Silazak sa Mt Everesta. A nagrada, ma ko sada misli o njoj
Osvajanje Mt Everesta, pogotovo prvo bosansko-hercegovačko osvajanje ovog najvišeg vrha svijeta, vrijedno je kao olimpijsko zlato. Na Everst se popelo nešto više od 2000 alpinista, olimpijsko zlato osvojeno je preko 10 000 puta. A kada krajem godine dođe vrijeme za izbor sportiste godine, zaboravi se da postoji jedna vrsta natjecanja, jedna vrsta ljudi, jedna vrsta psihofizičkih kvaliteta i dosega koje oni koji predlažu i biraju sportistu godine, jednostavno - ne mogu (ili neće) da vide. Ovo je priča o prvom bosansko-hercegovačkom osvajaču Mt Everesta
Sintagma ''dosegnuti Everest'' se odomaćila u većini svjetskih jezika i znači baš to: dosegnuti najviše. Petar Pećanac je prvi bosanskohercegovački alpinista koji je ispenjao Everst i ostvario san prethodnih generacija planinara. U većini zemalja, onome tko prvi to uradi, odaju počast time što ga biraju za sportistu godine. Ali ovdje ne. Čudna je ova naša domovina, gdje često pušu neki vjetrovi koji donesu, iz ko zna kojih vilajeta, nekakve prave stručnjake i bogom dane znalce, a koji mogu da vide samo jednu stranu: svoju. Šta je sportski uspjeh ili ne, oni odeđuju, pa se na listi nađe boćar, sport koji je malo više od igre; ali alpinista nema. Jedno od mjerila nekog sporta ne može da bude rizik po život, ali zar ekspertima za sport ništa ne govori to da boćar može da strada od prekomjernog jela i pića, a da za alpinistu uvjek postoji rizik i pored toga što iza njega stoji ogroman rad, napori, samoodricanje...
Smatra se da sklonost ka sportu potiče iz prastarog lovačkog instinkta kao osnove opstanka vrste i da kao takvo ustvari samo sublimira agresivnost. Savremene teorije sporta danas se kreću između dva, skoro suprostavljena stava: Kubertenove ''volje za moći'' koja se ostvaruje kroz krilaticu ''citius, altius, fortius'', što omogućuje da se na globalnom nivou u ljudkoj svijesti učvrsti opravdanost kapitalističkog načela bogaćenja i osvajanja; i Šilerovog ''estetskog nagona za igrom'' koji bi trebao da postane i nagon za slobodom koja se zasniva na jedinstvu čulnog i umnog i tako približi čovjekovoj samorealizaciji.
Vrhunski planinari i alpinisti su u stanju da prepoznaju svoje mugućnosti i nedostatke, da ublaže krajnosti i pomire to proturječje, da razviju osjećaj mira u sebi, a onda i prema drugima, pa se kaže: da podignu svoju svjestnost. I možda tu leži odgovor zašto nijedna država ne želi zajednicu visoko svjesnih ljudi, jer onda bi se težišta poluga vlasti morali premjestiti na druge tačke. Otud, vjerujemo, nespremnost da se takvi dosezi, sublimirani u alpinizmu, ispoljeni kroz takve pojedince - prihvate, te suprotstave načelima koristoljublja koje vlada današnjim sportom.
Od dubina do visina
Postoje mnoge priče o ljudima koji su idući tragom svojih snova dobili nagradu koja se ne može dobiti od drugih, a to je ostvarenje samog sna. Ja sam jednom upoznao takvog, a to mi je sada čast.
U toplo predvečerje kada cvrčak dovršava svoju pjesmu, a zrikvac započinje svoju, jula 2002. u kancelariju planinarskog društva ''Kozara'' gdje sam tada bio sekretar, dođe Petar Pećanac, da se upiše (članski broj 259) eto, htio bi da se malo bavi i planinaranjem, a već je član spleološkpg društva ''Ponir''. Pročitao na oglasnoj ploči u gradu da se ide na Triglav, pa bi i on. I tako on gleda na zidu grebenske karte svjetskih planina, pita koje su najveće po regionima, koje najteže, sve tako nešto. Vidi ti ovih klinaca, odmah upiru prstom ka zvijezdama, puka znatiželja, mislim. Ali on je možda već tada znao nešto što ja nisam.
A šta može da se desi ako je nekome prvi planinarski uspon najviša planina zapadnog Balkana? I tako, krajem avgusta odosmo u Sloveniju, a on sa sobom, mimo neophodne opreme, nosi još video-kameru, baterije i nekoliko fotoaparata. Tura je od Pokljuke, preko Vodnikovog doma i Planike, preko vrha, Dolića i Sedam triglavskih jezera do slapa Savice. Gulimo mi uz brdo, natovareni, a i on, ali cijelo vrijeme slika ili snima video kamerom. Čas je ispred kolone, čas u sredini, pa se vrati na začelje, stalno ide gore-dolje, kažem mu, ti se baš rasipaš snagom. On se smije, veli da je to njemu baš interesanto, a zna se, ko se zabavlja taj se ne umara lako. Gledam ga krišom, kao dijete je, prebiram ja nešto u sebi.
