazio tuda. Jedne godine se navadismo, pa okrenusmo uzbrdo s Lasića česme. Nigdje nikog, stvarno, al' k'o imali smo šuhvu da nas neko zenta. O njegovu glavu!
A i s Turovog stana je bila lijepa staza ispod Zubova do Šišana, al' jok tamo ni za živu glavu. Ni ovuda ni onuda...

Kud otiče ovaj potok, haj' mu ga znaj!

...nego markom pa na Glibavac. Most urušen, ali ima par greda pa preko njih. E tu, malo nizvodno, potok ponire i pojavljuje se opet ispod stijene blizu slapa. Oni onda planinari lijevali boju na izlasku vode iz Velikog jezera i čekali na Glibavcu da vide jel' istina što se pričalo da potok nastaje iz jezera. I ne dočekaše nikakve boje, pa ni razvodnjene. A možda i jest' tako, hajd' ga znaj.

Sitan snijeg, to je naša igra!

Do Glibavca smo prtili lagan snijeg do koljena, a odatle pa do Šišana, snijeg posta težak i trebade nam sahat do gore. Iza leđa nam iz magle izviri Lupoč (Lopoč) - čuvar Spasovače s ove strane. Eee, tamo se nikad više neće moći otići. 

Dok medvjedi "sove"...

Na Šišanu nas dočeka nakav haufluk i olujni vjetar. Mi mokri, valja nam se presvući. Pogledasmo prema Ilijašu i u putić koji vodi do Crnog jezera. Tamo se može, markom do jezera, pa ćemo idući put, kad bude milosrdnije vrijeme i dan bude duži. Preko Ilijaša, Zubova, sve po vrhovima, pa na Oblik. Jok ići dok se ne provjeri.

Zimska idila na Velikom jezeru

Veliko jezero zaleđeno! U daljini ćuti Ljeljen i čuva tišinu njihove idile. Vjetar dere, baca Šomu i mene. Udahnusmo, pa izdahnusmo još koji put i rikverc u zagrljaj šume. 

Spomenik jednom vremenu i jednom nevremenu

Ćute i ostatci doma na Kozjoj Luci. Ćutimo i mi i presvaličimo se. Sjećanja... Ima ih koliko poželiti možete, al' o tome ćemo neki drugi put.

Bivši planinarski dom Josip Sigmund na Kozjoj luci

Ma evo makar jedno naše zajedničko sjećanje. Šta bi falilo da nam je ovo sjećanje i danas oku vidljivo. Nabacali bismo ćutuka u veliku peć u sali i našli bi već nešto čime bi se zanimali. Cucak, Sabite, Fadile, Zdenko, Mirko, Zinka, Asko, Sejo, Salkane, Haso... (sve po redu domari) dajderte nam ovdje fine kakve rakije, da nije plaho jaka, bogdu sira, salatu i sitni... i bjež'te od nas...