Nabujali potoci i rječice podno Vranice znak su da je snijegu gore "dogorilo". Foto: A. Mušić

Proljeće je sazrelo, pa i u planinama! Ipak, ono snijega što se bjelasa tik pod vrhovima ostaje izazov sve dok se... da, bjelasa! Ovo je ski tura na Vranicu, koja nosi sa sobom niz kontrasta, neobičnih i neočekivanih detalja, ali u svakom slučaju nečega što oduševljava i što se pamti

Već neko vrijeme razmišljam kako početi priču o ovom aprilskom doživljaju, ali sam skontao da baš i nemam sklonost i vještinu svog sugrađanina Andrića. Nešto mislim: A što ovo meni treba! A, bilo bi lijepo, pa se valja prihvatiti posla. Kažu da je najbolje početi iz početka, pa ću tako i ja

U pravcu vrhova Vranice, na skijama "koje idu i uz brdo". Foto: A. Mušić

A početak je onog trenutka kad je neko rekao da imaju skije koje idu i uz brdo. Od tog dana, skijanje ima sasvim drugu dimenziju... i treću... i četvrtu! Nije više pitanje može li se skijati u četvrtom mjesecu, nego šta moram uraditi tokom sedmice (peglat, kuhat, usisavat, ¤½&k#$...) da bi vikend bio slobodan. U utorak već počinje dogovor i izbor lokacije, pregled Google Earth-a, ski i planinarskih portala i napokon dogovor da nedjelju poklanjamo Vranici, planini u centralnoj Bosni visokoj preko 2000m. 

Šarenilo Prokoškog jezera, smještenog na visini od oko 1660m, pruža izuzetan vizuelni ugođaj u ovo doba. Foto: A. Mušić

Rano ujutro, prije 6,00 sati, uz začuđujuće poglede rijetkih prolaznika koji sa nevjericom zagledaju skije i pancerice i automatski bacaju pogled na ozelenjele padine Vlašića, okupljamo se nas trojica ovisnika o kristaliziranim kapljicama vode i put pod noge, odnosno asfalt pod gume, prema našem cilju. Htio bih da ova priča ispadne, onako, mudra, pa mi na um pada priča turista koji idu u daleku Evropu i nakon dugog puta odmaraju u Nici. E, tako smo i mi odmarali i razbudili se kofeinom baš u Nici. U stvari, mi smo zalet za još jedan fantastičan dan uzeli u Foj-Nici, malenom gradiću podno Vranice u centralnoj Bosni, poznatom po banjskom liječilištu i Franjevačkom samostanu u kojem se čuvaju dokumenti koji potvrđuju višestoljetnu bosanskohercegovačku državnost. 

"Dry-skiing". Foto: A. Mušić

Razlog našeg posjeta "Foj-Nici" nije ni banjanje starih kostiju, niti kopanje po prošlosti, pa smo sjeli u "bolid" natovaren skijama i raspalili putem označenim putokazom "Prokoško jezero". Put je u početku dobar makadam, ali kako zalazimo sve dublje u planinu, postaje sve lošiji, očajniji... izlokan silnim potocima nastalim topljenjem snijega. Tu smo Škodi objasnili da od sada mora glumit Ladu Nivu ili će ići na autopijacu, te sa novim samopouzdanjem nastavili pohod... 

Skijanje cvijetnim padinama. Foto: A. Mušić

Ljubav je slijepa... Kad će taj snijeg i otkud sad ljubav? Naše iznenađenje je bilo ogromno, toliko ogromno da nismo stigli staviti aparate u upotrebu. Na dva metra ispred auta iz šume su nam iskočili srna i srndać sa prekrasnim, dugim rogovima. Ne mogu zamisliti kolika je njegova zaljubljenost kad je zanemario opasnost i izveo damu da je pokaže iznenadnim gostima. U današnjem svijetu skutera, čopera i raznoraznih đipova koji bukom po planinskim vrletima rastjeruju i komarce, ovakakv susret je "amazing".
Nastavljamo pod dojmom susreta i u tim trenucima primjećujemo prvu sniježnu fleku. Jedini problem sa flekom je što se nalazi na putu i ne dozvoljava dalje napredovanje vozilom. Kasnije smo saznali da se lokalitet zove Vlaška ravan, a visinomjer je pokazivao 1370m n/v. Nije nam ostalo ništa drugo, nego skije na leđa i raspaliti uz brdo. Kad je ćeif u pitanju, to i ne izgleda kao veliko zlo. 

