Da vidimo plan za današnji dan.
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Sead Muhić, visokogorac izuzetnih sposobnosti i dosega, čovjek u koga su se rano uselili "pamravi", pa ga progone uzduž i poprijeko globusa, Sejo, biser od čovjeka, vidjet ćete...

Sead Muhić... hm, rodio se kao vrlo mlad... a danas, čovjek! Hememti, kako vrijeme leti...
Eto, to je sve!
...
Ih, morat ću ispočetka, "Broj 1" u našoj "cvjećari" ne da se ovako "jezgrovito" izražavat.
Dobro, ličnost koju dovodimo u fokus je jedinstvena. To je osoba u koju su se rano uselili "pamravi" i još ga ne puštaju na miru. Naprotiv, ganjaju ga... Šta, progone ga uzduž i poprijeko globusa.
Bez obizra na sve "puteve gospodnje" kojima su Seyu protjerali "pamravi" (pamrav: mala baja koja, kad uđe u "guzicu" (guzica figurativno), ne da čovjeku mirovat, već ga "na grijeh navodi", modernije teorije pamrave dovode u vezu sa adrenalinom, sad, na koji način ne usuđujemo se naklapat, radi se o skroz različitim agretatnim stanjima),

elem, i uz sve discipline koje su mu kao izazov i prepreke podmetali "pamravi" (ukljčujući beskrajna kotrljanja na biciklu), na njega se danas uglavnom gleda kao na visokogorca izuzetnih sposobnosti i dosega.
Imajući to u vidu, vlastita skromnost ga čini nezasluženo anonimnim (gledano iz medijskog ugla, ali tu smo i mi da promijenimo tu, nepravednu, sliku, mediji su inače šejtanly-sprava, više vole o belaju nego o finim ljudima). A vjerujte, Seyo je pravi biser. Vidjet ćete.

Dobro, da ne okolišimo, Seade... pardon, Seyo, kako žena, djeca, lada..?

Seyo: Što bi rekao Ensar Smailović Svjedok: "Raspad sistema!" Sve se rasulo, a ni Lada više nije aktuelna (o'ladila se), rusa zamjenio nesretni francuz, suviše nježan za moj ukus, ali eto..

Zlazak na pacifičku obalu
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Seyo, profesor sporta i tjelesnog odgoja, specijalizirao u ekstremnim sportovima, sa enormnom količinom testosterona u krvi (što se najbolje vidi po frizuri), reče jednog dana: "Majka, daj mi ono moje!".
Sa svim tim na leđima, razguli Seyo put Mt Blanca...
I nešto mu se sve to učini nedovoljnim.
Hm... Seyo, šta je poslije bilo, daj b'a spisak...

Spisak bismo teško izvukli od Seye (rekosmo, skroman čovjek, vidjet ćete da i "pitac" priča više nego "upitani").
Zavirimo u arhiv, a tamo stoji slijedeće:

2000 - Mont Blanc 4807m, najviši vrh Zapadne Europe
2002 - Himalaja iz Nepala, treking u regiji Annapurna
2003 - Kilimandžaro 5890m, najviši vrh Afrike
2003 - Andi, Pisco Nevada 5900m, Peru, J. Amerika
2005 - Matterhorn 4484m, Švicarska
2006 - Sarajevo - Sicilija - Sarajevo biciklom, 2000km, uključujući uspon na Etnu
2009 - Himalaji, Tent peak 6200m
2009 - Jedrenje Pacifikom od Salomonskih otoka do Vanuatu-a
2010 - Sarajevo - Berlin 1650 km, biciklom
2011 - Sarajevo - Iran 3500 km, biciklom
2012 - (vidi u nastavku teksta)

Dionica "iznad oblaka"
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Seyo ima skrivenu kartu u rukavu! Radi se o projektu koji je nadmašio sve do sad urađeno. Seyo, može li malo o tome, bar maaaajkice?

Seyo: Može majkice, pregazili smo Ameriku al' po kraćoj osovini, od Kanade do Meksika, zapadnom obalom, sve uz okean.
(Rekosmo li, čovjek od djela i jela, a ne riječi).

