Stara i prvo podignuta lovačka koliba Drijenač (1440 m), izgrađena 1921. godine.

Na osnovu zabilješki Dr. Ljubice Virag, plkaninarke iz Hrvatske. Već duže smo planirali našu prvu posjetu bosansko hercegovačkim planinama, a izbor je bio Prenj ili Čvrsnica.

Bio je početak mjeseca jula 1935. Nakon pristizanja u malu i lijepu varošicu Jablanica dugo se nismo mogli odlučiti, hoćemo li poći na planinu Prenj ili na Čvrsnicu. Za posjetu objema planinama nije bilo vremena, ali i jedna i druga planina jednako su nas privlačile. Prenj je planina interesantnijih oblika, dok je Čvrsnica nepristupačnija i manje poznata, i poznato je nema ni planinarskih objekata. Na posljetku je prevagnula Čvrsnica.

U lijepoj kući Uzgojnog i rezervisanog lovišta u Jablanici, a gdje su nad vratima ogromni jelenji rogovi, a u vrtu rastu oleandri i južno cvijeće, dočekao nas je nadlugar Josip Špicer. Dao nam je ključeve šumarske kolibe na Čvrsnici. Namjera nam je bila krenuti ranom zorom, jer se je trebalo uspeti sa 192 m n/v na nekih 1600 m. Nije se to dogodilo, jer su se ujutro nadvili nad čitavim krajem, tmasti i teški oblaci, te je izgledalo da će biti kiše cijeli dan. Oko pola sedam pčelo se vedriti i mi krenusmo. Uspeli smo se do nekadašnje vojarne, a sada škole, pa odatle do sela Jeličića i dalje ravnim putem uz Doljanku, pritoku rijeke Neretve. Sunce je već dobro pripeklo pa je nastala vrućina neugodna za planinarenje. Dok smo hodali putem sretali smo Hercegovke, koje su polazile na rad. Začuđeno su nas gledale. Slikovite su bile njihove nošnje: bijele platnene oširoke gaće do gležanja, a suknje do koljena, koje kod rada u polju zataknu za pojas, da ih ne smetaju. Sve se iz daleka bijeli, jedino im se pojas i rubac na glavi crveni. Neke nose na čelu privezana tri do pet pozlaćenih komada novca. Muškarci su slično obučeni u bijele platnene gaće i košulje, sa širokim pojasom i crvenim fesom. Svi su, počevši od djece do staraca, visoki, mišićavi, no vrlo mršavi i izmučenog izgleda. Na prvi pogled se vidi, da žive u velikoj oskudici.

Primicali smo se sve više okomitim stijenama  P l a s e, najistočnijeg dijela Čvrsnice. Doskora put je počeo da zavija uzbrdo i uspinjanje je započelo, a taj dio planine naziva se O r l o v i n e. Teška ljetna sparina otežavala nam je zajedno s teškim naprtnjačama uspon. Ali i tu je došlo do olakšice. Lijepa bukova šuma zaklanjala nas je od žarkog sunca. Sve do 1000 m nadmorske visine pratilo nas je živahno cvrčanje cikada. Uske, dobro položene serpentine vodile su nas sve više i više prema rubu Plase. Vidici su postajali sdve ljepši i obuhvatniji, susjedno gorje već smo nadvisili, a dolina Doljanke sve je dublje odmicala. Konačno su serpentine postale sve strmije i sve uže, mjestimično urušene, i napokon eto nas gore na rubu planine. Sa šumovite terase naziva P l o č a-Gvozd  otvara se ponor od nekih 1300 m, a sasvim duboko dolje vijuga Doljanka kroz žuta polja, a uz stijene Plase vide se tornjevi, šiljci i ploče ispresjecani zelenilom bukovine.

Lovačka koliba Tise (1380 m), sagrađena 1934. godine.