Pogled sa trijema kolibe na Prokoško jezero, stanište endemičnog tritona (ako ih više uopšte ima tu). Foto: A. Mušić

Puno veće zlo od skija na leđima dolazi nam iz oblačnog neba. Nakon 15-tak minuta hoda počinje da sipi lagana, ali dosadna kiša. Pošto smo mi čvrsti u namjeri da se pojavimo na određenom cilju, nastavljamo bez kukanja. Nakon otprilike jednog sata, sa oduševljenjem primjećujemo prvu veću sniježnu fleku u kontinuitetu i odlučujemo da je vrijeme da skije idu tamo gdje im je i mjesto, ispod pancerica. Povezujemo sniježne fleke povremenim prelaskom preko livada i uspostavljamo novu skijašku tehniku nazvanu "dry-skiing". 

"Dry-skiing" kroz ogradu (pad se ne preporučuje). Foto: A. Mušić

Nakon neznamkoliko preskakivanja fleka u našu svijest ulazi najljepša bajka i cilj našeg putovanja - vrhovi Vranice, umotani u sniježni ogrtač, sa Prokoškim jezerom ogrnutim ledom. U daljini stidljivo proviruje Nadkrstac i diči se svojom 2112m velikom glavom. Prava momčina! I mi ćemo biti prave momčine kad mu nagazimo glavu i rubovima skija zasiječemo nedirnuta prostranstva. Još smo radosniji saznanjem da nema više sniježnih fleka, nema nikakvih fleka, samo nedirnuto bijelo prostranstvo koje odmara oči. Izbor planine je bio fantastično nepogriješiv. To je to!

Kroz nekadašnje katunsko naselje, danas naselje vikendica, ka vrhovima Vranice. Foto: A. Mušić

Spuštamo se prema jezeru i vikend naselju, nekadašnjem naselju katuna. Nema tu nekih velikih ljubitelja prirode. Ne može se li se autom izaći, ne mora se ni izaći. Žalosno.
Probijajući se između drvenih koliba nisam mogao, a da ne uskijam u rascvjetano polje kaćuna, šafrana, mrazovca... Osjećaj je nevjerovatan! Izabiremo kolibu sa najljepšim pogledom na jezero, da malo otpušemo. Visinomjer kaže da smo na 1661m i da je temperatura 16°C. Ispostavilo se da je temperatura zbog moje ruke bila nešto viša i vrlo brzo je, ležeći na stolu, sat pokazao sasvim novi podatak, +5°C.

U procjepu između snijega s planine i magle iz doline. Foto: A. Mušić

Kiša je polako prelazila u susnježicu. Metodom bacanja pogleda prema vrhovima Vranice utvrdili smo da pada pravi, pravcati snijeg. Ljepota! Uspon nam je otvorio apetit i trijem kolibe je poslužio kao restoran. A ponuda je bila na Evropskom nivou: Suhi divojarac iz Slovenije, Kajmak od bivolice koji se proizvodi samo u okolini Sjenice u Srbiji, Vlašićki sir iz okoline Munchena... (naravno da tog Munchena nije ni vidio), kiseljačke pogače i uskršnji kolači stari sedam dana... Dok smo trijebili "oskudne" zalihe, primjetili smo iz jedne kolibe dim. Posjetivši domaćine, koji su uzgred bili, mislim krivolovci, počašćeni smo jednim lokalnim specijalitetom. Žabljim batacima. Još jedan neočekivan trenutak! 

Malkice zeze kojom skijaše ispraća ovaj sniježni "mostić" na putu kući, pa kraj priče! Foto: A. Mušić

Vrijeme je bilo da nastavimo putešestvije. Nastavljamo uspon prema "krovu" Vranice, otkrivajući vrlo brzo da ćemo ovaj put biti uskraćeni za to zadovoljstvo. Nažalost, iz doline se velikom brzinom navlačila gusta magla, a na terenu pod snijegom, bez šume, a samim tim i bez mogućnosti bilo kakve orjentacije takav poduhvat je besmislen. Nakon kraće konsultacije, pada odluka o povratku. Tješili smo jedan drugog da i kad bi našli vrh, ne bi imali zadovoljstvo pogleda sa istog, a i količina snijega garantuje mogućnost ponavljanja pokušaja iza prvomajskih praznika.
Dok ovo pišem, ta me nada još drži budnim. Do slijedeće ture...

K R A J