Pogled sa Donjih Bara na Maglić i Volujak

Zvuk telefona me naglo budi i trza iz sna, shvatam da nisam na Zelengori. Na žalost! Jesam li možda sve to sanjao? I dalje razbacana oprema po podu mi govori da nisam...

Ponedjeljak. Dosadno, maglovito sarajevsko jutro... Prva jutarnja kafa i razbijanje sna. Ruksak i razbacane stvari na podu me vraćaju mislima dva dana unazad. Dolina Sutjeske i Zelengora, a prijepodnevno sunce obasjava okolne vrhove, koji se lagano izdižu oko nas dok se vozimo makadamskim putem prema Donjim Barama, jednom od mnogih jezera na ovoj planini. Nakon silnog truckanja i ne pretjerano ugodne vožnje, pogled koji se ukazuje, ostavlja bez riječi. Prostrane livade Zelengore otkrivaju zašto se ta ljepotica tako zove. Iza njenih "oblina", u daljini, strše dva kamena diva, Maglić i Volujak.

Na putu ka Planinici (1794m) sa vrhovima Volujka u pozadini

Nakon što su stvari potrpane u ruksake, napuštamo Donje Bare i idemo u pravcu Planinice, jednom od vrhova u ovom dijelu Zelengore. Odsjaj sunca u jezeru ostaje iza nas, a mi nastavljamo kroz šumu zaštićeni od sunčevih zraka koje postaju sve jače. Po izlasku iz šume, Planinica nije više daleko, možda nekih 20 minuta udaljena, dok se vrhovi Volujka već mogu nazrijeti. Lako se može steći utisak da se gotovo mogu i rukom dohvatiti.

Pogled sa Planinice na Maglić, Volujak i dolinu Sutjeske

Tek kad se stane nogom na vrh Planinice, shvatate da kanjon Sutjeske stoji dole duboko između vas i Volujka. Tamo negdje se nazire i Maglić, najviši bosanskohercegovački vrh. I dok, u isto vrijeme, Zelengora izgleda tako nježno, Maglić i Volujak stoje sa njene lijeve, odnosno desne strane kao potpune suprotnosti, čuvajući je i braneći od preznatiželjnih uljeza, poput nas. A dole duboko ispod čuje se Sutjeska. 

Jezero Gornje Bare, greben Ardov u pozadini

Jezero Gornje Bare su još jedan u nisci bisera zelengorskih jezera. Ovo Jezero se nalazi odmah ispod Uglješinog vrha (1852m), najvišeg vrha u ovom dijelu Zelengore. 

Ogromni kameni masiv Ardova

Ležeći u ogromnom polju borovnica, sa potpuno plavim prstima, pokušavam da dohvatim one borovnice, koje su mi još uvijek na dohvat ruke, a da ne moram previše da se protežem. Ne ide! Moraću se pomjeriti pola metra do sljedećeg grma. Kažu mi da su ova polja nekada bila puna berača borovnica, na žalost danas tu nema nikoga. Ipak kad razmislim, možda je i bolje tako!

U stijenama grebena Ardov

Ardov, stjenoviti greben, koji se mora zaobići na putu od Planinice do Gornjih Bara zaista impresionira svojim izgledom, dok se provlačite ispod njegovih vrhova. U jednom momentu kiša kamenja nas je zapljusnula odozgo, kao da hoće da kaže da nam nije ovdje mjesto. Kamena lavina nije prestajala, dok iznenada između kamenitih vrhova nije istrčala uplašena divokoza. Kako se brzo pojavila, tako je brzo i nestala u pećinama kojih ovdje ne nedostaje. Ovaj dio Zelengore, između Donjih i Gornjih Bara, je inače poznat po staništu divokoza, koje, nažalost, menadžmentu Nacionalnog parka Sutjeska služi kao lovište. 

Greben Tovarnice u suton

I dok sunce ide svojom ustaljenom putanjom ka zapadu i sjene postaju sve duže, spuštajući se sa Uglješinog vrha shvatam da je bio dobar potez otići gore, jer sa vrha se ravno ispred proteže greben Tovarnice, koji pruža jedan od najljepših zalazaka sunca koji sam vidio. Dok se greben pruža u smjeru Ardova, boje koje se konstantno mijenjaju, postaju sve intenzivnije.

Pogled na Maglić i Volujak. Greben Ardov lijevo ispred

Bez daška vjetra, ova veličanstvena predstava koja se odigrava pred našim očima je nevjerovatna igra sjena i boja. Osjećam se tako privilegovanim što sam jedan od rijetkih sretnika koji joj prisustvuju.

Suton na Zelengori

Kao što rekoh privilegovan, vjerovatno zato što sam imao šansu da otkrijem kakvu sve magiju i čari planina krije. Ne samo Zelengora, nego svaka koju pohodimo. Oni koji budu ovo čitali znaju o čemu govorim, jer je svako od nas sasvim sigurno doživio ovakav osjećaj. Neko čarobno ispunjenje koje samo planina može da nam podari.

Sunce će uskoro prepustiti nebo milionima zvijezda...

Dok sunce lagano tone na horizontu, kao da kaže, dosta. Dosta za danas, imas li ti kuću drago dijete. Toliko ljepote za jedan dan je zaista previše. I u tim momentima se uhvatim u filozofskim razmišljanjima o tome zašto smo mi tu, zašto remetimo ovu savršenu prirodnu ravnotežu, kako smo sitni u usporedbi sa veličanstvenom snagom koju posjeduje Pacha Mamma (majka zemlja). Počinjem da lebdim na oblacima... Zvuk telefona me naglo budi i trza iz sna, shvatam da nisam na Zelengori. Na žalost! Jesam li možda sve to sanjao? I dalje razbacana oprema po podu mi govori da nisam. Srećom!