Prvi vrh, odmah Triglav
Sutradan ujutro, tek svanulo, on ustao zajedno sa Bubijem, Krstom i Gocom i dođoše meni. Kaže Bubi, jedini veteran i iskusan planinar: Šerpa, odosmo mi na vrh, a kasnije još ponegdje, bez veze je da čekamo dok se razni izmoljakaju da ustanu poslije noćašnjeg derneka, kaže, ja ću paziti da sve bude OK. Kako sam ujedno bio i vodič, odgovorim, samo vi hajt'e, dobro poznajem Bubija kao nevjerovatno pouzdanog.
I odoše oni, sunce tek izašlo, ma vrijeme samo za pjevanje. A oni koji su pjevali noćas, ustaju, jedno po jedno, pa popravak, pa lagano razbuđivanje, pa fruštuk, taolete, septolete itd. Pitaju, a gdje je Petar sa svojom video kamerom da nas malo snima. Odgovaram, da ste vi živi i zdravi, njih četvoro zorom otišli, kao što smo i mi trebali. Onda prigovaraju, ali njegova dužnost je da snima nas, a ne onako i unaokolo. Ma daj, nije istina, on je platio jednako kao i svi i nije dužan ništa više, a ako ćemo pravo, njih četvorica su jedini ispoštovali satnicu.
Vratiše se oni poslije podne, obišli su sve što se moglo u vremenu koje su imali na raspolaganju. I nauči on prvu veoma važnu planinarsku lekciju: važnost poštovanja satnice. Pitam Bubija nasamo, kako ti se čini ovaj Pero. Prva liga, odgovora, sigurniji i spretniji od sviju ovdje, da ne znam, nikada ne bih rekao da je početnik. Još pričaju kako im je na vrhu, zureći negdje u daljinu, rekao kako će za pet godina otići na Everest. Pošto je on bio jedan pristojan momak, tako smo i mi pristojno samo klimali glavama. Ta zar on može znati nešto što mi ne znamo.
Na Črnom jezeru
Poslije noćenja na Doliću staza nas je odvela kroz dolinu triglavskih jezera prema Črnom jezeru. Opet on i Bubi, išli bi grebenom od Hribarice preko Velike i male Zelnarice pa bi se spustili na Koču pri Sedmerih triglavskih jezerih. Tako i bi, mi dolinom, a oni grebenom paralelno s nama. Negdje kod Male Tičarice oni se direktno spuste ka domu. Ali tuda se ne može, rekoše kasnije neki Slovenci, ne može, ali oni su ipak sišli i nisu ni tražili stazu koja je bila par stotina metara južnije.
Od kuće smo išli prema dolje zajedno, gledam mu opremu, nema nijednog dijela prave planinarske opreme, baš mi nekako nije jasno, propitujem... Više izgledaš kao fotoreporter National Geographic, kažem mu to u šali, a on se zagonetno smješka, pitam se, da li je znao nešto što ja nisam. I razgovor ode u tom smjeru. Kasnije, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je poslovično vrlo iskren čovjek.
On je već bio naučio tehnike penjanja kroz speleološki kurs i već je naslutio veliku tajnu da treba da se druži sa jednakima ili boljim, ali ni on nije mogao znati da će ga moć njegovog sna gurati u tom pravcu, pa će učlanjenjem u Paok početi da se ozbiljnije bavi alpinizmom i da će već dogodine iza njega već biti Mont Blanc, Grossglockner, Paradiso. A upoznajući Dragana Jaćimovića ispenjeti će Aconcaqua-u, Cho Oyu itd... itd...
Neka planina malo sačeka
Te jeseni, kada su padale neke teške kiše, a snijega ni u mirisu, svi smo se nekako sklanjali po kućama i kafićima, ali on je poslije posla, kasno navečer, uzimao svoj rančić sa penjačkom opremom i pravac u ''Soko'' na umjetnu stijenu koju je tamo imao "Extreme''. Fino je to za trening i razbibrigu, ali pravo penjanje je u planini, natuknem mu kada ga vidim, tamo gdje je snijeg i led i tamo gdje je ljepota svijeta izmišljena. Eh, ko sam ja da znam šta neko misli.
Tada sam mu prodao skoro nove planinarske Alpinine cipele iz one predratne serije. I tako je te svoje prve planinarske cipele nosao cijelu zimu, čak i na poslu, ja se smijao, bolan teško je to. Smijao se i on, neka, da se noge malo privikavaju.