Dalje uz planinu smo se lagano uspinjali, bukvu je zamijenio bor munika, a i taj je postajao sve rjeđi. Vidici su postajali sve širi, na suprotnoj strani na istoku bijelio se Prenj u sdnijegu, s najviši  vrhuncima zavijenim u oblake. Nad nam su se nadvili oblaci, prijetila je kiša, a koja nas baš ne bi obradovala, jer tu nigdje nije bilo zakloništa. Sjeli smo pod jedan bor s oprezom bojeći se zmija, jer nismo ponijeli nikakvog sredstva protiv zmijskog ugriza. Toliko se priča i piše o zmijama u tim krajevima, no mi nijednu nismo vidjeli, osim neopasnih, ali gadnih I ogromnih zmija uz Neretvu. Pod borom smo ručali uz asistenciju mnogobrojnih šojki, koje su s borova gledale na nas. Dalje na putu borovi su ponestali i uskoro smo gazili gole kamenite brežuljke isprekidane vrtačama. U toj kamenitoj pustoši, nešto podalje, paslo je oveće stado ovaca mršavu travu, koja se nalazi na dnu vrtače. Put se na kamenitoj podlozi nije ni video, a nema ni putokaznih ploča, a samo gdjegdje stršile su motke, a pod njima se vidjeli ostatci polupanih putokaznih poloča, srećom je kamenje vrlo dobro markirano. Uskoro smo ugledali u najljepšem sunčevom svijetlu maleno jezero. To je  C r e p u l j a  u moru kamena, u pozadini s kamenitim I strmim V e l I k I m   S l j e m e n o m (1931 m), na kojem se jasno vide serpentine, što izvode na vrh. Dok smo naprijed hodali najednom se nepregledna kamenita ploha rastvorila, a duboka se dolina pružila između visoravni oko Crepulje i Sljemena. Koje li ljepote! Sva je dolina zelena, puna borova munike i bukava, a na dnu je mala koliba. To je  D r i j e n a č  (1440 m) i tu smo nakanili prenoćiti.

Strmom stazom sišli smo do kolibe opkoljene šumom i okomoitim stijenama. Na suprotnoj strani su stijene  K l a p a v i c e, sastavljene iz koso poredanih kamenih slojeva. Ovdje smo odpočinuli, a u predvečerje smo očekivali divokoze. Pa u lovačkoj knjizi svi su lugari i svi rijetki planinari zabilježili, da su vidjeli stada divokoza od 8 – 12 komada. Na svaki šušanj i kotrljanje kamenja izbuljili bismo oči, ne bismo li na kojoj litici ugledali divokoze. Ali sve je bilo uzalud, divokozama ni traga, i sunce je već zašlo i bjeloglavi lešinari spustili su se već nakon dostojanstvenog leta u svoja gnijezda u pukotinama stijenovitih zidova, a jedino su još blijdo-ružičasti oblaci plovili preko planine. Sumrak je postajao sve gušći, i tada moj pratilac iznenada ugleda nekih deset koračaja daleko jednu divokozu, gdje stiji na stazi i gleda ga, pa istom kad ju je počeo zvati, odtrčala je strelovitom brzinom u šumu. Noću smo u kolibi ložili na ognjištu vatru, da se zaštitimo od velike hladnoće. Spavali smo na ležajima prostrtim svježom slamom. Koliba je bila čista i uređena, u uglu kolibe je bila cisterna s vodom, hladnom, ali neugodna mirisa i punom crvića. Ali i to je bilo izvrsno, jer ovi krajevi oskudjevaju vodom. Noć bismo dobro prespavali, da nas nisu izmučile neke male, crne životinjice (stjenice ili buve), kojih je bilo obilato u slami, iako im ni čitava kutija buhača nije smetala.

Rano ujutro, dok su na nebu još titrale zvijezde, spremili smo se na put. Kad smo se ispeli na Crepulju, prvi su zraci sunca obasjali stijene Oštrovače. U svečanoj jutarnjoj tišini sjetilo nas je tiho kotrljanje kamenčlića na divokpoze. I stvarno nekoliko metara nad nama s jedne nas je litice gledao divojarac, koji je zatim brzim skokovima odskakutao uz strme stijene i nestao u klekovini. Od Crepulje put i mi sve više smo se uspinjali, tlo je bivalo sve kamenitije, jedino na dnu vrtača imade tanke, nježne trave, a mjestimično je kamenjar obrastao klekovinom. Radi toga izgleda ta planina izdaleka pjegavo, puno tamnih mrlja, što potiče od grmova klekovine. I takvog jednog grma iskočio je najednom zec i odskakao u jednu duboku vrtaču. Izašli smo na Malu Oštrovaču (1865 m), odakle se otvara vidik duboko dolje u dolinu D i v e   G r a b o v i c e  i nasuprot na šarene stijene same Čvrsnice. Put duž Oštrovače neprestano vodi između Dive Grabovice i doline Drijenča. Čas se otvarao pogled duboko dolje prema Grabovici i dolini Neretve, a čas opet prema Drijenču i obližnjim vrhovima M u h a r n i c e. U velikoj daljini prema Ivan planini i Bjelašnici blještalo je ustalasano ružičasto more magle i oblačića.

