"Nebeske sile" na djelu...

Dignitet je, prema definiciji "The quality or state of being worthy of esteem or respect", kvalitet proistekao iz oblika postojanja vrijednog poštovanja i respekta. Zašto ga vrh Bjelašnice nema?

Dok nebeske sile pod Bjelašnicom traže krivca za izgubljenu izvornost ovog prostora, utopljenog u moderno vrijeme koje ovdje nije razumjelo svoj identitet (ili ga uopšte nije briga), te ga pogrešno ili nikako ispoljilo, dotle negdje duboko, skriveno u samom biću prirode (i u nama, jer i mi smo, ne zaboravimo, dio prirode), ključa od potrebe da se ta izvornost ispolji; u sjenkama oblaka, u formi tamnih šumskih gajeva (koji iz nekog razloga poprimaju čak oblike ljudskih figura) ili u izmaglici horizonta za trenutak se pojave gotovo sablasni znaci koji, onome ko hoće da ih vidi i razumije, kažu: To i to sam ja, to treba da budem!
U toj atmosferi koja izaziva strahopoštovanje, utisak je da moramo slušati ovaj prostor, nastojati razumjeti ovu šumovitu figuru na slici koja neodoljivo podsjeća na bosanskog gorštaka, onakvog kakav je bio dok je bio svoj i pripadao ovome, dok nije bio razvučen zapadom, istokom ni bliskim istokom, dok je posjedovao dignitet sadržan u autentičnom, onom vrijednom respekta i istoka i zapada.
U ovoj atmosferi obojenoj tamnim tonovima upozorenja, linije i oblici nas neumitno usmjeravaju ka dominantnoj tačci prostora - najvišem vrhu Bjelašnice. S razlogom, opet tumačeno iz iste perspektive, "neko" nam želi reći da to mjesto ima poseban značaj. 

Najviši vrh Bjelašnice (2067m). Narandžasto: Olimpijski objekat. Plavo-bijelo: Meteorološka stanica. Betonska zgada: TV relejna stanica

Većina glavnih bosanskohercegovačkih vrhova su, manje više trajno, oštećeni različitim obilježjima, intervencijama ili gradnjom kao posljedica ljudske potrebe zauzimanja, dosezanja, osvajanja, iskorištavanja... ili, kako se neoficijelno izražava jedna poznata ličnost, "zapišavanja" revira, pa ni Bjelašnica nije izuzetak. Eho "zapišavanja", do nepodnošljivosti ispoljen u urbanim sredinama u kakofoničnom sudaru ruralne i urbane, političke, institucionalno-religijske i agresivne nacionalne ikonografije, osjeća se i u planinama, dajući im pečat zauzetog, dosegnutog, osvojenog, iskorištenog....
Atak na dignitet ovog vrha desio se već davno. Da li se iko više sjeća kako se ovaj vrh zvao prije izgradnje prve meteorološke postaje na vrhu, zvane "opservatorija"? Ne! To smo definitivno izgubili! Jeftino smo ustupili autentično ime jednog značajnog vrha, gotovo simbola ovog srednjebosanskohercegovačkog prostora, za tuđicu - "observatorium", koja sada, poput krstova, minareta, križeva ili ćuprija... slovi jedino kao spomenik jednom od mnogobrojnih osvajača koje smo istrpili (ili trpimo).
Ako je ime osnova digniteta jedne ličnosti (a mi vrhove doživljavamo kao likove specifičnog karaktera) onda je dignitet ovog vrha već davno izgubljen! 

Simboli krajnosti koji počivaju u miru na 2067 m n.v.

Opservatorij, ili meteorološku stanicu za praćenje vremena podigla je još Austrougarska. Bila je to kamena građevina nalik bunkeru, klaustrofobične unutrašnjosti, poput podmornice, za zimskih mjeseci masivno obložene ledom, injem i bjelinom tako da se zaista doimala kao podmornica koja izranja (ili zaranja, ovisno da li na situaciju gledamo iz optimističkog ili pesimističkog ugla, ili objektivnije, da li se radi o nadolasku ili povlačenju zime).
Vjerovatno niste znali da je opservatorija u prvo vrijeme, osim za praćenje vremena, služila i kao svojevrsna tamnica u koju je režim sklanjao nepoželjne i u kojoj je skončao i njen najpoznatiji lik, Anton Obermüller, izvršivši samoubojstvo 1897 nakon dugog, strahovitog nevremena koje je Her Obermüller protumačio kao kraj svijeta. Nagađalo se da se ubio zbog depresije izazvane trogodišnjom samoćom i izolovanošću, zajedljivci tvrde zbog pritiska izazvanog alkoholnom apstinencijom. Nebitno! Grob Antona Obermüllera nalazi se neposredno pod samim vrhom, kao i spomenik šestorici mladih ljudi koji su pali kao žrtve nevremena gotovo na samom vrhu Bjelašnice.
Osjećaj respekta prema ovom vrhu, izazvan tim činjenicama, potisnut je spoznajom o katastrofalnom stanju u kakvom je ovaj prostor.