_________________________________

Iz "Biciklom preko Amerike": Prošavši kroz dio nac. parka Olimpic, izlazimo na obalu moćnog Pacifika. Nismo ni slutili kakav će utjecaj na nas ovaj veliki okean ostaviti. Od sada pravac jug narednih 2000 km. Cesta 101 south bi nas, prateći obalu okeana, trebala dovesti sve do Meksika. Jedno je sigurno, dok je voda desno, kopno lijevo, u kursu smo i pun gas.
Hladno je, jakne skoro da i ne skidamo. Navečer i ujutro šator jako brzo sastavimo i rastavimo da bi što prije skočili na bicikla i pokušali se ugrijati.
Vegetacija je bujna jer kiše i vlage ima jako puno. Na cesti nismo sami, jer ovo je ipak turistički najinteresantnija cesta koja povezuje sjever i jug SAD-a. Biciklisti putuju u oba pravca, vukući sa sobom prljave i teške vodonepropusne torbe koje kriju ko zna kakve priče i doživljaje. Neki od njih su umorni, neki iscrpljeni, gladni, ali svima do jednog sjaje oči. Nije lako ovoliku ljepotu gledati vlasititim očima i to prikriti.

Pacifički biseri
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Seyini pamravi su krvožedni. Da mu ne bi "dohakali", mora ih stalno hraniti... adrenalinom! (Ah, pa to je ta veza!)
Ali, to ima i svjetliju stranu, naime, ljudi koji putuju svijetom obogaćeni su utiscima, neobičnim i nesvakidašnjim, doživljajima koji prevazilaze okvire avanture. Sejine priče kružile su medijima, novinari su postavljali pitanja, no, ne napuštajući klišee i ne upuštajući se u "out of box" rezon. Možda nisu oni krivi, takva im je publika. Mi smo ipak posebni (zar nismo?). Stoga, Seyo, reci nam Titeti, šta se desi sa guzicom (guzica: gluteus maximus) nakon 3500 kilometara na biciklu, da li dolazi do zadebljanja, očvrsnuća, promjene "stolice", i da li se to odražava na potenciju (s obzirom da se 3500 km sjedi na "cijevi")? Hajde, detaljno, mnogi su zainteresirani, ali se stide pitati:

Seyo: Guzica je ključni dio projekta kada je bicikl u pitanju. Najozbiljnije! "Ona" kad izda, propade projekat. Na dupetu ne mora biti vidljivih promjena, međutim zna se desiti da mjesto koje je u kontaktu sa sicem bude bolno. Najproblematičniji period je tri do sedam dan od početka vožnje. Kad to pregulite, više nema problema.
Što se tiče bicikla i spolnosti, ta se priča provlači goidnama. Govori se o problemima sa prostatom, impotencijom, neplodnošću itd, itd. Do sada se sve završilo na nekim spekulativnim rezultatima. Niko nije izašao sa bilo kakvim ozbiljnim rezulataom neke studije, što znači onaj ko treba razlog da ne vozi bicikl naći će ga baš kao i onaj koji želi da vozi.

_________________________________

Iz "Put na istok": "Gotovo uvijek u razgovoru ljudi me pitaju šta je to najteže tokom putovanja biciklom. Svi očekuju da im saopštim neku jedinstvenu stvar, nešto što do sad jos nisu čuli, neki epski uspon od 25% nagiba koji je trajao dva dana...
E, pa nije ništa od toga. Stvar je mnogo banalnija. Najteže od svega je prihvatiti život sa daleko nižim stupnjem higijene od onoga koji održavamo dok smo kući. Na sve drugo čovjek se vremenom navikne."

Boravci u nacionalnim parkovima ostavljali su poseban utisak
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

E, haj' sad da probamo izanalizirat jedan kontekst. Pao je mrak! Ti, u mraku šatorčića, sam, sklupčan u vreći... vrelina u napaćenim mišićima, puls još "u crvenom" od napora proteklog dana... kurdske uhode se šunjaju okolo, platno šatora sablasno leluja na noćniku, sjenke igraju "vrzino kolo"...
A u tebi bijes i prkos: Rat psima!!!
Šta se krije iza toga? Zar nisu psi i "ducktape" najbolji čovjekovi prijatelji? Moraš nam ponudit propisno opravdanje za te grešne misli?

