Zid stijena Brdo Ploča (Pasti Brdo)-visina 400 m i dužina 1 km. Foto R.Simonović

Alpinistička sekcija P.D. ,,Zagreb,, odlučila je uspostaviti penjački kamp na planini Čvrsnici od 10 -20. 8. 1948. godine.

Dolinom rijeke Bosne, kroz prozirne magle ljetnog, jutarnjeg sunca, juri putnički vlak po novoj širokotračnoj pruzi Šamac-Sarajevo. Kroz prozore vagona radoznalo proviruju glave brojnih putnika.

Začu se otegnuti zvižduk lokomotive. Vlak juri prema Zenici, upravo ulazimo u tamni i dugački tunel Vranduk.  U Sarajevu prispjevamo na vlak uskotračnog kolosjeka, koji će nas odvesti dalje do cilja našeg putovanja. Prenoseći teške planinarske naprtnjače, oprezno zauzimamo mjesta u 

malenim i krcatim vagonima. Naša planinarska grupa iz Zagreba pobudila je interes kod putnika, koji su vrlo rado slušali naše razgovore o planinama.

Nakon nekoliko sati vožnje od Sarajeva, ukopčavamo se na zupčanu prugu po kojoj se uspinje željeznica u okukama na Ivan-sedlo (967m). Sa sedla željeznica silazi na protivnu stranu planine i polagano se spušta u duboku dolinu rijeke Neretve. 

Karavan s opremom, kasno po podne, stigao je do kuće pod Vilince.    Foto: Ervin Rakoš

Krasan scenarij neopisivo lijepog dijela ovog putovanja snažno se doimlje svakog putnika. Tamnozelena Neretva bučno preskakuje i zapjenjeno brusi podnožje kamenitih stijena planine. Vidici duž toka rijeke Neretve pružaju se ispred očiju putnika, koji su nekako bojažljivo provirili kroz prozor vlaka. No neki su se putnici ipak, za svaki slučaj, čvrsto držali rukama za klupe.

Nižu se stanice: Bradina, Konjic, Ostrožac i ostale, a putnike je zaokupilo slušanje priča boraca iz Narodno-oslobodilačkog rata iz IV i V ofanzive. Vlak se zaustavlja u Jablanici, gdje naša planinarska grupa izlazi sa cijelom opremom i prtljagom. Tu smo potražili mjesto za noćenje, koje nam je pružila uprava jablaničke Hidrogradnje.

Drugi dan otputovali smo kamionom Hidrogradnje prema selu Doljani, koje leže uz rijeku Doljanku poviše Jablanice, a između padina planine Čvrsnice i kamenog masiva Oklanice (1290m). Cilj našeg puta bila je Čvrsnica, koju smo željeli pobliže upoznati s planinarskog gledišta, a isto tako istražiti s alpinističke strane. Planina Čvrsnica još od ranije bila je slabo posjećivana zbog udaljenosti od velikih gradskih centara, a uz to na planini je postojala samo jedna manja planinarska kuća. Nitko nije znao u kakvom stanju ja sada ta kuća pod Vilincem i zato smo morali ponijeti sa sobom sve što je potrebno za višednevni boravak u planini.

Čvrsnica nalikuje na ogromnu tvrđavu sa visokim bedemima, na koju vode daleki i naporni pješački putevi iz osam pravac.

Naša grupa sastojala se od 19 planinara i alpinista od kojih su petorica sa drugom Mesarićem prispjeli u Jablanicu dva dana prije nas, sa zadatkom da ispitaju prilike za transport, smještaj i ostali tehnički rad u Čvrsnici. Međutim, na osnovi loših podataka, ova grupa otišla je u Divu Grabovicu, da odande pripremi glavne uspone, o čemu smo od njih primili obavijest.

Doznali smo da od prije rata do danas planinari nisu posjećivali Čvrsnicu i nitko ne zna u kavom stanju su boravišni objekti i stanje na planini. Kako smo bili ovisni o transportu opreme odlučili smo se za lakši prilaz na planinu preko Doljana i Muharnice.

U Doljanina smo susreli druga Jozu Klepicu, našeg starog znanca i prokušanog planinarskog pratioca. Dok smo čekali transportne konje iz Jablanice, koji su trebali da nam prenesu hranu i opremu na planinu, trojica naših drugova (Zgaga, Gropuzzo i Kivač) poduzeli su penjački uspon kroz 500m visoku stijenu Oklanice, koja se nadvila iznad sela. Mi ostali iskoristili smo vrijeme i pomagali u akciji gradnje zadružnog doma kojem su temelji već bili završeni. 

Drugovi koji su otišli penjati Oklanicu zadržali su se tamo i kroz noć, pošto su u gornjem dijeli stijene naišli na nevjerovatne terenske prepreke, a posebno bila je ljetna žega i žeđ snažno izražena.  

Iz Jablanice, u međuvremenu, pristigli su šest konja na koje smo natovarili našu hranu i opremu. Uz karavan dobili smo dva milicionara, za pratnju preko planine, kao zaštitu od zaostalih ratnih bandita koji su se krili u susjednoj Vran planini, a povremano terorisali okolno stanovništvo.   