Osim toga on je u to vrjeme i engleski počeo da uči agresivnije, čak je na laptop instalirao program koji prepoznaje pravilno izgovorenu englesku riječ, kad on izgovori, na kontroli puno zeleno, a kada ja pokušam, posve crveno, bog zna koji ja naglasak imam. Konda i on su se spremali da pokušaju da nađu posao na brodu i on je učenje jezika ozbiljno shvatao, baš kao i sve drugo. Mislim da te jeseni i zime i nije imao nekog slobodnog vremena, jer je radio svašta nešto.
Eh, gdje je limit
Baš nekako u to vrijeme on na hard disk svog laptopa postavlja film Vertikalni limit. I ponekad kad bih navratio u foto-radnju gdje je radio, on je vadio laptop, vidi ovaj detalj, vidi ovo. Ma to je samo holivudizacija stvarnosti, zanovjetam ja, uzbudljivo jeste, ali i nerealno, kako film može samo biti, mada ima nešto od atmosfere žestoke planine.
Ej ljudi moji, slučajno dignem glavu i vidim mu oči, svjetlucaju, ma to su oči nekoga ko zna i nekoga ko je posvećen, nekoga ko je prepoznao svoju Ličnu legendu. I štrecne me nešto, možda to što sam ja svoju davno zagubio, a sreo čovjeka koji je ima.
Stani, stani... dok ovo pišem meni sinulo... pa on ide na K2!
Nisam siguran, ali mislim da je 2004. godine otišao na more kao fotograf na okeanskom krstarećem brodu. Eh ja, opet sam tada bio posumnjao: zbogom planine, tamo je sada drugi uzbudljivi svijet. Ali on je ponekad noću izlazio na palubu i gledao tu golemu tamnu vodenu masu kao da je to neko titansko biće koje duboku diše plimom i osjekom i čuva neku mračnu tajnu. Na horizontu se ne vidi gdje prestaje more, a izdiže se zvjezdano nebo, ali tamo negdje daleko iza obzorja, sluti, izronili su kontinenti i planine, zovu ga i čekaju svojim vrhovima koji streme prema gore. Je li baš tako bilo? Naravno da nije, ali lijepo zvuči.
Za većinu ljudi postoji samo kolotečina i slučajnost, sudbinu imaju samo oni koji je sami naprave, a u njegovim očima i kameri je već bilo spremno mjesto za ljepotu Everesta...
Iz direktnih izvještaja Dragana Jaćimovića, vođe ekspedicije
Ovo je nagrada, dosanjan Everest
Evo nekih prvih reakcija planinara iz BiH:
"Hebo te...
EVEREST!"
"Grupa od 37 planinara je bila na grebenu Pločnog kada je javljeno za Petra i ekipu. Veliki aplauz se prolomio čvrsničkim vrletima. Petar je dosanjao davno započeti san nacije! Hvala mu!
Svaka čast ekipi. Od organizacije, vođenja, realizacije, istrajnosti. Baš su za uzor. Svaka im čast i sve čestitke. Sretno na putu nazad.
Kada sam ga poslije svega pitao šta je na njega ostavilo najveći utisak, tamo na vrhu, rekao je: ''Nebo, ta plava boja je jednostavno nezamisliva, o njoj ne možeš pričati, nego je jedino doživjeti! I sve ono drugo, duge pripreme, nestrpljenje uči polaska, mukotrpno penjanje, teške scene poginulih planinara koji zamrznuti desetljećima leže duž cijelog puta, osjećaj da nećeš preživjeti silazak jer si već potrošio svu želju i snagu, sve je to ostalo tamo negdje utisnuto u bjeline Chomolungme, kao neki odraz u sjećanju, ali ta boja neba živi u meni''.
''Nema ništa ljepše od svitanja na Himalajima. Sjećam se tog jutra, sunce je polako izlazilo i obasjavalo jednu stranu svijeta, druga je bila u mraku, na oblacima ispod nas pojavila se sjena ledenog i stjenovitog gorostasa u obliku piramide. Tek tada nam postaje jasno da su priroda i Bog gospodari svega, a da smo mi ljudi tu samo kratko, u prolazu.''
A što se tiče nagrade on ju je sam uzeo, svojim naporom i svojim odricajnem od mnogo čega, dosanjao je svoj san. Iako se obraćao svim mogućim državnim institucijama, osim tapšanja po leđuma, ništa nije dobio i jedino Marko i on nisu imali nijednog sponzora. Ma, razumije on ove što dijele nagrade, nehajno odmahuje rukom, ne mogu oni vidjeti ono što se dešava daleko u visanama i u tišini, jer im ono što vide u svojoj okolini zaklanja pogled. Ali sve je to ništa prema onome što mu je značila podrška planinara, svih poznatih i nepoznatih ljudi.
Pa ko bolje vidi, onaj koji vidi samo jednu stranu ili onaj koji vidi obje?