Seyo: Psi i duck tape... ama, ima opravdanje i za to :-)
Nego, nevjerovatno je sa kakvom negativnošću ljudi reaguju na bilo kakve nestandardne ideje. Devet od deset ljudi će vam u lice sasuti sve ono loše što su čuli, vidjeli ili pročitali vezano za aktivnost koju želite činiti i zemlju u kojoj idete. Pa ti onda hajde.
Razloga za oprez uvijek ima, ali u dobronamjernom čovjeku razloga za strah ne treba biti. Pokažite da ste dobronamjerni i hladno gazite naprijed.

_________________________________

Iz "Put na istok": U Turskoj sam doživio najfascinantniji susret putovanja. Momak mojih godina, porijeklom holanđanin, vraća se kući iz Sidneja, vozeći 10 mjeseci i prešavši 24 000 km. Vidno iscrpljen saopštava mi da mu je do Holandije ostalo još samo mjesec dana. Na biciklu vozi bisage Ortliebe na koje proizvođači daju doživotnu garanciju. Jedna od njegovih bisaga totalno je poderana i ulijepljena duck tape-om, (ducktape je najveći prijatelj svih avanturista i pustolova).
Gledam u nevjerici i pitam kao je ovo moguće. Odgovara mi: Stigao me pas! Smijemo se i dolazimo do zaključka kako svi psi svijeta bez obzira na rasu imaju jednu zajedničku osobinu. Mrze bicikliste!.... Rat psima!

Koliko kilometara, koliko obrtaja...
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Seyo ima jarana koji ga vjerno prati na većini putovanja.
Ne, nije to ruksak, ne...
Ama, nije!
Ni biciklo, ni to!
Ni šešir, ni kašičica, ni crno iza nokata, ni...
Jaran, koji ga povremeno dovodi do očajanja, ubija u pojam, gasi moral... Ali i jaran koji mu osigurava prostor za razmišlnjanje, presabiranje, donošenje odluka, produbljivanje utisaka...
Kakav je jaran Samoća, imaš li kakvih slikovitih primjera kako bi ga prepoznali i oni koji ga još nisu sreli?

Sejo: Samoća je dobar saputnik. Na nju se treba naviknuti i istrenirati je. U početku uzimati u manjim dozama, a kasnije gotovo da se može konzumirati neograničeno.
Aliiiii, ima nus pojava. Teško se, nakon druženja sa Samoćom, navikavaš na ljude, posebno na velika društva.

_________________________________

Iz "Put na istok": Kada pređeš rijeku Eufrat u Turskoj poznatiju kao Frat stvari se znatno zakomplikuju. Osim Turaka sada su prisutni i Kurdi koji turskoj stvaraju ozbiljne sigurnosne probleme i pokušavaju da je destabilizuju. U svom tom haosu i strahu dvojica biciklista nastavljaju dalje. Moramo biti pažljiviji i oprezniji u ophođenju sa ljudima...

Iz "Biciklom od Sarajeva do Irana" (Radiosarajevo.ba):
Jesi li nosio ikakvo sredstvo za samoodbranu?
Muhić: Ne, jednostavno nije bilo potrebe za tim. Zapravo, moj drug, koji je išao sa mnom do Soluna, je nosio nešto na čemu je pisalo Zbirka dova - oružje svakog muslimana (smijeh)...  Sad ozbiljno - problem je bio nositi i malo veći nož, jer bi graničari mogli stvarati problem i oko toga. Jedini način za prevazilaženje problema je bio taj da se sve riješi najmirnijim mogućim putem. Da mi je neko tražio bicikl ili novčanik - dao bih sve, samo da mi ostave ličnu, da me puste u naš konzulat u Ankari.

Pogled iz šatora, jedan od onih koji ostavljaju utisak
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Postoji ta neka ovisnost o adrenalinu, kad se tijelo navikne na redovnu dozu "toga" teško se snalazi bez te hemije, ono, tipa droge, nikotina, gladi... javlja se čisto fizička potreba za tim. Pa se otiskujemo u nove i neizvjesnije pothvate (da sad ne petljamo pamrave u ovo, to je malo veći nivo :-).
E, negdje postoji i neka granica na kojoj se zdrav razum suprostavi toj "gladi", bilo u Himalajima, bilo na granici sa Iranom, bilo u stijeni Velikog kuka. Kako se na kraju izboriš sa onom opijenošću adrenalinom, okreneš i vratiš kući? Konačno, zbog čega? U čemu nalaziš motive, opravdanje ili potrebu da staneš ili da ideš dalje?