 Partijska organizacija sela dala nam je Jozu u pratnju kao iskusnog organizatora transporta. Kroz klanac Muhranice put nas je doveo do nastambi šumskih radnika pod Golincima i dalje do Jablan vrela, gdje je naša karavana otpočinula nakon višesatnog marša. Iznad vrela prestaje šuma, a počinje kamenjar i alpska vegetacija. Konji opterećeni sa koji 80 kg tereta, žustro su se i okretno uspinjali po strmim kršnim puteljcima.

Karavan s opremom na Golincima u Muharnici.  Foto: M.Plotnik

Iznad Muharnice izvilo se sedlo Krivelj ispred nemirne krške visoravni Vale, preko koje nam se pruža širok pogled na mnoge oble vrhove, a u pročelju prema trokutastom vrhu Veliki Vilinac (2118m), koji dominira iznad Vale i čvrsničke visoravni . Tu se nalaze krasni alpinski skijaški tereni sa velikim mogućnostima. Zapadnom stranom Vale po obroncima vodi dobro označen planinarski put. Nakon dugog i napornog pješačenja spustili smo se sa grebena Vilinca do planinarske kuće, koja leži na prekrasno izabranom položaju u centralnom dijelu planine. Nalazi se na 1961 m/nv, pod vrhom Velikog Vilinca.  

Tokom ratnih godina kuća je bila prilično demolirana, bez vratiju, prozora, peći, ležaja i ostalog inventara. Bile su dvije prostorije sa golim zidovima, pune smeća, Netko je u blagovaonici na podu ložio vatru. Pomoćna zgrada poviše kuće također je bila cijela. Puna tri sata dali smo se na posao, čulo se samo struganje, kuckanje i žamor kao u košnici jer kuća se morala brzo osposobiti za boravak. Drugi dan bili su sabijeni od dasaka skupni ležajevi, skalupljena dva stola, klupe, police na zidovima i prozori. Tog dana iznenada su stigla dvojica drugova iz Mesarićeve grupe iz Dive Grabovice. Idući dan došao je i Mesarić, a članovi naše grupe otišli su preko Strmenice na Tise (1380 m) da iznesu oko 200 kg živežnih namirnica i opreme. Istog dana skalupio je drug Brlečić glavna ulazna vrata u kuću, a Mesarić nam je Izgradio iz kamena novi štednjak.

Slijedećeg dana bili su izvedeni pohodi na najviši vrh Čvrsnice-Pločno (2228m) i ostale vrhove. Nadošlo je hladno vrijeme i kiša, te su se oko nas kovitlale magle, a u Divoj Grabovici ključalo je kao u loncu. U kući je bilo veselo dok su drugarice vodile brigu oko domaćinstva.

Nakon petodnevnog boravka u planini pošlo je nas 17 u sjevernu stijenu Brda Polča-Pesti brdo sa zadatkom da u sedam raznih pravaca izvršimo penjačlke uspone preko 400 m visokog i 1000 m širokog kamenog zida, koji je svojim točilima i bijelo snježnim plohama dominirao iznad maločvrsničke visoravni Osoje. 

Na putu prema penjačkim stijenama, a u jednoj uzanoj strmenitoj jaruzi, naleti na nas jedna uplašena divokoza. U smrtnom strahu umalo da nije naletjela na Jožu. Ovdje i uokolo nas su Savezna lovišta na kojima je već dugo vremena zabrana lova na visoku divljač. Primjetili smo da su sa planine odselili orlovi i golovrati lešinari (Gyps fulvus), koji su nekad obitavali na Čvrsnici.

Raspoređeni u penjačke naveze pošli smo u sjevernu stijenu Brda Ploča-Pesti brdo. Penjanje je trajalo nekoliko sati, a prema dogovoru trebali smo se sastati na vrhu visokom (2039m). Kako je koja naveza izašla iz stijene, odmah je očekivala drugu, te smo se tako sakupili gotovo svi, jedino  još nisu bili izašli iz stijene penjački par: drug Brlečić i drugarica Josipa. Kako se nisu odazivali na naše dozivanje, pošli smo po označenom planinarskom putu pod samu stijenu. Putem smo uživali u dalekom vidiku na sve strane. Lijepo izvedeni puteljak vodi na žitka točila pod samu stijenu. Na naše opetovane dozive dobili smo iz centralnog dijela stijene odgovor-bio je to zov za pomoć.

U visokom žljebu, u visini polovine stijene, cca 200 m, uočili smo Josipu, koja nam je objasnila u kakvoj se situaciji nalazi u stijeni s drugo Brlečićem. U 1 sat po podne njemu su se za vrijeme penjanja isčupali klinovi pa se je omakao 10 m ispod nogu drugarice Josipe, koja ga je osiguravala. Pad je bio tako nesretan da je Brlečić povrijedio obje noge i ostao ležati u stijeni. 