Nikad nikome nećemo oprostiti ne samo zato što su rušili, već i zato što su gradili ovdje.
Slika: Pogled sa vrha u pravcu sjeverozapada i bombardovanjem uništene vojne objekte.

Taj prvi, tehnološki atak na dignitet ovog vrha u vidu meteorološke postaje smo nekako preživjeli, progutali, zaboravili... zabavljeni evo već dva stoljeća terminom "Opservatorij", poput djece prevarene šarenom lažom.
Slijedeći, opet tehnološki atak na vrh Bjelašnice izveden je od strane bivšeg režima u vidu (superluksuzne) TV stanice i releja, kao instrumenata namjenjenih držanju narodnih masa u ideološkoj nesvjesti.
Danas, čak gledano kroz najdeblju prizmu čovjekolike egocentričnosti, jasno je da je to bilo samo još jedno narušavanje integriteta ovog vrha. Šta nam je prethodna generacija time ostavila? Složit ćete se sigurno da su integritet i izvornost tog prostora žrtvovani jednom vremenu, jednoj (ne)svijesti, jednoj tehnologiji i nerazumijevanju da je tehnologija u principu prolazna kao i vrijeme (da li ćemo uočiti paralele sa branama), ali da ima sklonost ka trajnom devastiranju vrijednosti prostora. Devastacija, bilo građenjem, bilo rušenjem, eto to smo ovdje naslijedili!
Susjedne vrhove zaposjela je ex-jugoslovenska vojska, napraviviši katastrofu uvlačenjem masa betona u vidu bunkera i objekata, čija je jedina svrha bila odbrana jednog nezdravog političkog ustroja koji se od prirodnih vrijednosti jedino razumio u ubijanje divokoza, medvjeda, tradicionalno pustošenje šuma, razvaljivanje planina cestama i pregrađivanje rijeka... Sav taj otpad, čije crnine mnogi nisu ni svjesni i koju nikad neće moći obrisati sa lica planine, krasi krunu Bjelašnice.

Stanjem ovog objekta je dignitet i ovog vrha i ideala olipimzma na ovom prostoru srozan na vrlo nizak nivo

Jednog lijepog, bijelog februara prije nekih 250 godina, naime tako arhaično se doima taj događaj gledano upravo s vrha Bjelašnice, počeli su ovom planinom puhati neki neobični vjetrovi, zasipajući joj padine čudnim, četvrtastim pahuljicama. Olimpijskim!
Komercijalizam (podmećući parolu "hljeba i igara" u pravom trojanskom maniru, a sa ciljem podrivanja komunizma i pripreme terena za eksploataciju) dubokim rezovima je na čelo najvišeg vrha Bjelašnice urezao: "Nedovoljno visok!".
Ko, bolan?
Na tom čelu, na vrhu Bjelašnice morao se podići objekat kojim je olimpijska spust staza dobila zadovoljavajuću visinsku razliku, pošto se startalo iz vršnog dijela zgrade. Operacija uspjela, a pacijent... Njemu je, umjesto ponosa, ostao implantiran epitet "nedoraslog". Taj "epitet", konkretiziran u formi narandžastog olimpijskog objekta vidljivog iz svih pravaca, i danas, u stanju kakvom je, stoji tu i podsjeća na "neodoljivost" komercijalnog interesa i činjenicu koliko mu malo znači izvornost jednog prirodnog miljea

Opservatorij (2067m) u svoj svojoj težini i ozbiljnosti...