Seyo: Ovo što ja u posljednje vrijeme činim izlazi iz nekog sportskog okvira. A kad je riječ o adrenalinu, putovanja biciklom, ma koliko bila teška i izazovna, ne smatram posebnim adrenalinskim izazovom. U stvari, zavisi koliko je neizvjesnosti. Alpinizam ili usponi u Himalajima, to je nešto drugo.
Najveći izazov je otisnuti se u nepoznato, izazov koji, sam po sebi, nosi mnogo više nekog nespokoja nego adrenalina...
A kad se već otisnem, onda mi je lijepo, uživam, shvatajući da to radim upravo zbog tog osjećaja...
Kada je dosta? Nemam pojma! Ni sam ne znam kako donosim odluke kada je dosta i kada bi se trebao vratiti kući.

_________________________________

Iz "Put na istok": Nakon još par dana vožnje dolazimo u Van, posljednji i najistočniji grad prije Irana. Razmišljam šta dalje. Projekat je realizovan, iza mene je 3500 km Europe i male Azije, vuče me kuća, a zove me Iran.
Hladno je. Van je na 1800 m visne, a po okolnim planinama je snijeg. Imam vizu za Iran. Moj kolega Vildan odluku prepušta meni. Prosto me je strah ući u Iran. Ne zato što razmisljam šta bi mi se moglo desiti, nego zbog toga što sam zabrinut gdje će me to odvesti. Tabriz još 3 dana, Tehran još 3, tome nema kraja... Moram negdje stati, a najbolje je stati upravo ovdje, na granici, ne okretati tu stranicu, ne započinjati novo poglavlje...

Tuljani se sunčaju na suncu
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Ono, kad si bio u Himalajima, bilo je to povodom neke godišnjice, čini mi se da je bio i neki belaj. Kad nesreću posmatramo kao naličje avanture, kako se ti, na tom konkretnom primjeru, odnosiš prema tome.

Seyo: Često mi se dešava da mi ljudi ne vjeruju da sam se umorio ili da sam se uplašio. A ja odgovorno tvrdim da se svi ljudi plaše, samo neki od njih to jako dobro kriju.
Nesreće se dešavaju svuda gdje čovejk boravi, ali ono što sam primjetio je da se najveći broj nesreća dešava uz najavu. Te znakove neko vidi, osjeti i prepozna. Neko ih nije u stanju uočiti, pa kažemo da je "zasrlj'o".
Sa druge strane imamo slučaj kad npr. u Andama zemljotres pokrene lavinu golemu koliko i planina pa pogine 10 000 ljudi. To doživljavam kao sudbinsko određenje i o tome mnogo ne razmišljam. Jedno je sigurno, šta god da se desi, treba se suzdržati komentara. Komentari su uvod u vlastitu nesreću!

_________________________________

Iz "Biciklom preko Amerike": Dio Amerike kroz koji prolazimo spada u najsiromašnije. Gradovi, mali i tužni, svi liče jedan na drugi. Kuće uglavnom prizemne sa velikim garažama napravljene su od najeftinijih mogućih materijala, daske, iverice, plastike i linoleuma. Za crijep i ciglu ovdje jos nisu čuli. Pokušavam zamisliti kako je provoditi teške sejvernoameričke zime u ovakvim kućama.

Tek jedan od gradova se po nečemu ističe, Abardin. Rodno mjesto Kurta Kobejna, lidera svetski poznate grupe Nirvana. Da nije Kobejna i Nirvane i ovaj bi grad pamtili samo po jednoj stvari, po tome što bi ga jako brzo zaboravili. Sapatnik Sandro ne krije gorčinu koju osjeća pokušavajući zamisliti socijalni život ovdašnjih stanovnika. Često, za vrijeme kratkotrajnih pauza dok sam pokušao uslikati ili snimiti neki interesantan detalj, on bi šutio i gledao, a onda iznenada kao probuđen iz nekog sna, okrenuo bi se meni i rekao: "Jarane, jebem ja onog ko se ovdje rodi i ostane!"