S Oštovače prelazi se na  D r i n a č u (2045 m), koja se još okomitije i strmije ruši u dolinu Dive Grabovice. Namjeravali smo s vrha Drinače duže vremena uživati u nezaboravnim vidicima, ali nažalost smo se prevarili. Magle iz kanjona Dive Grabovice sve su se većom brzinom podizale na vrhove, postajale su sve gušće i bjelje, i za jedno pola sata sve je bilo zavijeno u neprozirnu bjelinu. Samo smo najbližu okolinu mogli vidjeti. Dobro markirani put vijugao je sve naviše među ogromnim vrtačama punim snijega. U dubini vrtače ležao je snijeg, a bio je posve smrznut i vrlo tvrd. Među kamenjem i snijegom cvali su u velikom broju krasni modri encijani. Nadali smo se, da će se magla brzo razići, kako se i slegla, no nade nam se nisu ispunile. Dan je postajao sve mračniji, kao da je već kasna večer, pred nama i oko nas visjela je tamno siva koprena. Snijega je bivalo usput sve više, tako da smo jedva jedvice pronašli put, koji je bio sav prekriven snijegom. Mjestimece su se plohe snijega spuštale niz strminu dolje i nestajale u magli. Hodali smo vrlo teško, jer smo se na toj strmini potklizavali, pa smo se bojali, da se ne otkotrljamo nekud duboko dolje u nepoznato. Nakon mnogih zavoja došli smo na malu ravnicu, obraslu gustom travom. Tu je, pričvršćena na stubu, stajala putokazna tabla: na Čvrsnicu i na Plasu. S Plase smo došli, na Čvrsnicu nismo kanili, znali smo da su to Podi, ali gdje je sjever, gdje je istok, gdje je Diva Grabovica. Sve se to nije moglo saznati u toj neugodnoj gustoj magli i ledenoj zimi, a uskoro je počela padati krupna kiša. Pored toga nismo imali ni topografske karte, već jedino skiciranu malu privremenu mapu. Bojali smo se, da ne zalutamo u toj pustoši, gdje nema nadaleko ni kuće, ni bilo kakvog zaklovišta, ni naselja, a mi niti smo imali dosta hrane, ni šatora. Konačno smo se ipak nekako orjentisali, te smo krenuli u okomitom pravcu na smjer Plasa-Čvrsnica. Put, koji smo tek podalje uočili, počeo se naglo spuštati. Sad smo znali, da je to  S t r m e n i c a, i da put vodi u Divu Grabovicu.

Ne znam, da li sam bila više tužna ili ljutita na tako loše vrijeme. Najljepši vidici s Trinače i Drinače prema kanjonu Grabovice i Neretve, Vilincu, Maloj i Velikoj Čvrsnici (2228 m) iznevjerli su nam se. Očito, planina nas nije htjela. U vrlo strmoj , stjenovitoj padini, Trinače i Strmenice urezan je put prema Divoj Grabovici. Sate smo se spuštali sve naniže niz gole kamene stijene, niz prekrasne travnjake, uz borove munike i kroz bukove šume. Put je bio zarastao travom – rijetko tu prolaze ljudi, premda je to jedini uspon iz doline.

Nažalos magla se nije htjela dići. Dole ispod nas ugledali smo krov neke kolibe, mislili smo da je to lugarska koliba na Žljebu, ali bila je to nova, lijepo uređena i čvrsto okovana kućica, s malim natkritim predvorjem, gdje smo ručali i zaklonili se od kiše, koja je ponovo počela padati. Bilo je tako hladno pa smo morali naložiti vatru, da se malo ugrijemo. Kasnije smo saznali, da je prvu kuću sazidala vojska za članove zvaničnika vlade Kraljevine Jugoslavije, koji dolaze u lov na divokoze. Drugo nam seljaci iz Grabovice nisu znali reći. Od ove lovačke kolibe predstoilo nam je daljnje spuštanje niz strme padine planine dok nismo stigli do lovačke kuće Žlijeb, a od nje u selo D i v a  G r a b o v i c a. Sad istom počela se dizati magla, ali Divoj Grabovici slabo smo se nadivili, a nekih šest sati hodali smo kroz neprozirnu maglu.

Selo Grabovica nalik je ostalim hercegovačkim selima. Plitki krovovi kuća prekriveni su škriljevačkim pločama, kuće su građene kamenom s nekim predvorjima, natkrivenim vinovom lozom,  sjećaju na pergole u dalmatinskim krajevima. U stajama imaju ovaca i objesnih jarčića. Pričali su nam, da je jutros bila u šumama nad selom hajka na vukove, a ulovili su samo jednog posve mladog vuka, kojeg su čuvali u buretu, dok je vučica s ostalim vučićima pobjegla. I ovaj sam put uživala u krasnom jeziku kršnih Hercegovaca. Iz sela smo krenuli na željezničku postaju Grabovica  na Neretvi... Ra dan smo hodali oko deset sati. Na izlazu iz Dive Grabovice osvrnuli smo se, da još jedanput vidimo taj kraj, kamo sigurno ne ćemo nikad više doći. Iznenadili smo se: magli nbi traga, nebo je bilo jasno plavo, a na dnu doline bijelile su se visoke i strme stijene Oštrovače i Trinače, niz koje smo sišli. Mislim da ni pogled na Triglav iz doline Vrata nije ljepši.