Predamnom je ležao vrh u svoj svojoj težini i ozbiljnosti, pokazujući mi u svojim lijevim, jugoistočnim bokovima ožiljke od grube, makadamske ceste koja vodi na vrh. Opservatorija!
U isturenim serpentinama na mahove bi se pojavila crna figura u nekoj čudnoj harmoniji sa tamnim, turobnim nebom. Biciklista!
Bježeći od onih ožiljaka, sjekao sam padinu gotovo pravo, pitajući se ko će stići prvi na vrh, onaj neko na biciklu, ili ja kraticom, pješice. Za mrvicu sam stigao prije (kao da sam morao, sam ne znajući zašto), upravo dok je biciklista pedalama namotavao zadnje dekametre prije vršnog platoa. Pozdravim, vrati mi se klimanjem glave.
Za razliku od juče, kada se trebalo sa vjetrom prilično gurati između zgrada, danas je mirnije (naime, penjao sam se na ovaj vrh dva puta u dva dana), dovoljno mirno da sam mogao čuti biciklistu kako mobitelom, na francuskom, razgovara sa nekim negdje.
Šta kaže..?
Šta bi mogao prenijeti..?
Utiske..?
Kakve?
Preplavi me osjećaj stida izazvan jasnom spoznajom da taj mladić i mene identificira sa ovim ovdje, sa stanjem koje ne bih želio pokazati zbog mog i zbog digniteta ovog prostora, digniteta koji, pitanje je, da li je uopšte i postojao u njegovim očima.

Još se ničija avlija ne proteže ovoliko daleko i visoko da bi se nešto promijenilo ovdje. Slika: Ostaci "vertikalnog transporta".

Sasvim je moguće da dvije kapi kiše (koja je, uzgred, visila u zraku) koje padnu ovdje jedna tik do druge završe u dva sasvim različita mora - Crnom i Jadranskom. Da li onaj biciklista to zna? Da li bi takve sitnice posvijetlile utisak? Sabirao sam "zrnca" koja bi ovom vrhu mogla vratiti nešto od onog digniteta koji sam sad i ovdje osjećao tako potrebnim i meni i ovom vrhu.
A možda jedna te ista kap koja padne tu može završiti u dva različita mora? Sasvim moguće! Taj rascjep savršeno je interferirao sa emocionalnim rascjepom koji sam osjećao u sebi - pripadnost ovome i distanciranje od toga. Vjerovatno je nekad postojala i kap vremena koja se, pavši ovdje, rascijepila i krenula u dva različita pravca. Dok jedan dio vremena teče u budućnost, drugi dio kome je zapalo ovo ovdje, ide unazad, u prošlost, isto kao što ćemo se simbolično razlučiti na ovom mjestu kap mene, koji sam dio ovoga što pripada prošlosti, i kap onog mladića koji se vraća u budućnost.
Među dubokim glasovima osoblja stanice koji su dobovali u unutrašnjosti građevine, odvoji se jedan jasniji:
- Ku'ćeš bolan tuda, evo ti vamo puta!!! Đe ćeš!
Vidio sam biciklistu u strmoj spust-padini, sa biciklom preko ramena, ukopao se. Stajao je nekoliko dugih trenutaka, ne razumijevajući ništa. Možda ga je glas odozgo želio upozoriti na nešto? Možda mine?!? Onda je "oborio", ne obazirući se više.
- Aaa, čo'jeka...
Još uvijek u onom svom rascjepu, stao sam iznenađen količinom simbolike kojom su uzavreli ti trenuci na vrhu Bjelašnice.

Startno mjesto Olimpijskog spusta. Ako bi William Johnson (pobjednik u spustu na Bjelašnici '84) danas htio voziti
istu stazu, bilo bi to sigurno glavom kroz zid (ovaj tu, od cigle).

Neki smatraju da vrh Bjelašnice sa planinarskog stanovišta i nije interesantan. Na to bi mogao upućivati i dobar broj planinara koji se ljeti vrzmaju tim prostorom, ali ih procentualno vrlo malo izlazi na sam Opservatorij, iako bi taj vrh pozicijom i visinom (preko 2000 m) u pravilu trebao privlačiti planinare. Planina "oplemenjena" veritikalnim transportom (liftovi, žičare, ski-objekti) više i nije planina u smislu koji mi respektujemo. Time i vrh Bjelašnice gubi izazovnost. Brisanjem jasne crte koja odvaja neplaninare i planinare, koji bi uvijek htjeli biti korak iza te crte, opada interes.
No, najveći problem je preopterećenost prostora vrha otpadom jedne ere i njenog sistema vrijednovanja i prioritiranja, koji segmentira vidike, provocira osjećaj bliskosti razaranja i sukoba kao dominantnog "kvaliteta" tog prostora, nameće osjećaj praznine u čovjeku iz koga je iščupano, bolno poput zuba, ono što je vrijedilo, a u oči, kao pepeo utrpan nered, nebriga, propadanje... i najgore od svega - neshvatanje da to ne smije više stajati tako.
Ali, očigledno, ničija avlija se ne proteže ovoliko daleko i visoko da bi bilo interesa promijeniti sliku stanja, za razliku od Babinog dola ispod planine gdje se bjesomučno urbanizira (čitaj: grabi i zapišava) u prostoru koji pretendira da jednog dana bude nacionalni park. Park, da, ali nacionalni, teško.