Formirali smo tim za spasavanje u sastavu najboljih alpinista i odmah se uputili u stijenu. Ostali iz grupe preuzeli su druge zadatke (logorska vatra, doprema hrane i improvizovanje nosila). Dvojica su pošla u Doljane da obavijeste liječnika i organiziraju transportna sredstva do Jablanice. Za sat vremena penjači su stigli do unesrećenog. Odmah mu je pružena porva pomoć, a teže povrijeđena noga stavljena u daščice. Spustila se noć. U tami je trebalo raditi s velikom opreznošću. Vjetar je duvao u intervalima pa je prijetila opasnost od padajućeg kamenja. Duboko dolje ispod stijene žarila se svjetlost logorske vatre. Na našoj kući primjetili smo svjetlosni signal. Pitali su kako napreduje spasavanje, te smo im dali umirujući odgovor.

Jedna za drugom sablasno su klizile po užetu tamne prilike spasitelja, prigušeno čula se komanda. Iste kretnje i isti manevri sa penjačkim užetom ponavljali su se više puta. U nejednakim vremenskim razmacima odjeknuo bi stijenom odmjeren metalni zvuk zabijenog ili izbijenog željeznog klina.

U 12 sati noći cijela je skupina penjača, zajedno s povrijeđenim, dospjela je na podnožje tamne stijene, a sat kasnije do logorske vatre. Rano ujutro uslijedio je transport preko vrtača i škrapa. Sa kuće pod Vilincem stigla je hrana i pojačanje. Iz Jablanice prispjela je jedna mlada drugarica imenom Pupa, koja je slučajno dan ranije došla na kuću preko Plase, te je i ona pomagala kod vršenja drugarske dužnosti. S improvizovanim nosilima išlo je lakše-devet i po sati trajao je prenos, najprije na visinu 1400 metara, a zatim preko maločvsničke visoravni do kuće (1961 m), gdje smo prenoćili. Drugi dan slijedio je neuspjeli tansport s nemirnim konjem, a zatim ponovo transportiranje na nosilima. U Vali nas je dočekao Jozo s doktorom, a neštro kasnije kod Jablan vrela dobili smo smjenu-šest snažnih šumskih radnika, koji su unesrećenog otpremili u Jablanicu. Drugarica Josipa bila je određena u stalnu pratnju povrjeđenog.

Preostalih nekoliko dana boravka u planini iskoristili smo za daljne planinske uspone. Istraživali smo gornji kotao, koji se pruža pod sjevernom stijemom Velikog Kuka, gdje smo snimali skriveni kutić još neosvojenih stijena i grebena. Odavle nam se pruža jedinstven pogled na dolinu Dive Grabovice. Kuk je najviša vapnenačka stijena u našoj državi. Njezina relativna visina iznosi 1350 m, a u njoj su se okušali zagrebački alinisti još u godini 1939. 

Drug Mesarić se nikako nije mogao otresti snažnom dojmu ove okoline, a to sam vrlo često u Čvrsnici zapazio kod pravih i oduševljenih penjača. Predenvečer desetog dana našeg boravka u planini prispjeli su na kuću seljaci iz Jablanice sa konjima, tačno pema našem ranijem dogovoru. 

Sad valja kuću urediti da bude čista i spremna da dočeka nove goste i planinare. Zatim je slijedio povratak. Mala karavana s opremom spustila se preko Vale i Muharnice u Jablanicu, dok je veći dio nas krenuo preko planinske Površi, niz Srmenicu, Tise i Žlijeb u Gabovicu. Na Žlijebu smo odpočinuli, dok su Plotnikov i Kivač stalno snimali teren. Pod žarkim sunčanim zrakama činila nam se Diva Grabovica kao vruća kupka. Mezić stijena i Veliki Kuk blještali su u suncu. Noge su nam u koljenima popuštale od naglog i napornog spuštanja (1800 m). Dolina Nereve između Čvrsnice i Prenja, potpuno nas je osvježla. Našli smo pogodno mjesto i tu se ugodno okupali. Vlakom smo se prevezli iz Grabovice u Jablanicu i time je bilo završeno naše planinarsko putovanje, uz nadu da ćemo Čvrsnicu ponovo posjetiti.  

Tekst priloga nastao je po zabilješkama učesnice alinističkog kampa, Ing. Lote Arch.

___________________________________________________________________________

Pratioci konja u karavanu bili su: Juso Karić, Fatka Palić, Ibrahim Vučić, Fata Halilhodžić, Redžo Ćosić i Mejra Behrem.

Karavan s opremom, kasno poslije podne, stigao je do planinarske kuće pod Velikim Vilincem.  Autor fotografije M.Plotnikov, kolor fotografije, Ernad Sihirlić.

U svom višednevnom boravku na području planine Čvrsnice članovi penjačkog kampa izvršili su brojne penjačke  uspone. U stijeni Oklanice i Brda Ploča (Pasti Brdo) izvršeno je pet prvenstvenih uspona i ponovljeno nekoliko starih.