Nadomak San Franciska - Golden Gate
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Jedan naš zajednički jaran skontao da je Bog! kaže kad pričam s Bogom, shvatim da pričam sa samim sobom. Seyo, desi li se i tebi da pričaš s Bogom u trenucima kad si u frci, daleko, sam, nigdje, mrvica..? Drugim riječima, kontaš li nekad, nakon takvih iskustava, da si poseban, da možeš više i dalje nego drugi. Haj, ne budi skroman!

Sejo: Na ovim putovanjima osim što je jako lijepo, bude i jako naporno. Čovjek se, vjerujte, nađe u svakakvim iskušenjima. Sada jedino što znam, što sam naučio i u što sam uvjeren je da samo ako ideš dovoljno sporo možes stići dovoljno daleko. I ne samo na biciklu.
Principijelno, ovakve aktivnosti su stvar motivacije. Dok ima motiva, dok "gori" u tebi, guraš naprijed. A kao motiv može biti jako puno toga - avantura, estetika, radoznalost, poznanstva, vlastita sujeta, neizvjesnosti i sl...

_________________________________

Iz "Biciklom preko Amerike": U sred Astorije ponosno se vijori Bosanska zastava, a i poprilična je gužva oko nje. U pitanju je bosanski restoran Drina Daisy. Ponosna vlasnica ovog objekta je gospodja Fordinka Kanlić, porijeklom iz Goražda. Spojila je nespojivo. Fordinka Kanlić, čudnog li imena i još čudnije sudbine. Restoran je uljepšan velikim brojem detalja karakterističnim za Bosnu, pa tu možete vidjeti bakroreze Starog mosta u Mostaru ili ćuprije u Višegradu, knjige Andrića i Selimovića, makete šadrvana, peškune i maskote ZOI 84...
Ali zašto auto??? Na jednoj od polica izložena je maketa automobila Ford koja datira reklo bi se iz 60 tih. Vlasnica nam objašnjava da je sudbina htjela da na ovaj svijet dođe tri mjeseca prije nego što prirodni zakoni i običaji ovog svijeta nalažu. U to vrijeme njena majka je bila na putu. I desilo se da ju je majka donijela na ovaj svijet u automobilu marke Ford po kome ona danas nosi ime - Fordinka. Nesumnjivo je da pravi veoma ukusnu bosansku tradicionalnu hranu i moram priznati da je to bio prvi ukusni obrok od kada sam krenuo na put. Od Fordinke smo otišli bisaga punih suhog mesa i sudžuke. Hvala Fordinka!

Seyo na kraju putovanja. Ili na početku novog, neizvjesnijeg...
(Serija slika sa biciklističke ture Kanada - Meksiko, foto Sandro Sarić)

Dobro, nećemo te puno gnjavit, kako te možemo spasiti od "pamrava" (ne zaboravimo, oni se hrane adrenalinom, a Seyini su, ono, baš pravo krvoločni). Koji novi projekti stoje pred tobom i koja ti je vrsta pomoći i podrške potrebna za njihovo ostvarenje? Na koji si način u stanju vratiti sponzorima "uloženo".

Seyo: Po prvi put sam za put u Ameriku od određenih osoba tražio neki vid pomoći. Njima definitivno treba medijski prostor kroz koji ja nekim mojim interesantnim pričama mogu pridobiti medijsku pažnju. Putovanje kroz Ameriku sam snimio kamerom i u procesu je montaža filma. Ovo je jedan od načina na koji se mogu odužiti sponzorima. Love niko nema, to je svima jasno. Kompenziramo, nudi ko sta ima :)))
A novi projekti... O tom, po tom!

Čekajder, još jedno pitanje, pa idemo u nove avanture. Hoćemo li puštat brkove? Meni dosadilo da me zovu ćelo ;-).

Seyo: Jedne prilike kad sam se vratio sa putovanja poslije 5-6 sedmica, obrijem glavu, obrijem bradu, pogledam na ogledalo... brkovi! Ono, užas!!! Brkovi mi ne leže ama nikako! Nek radije budem ćelo.
Šta još reći osim, Seyo, be highirly! Želimo ti da još dugo hraniš svoje pamrave čistim, rafiniranim adrenalinom na tvoje, naše i zadovoljstvo onih koji ti pomažu.