Pogled sa Bjelašnice na Sarajevo. Zar jedan prostor ovako bogat čovjekom ne može vratit vrhu Bjelašnice dignitet koji zaslužuje?

Interesantna činjenica je da ovdje, kroz period koji se, evo, proteže već kroz tri stoljeća, stalno borave ljudi. Kao svici u noći, što mračnije, to svjetlijim se doimaju, što sumornije, to većom nadom iskre u ovom, u svakom smislu devastiranom prostoru. Ti ljudi, ako ne stvari, bi mogli ovom vrhu vratiti dignitet i privlačnost koji bi trebao imati, koji zaslužuje, koji smo mu dužni...
No, nije tako. Meteorolozi zaziru od planinara kao od lopova, koji su tu da im ukradu dio njihove samoće i samodovoljnosti. "Planinarska" prostorija u meteorološkom objektu juče je bila otključana, danas zaključana, sutra ko zna kako.
Tri figure, čiji su glasovi do maloprije dobovali unutar narandžastog, olimpijskog objekta, pojaviše se na vršnoj terasi, jedna od nih sa neprijatno uperenim dvogledom. Nametnu mi se misao o razlici između tih glasova što su do maloprije šuplje odjekivali u praznini unutrašnjosti zgrade i glasova ljudi jednom sabranih u tom istom objektu, sa svih strana svijeta, izmiješanih jezika, pomiješanih u šarenilu, nošenih ambicijom, željom za pobjedom, za dignitetom, za korakom dalje, u budućnost...
Glava Hame Šišića*, uokvirena bradom kakvu je teglio planinama odavde do Himalaja, od sedamdesetih prošlog stoljeća do danas, sada izrazito sijedom, visila je preko ograde vršne terase narandžaste zgrade. Za trenutak, kao da mi se pomiješaše prezent i pluskvamperfekat?
- Je li Šiša?
- Jes', a ko je to?

Ko će, ako ne planinari, biti spona između prirode i zajednice. Senzibiliteta nam nikad nije nedostajalo, samo ga treba respektovati.

Mada bismo najviše željeli da se dignitet vrha Bjelašnice zasniva na onom izvornom stanju, kada se moglo sa najvišeg kamena s ponosom pljunuti u dva mora (i istočno i zapadno), baciti pogled u svim pravcima, čega više odavno i bespovratno nema, tješimo se time da će se jednog dana progledati i bar preoblikovati ovo, silom naslijeđeno, u skladu s onim što ovaj prostor u biti jeste, ne od juče, već od kad se počeo zvati Bosnom. Digniteta, oblika postojanja vrijednog poštovanja i respekta ovdje nema. Postoji žaljenje, sažaljenje (ili možda samosažaljenje, sindrom koji interferira sa novokomponovanim bosanskohercegovačkim mentalitetom koji apriori eliminiše dignitet, stavljajući nas (za svaki slučaj) uvijek u inferioran položaj). Jedino što iz te prošlosti (koja guši nerazumijevanjem i pogrešnim postupcima, a spomenici toga počivaju u miru u zoni 2000, ne samo Bjelašnice) svijetli nekom autentičnošću koja vuče korjene iz Bosne dok je pripadala samo sebi, je ona uglata pahuljica. Hoće li se istopiti na našem dlanu u bezobličnu kap vode koja će oteći u neko od mora, ili će, kao što oblikom crpi izvornu tradiciju mustri bjelašničkog kraja, postati obrazac po kome ćemo se u budućnosti odnositi prema ovom prostoru... prije nego nebeske sile počnu tražit krivca za ovaj nered.
- Jes' to sam doš'o? Vikao je Hamo odozgo, sa interesom, gotovo brižnošću u glasu (čovjek nije meteorolog).
- Jesam.
- Ima li raje?
- Ma, pune Bijele Vode...
...'Ajde!
- Vozdra...
Ostavio sam u pluskvamperfektu Šišin lik i tu terasu i tu zgradu i taj vrh, otimajući se stisku prošlosti. No, ovaj prostor je dio nas i od toga, kao ni od samog sebe se ne može pobjeći... Može se jedino mijenjati!