Jezero Torneträsk na putu za Abisko. Torneträsk je najveće pl. jezero u regionu, još pod ledom mada je već gotovo polovica juna.
Kungsleden (King's trail) je pješački put dugačak 425 km. Zbog alpskog miljea, sjeverni dio Abisko - Singi od 78 km (sa izlazom Kebnekaise - Nikkaluokta i dodatnih 34 km) je najinteresantniji i najposjećeniji
Torneträsk
Voz meko klopara, gricka prostor u pravcu sjevera, ljuljuška, ne da zaspat... Žmirkam, u polusnu prateći kroz prozor promicanje smrčevih vrhova na bijelom sjevernom nebu. Prolaze... i prolaze, do besvjesti, gubeći smisao, svrhu... Čemu toliki?!? Odžmirkam ponovo u sebe...
Bjelina neba rasprši polusan, ukočenost... Smrčevih vrhova - nema! Voz odmiče bezbojnom ravnicom, praznom i beživotnom... Prorijeđeno, golo granje fijuče pored nas, odmičući nazad, bježeći ka jugu.
Sobovi! Viknu neko... Divlje se propinjući, dvije snažne životinje bore se sa močvarom, ispranozelenom, odmičući ka jugu... i one. Iščezoše, kao misli...
Dobro jutro! Hm, jutro, ono je samo u našim glavama. Ovdje, vani, ta granica više ne postoji. Samo joj mi dajemo dimenzije, mi je pozicioniramo u bitisanju. Isto kao i polarni krug. Već smo tu, u prostoru u kojem sunce, u ovo doba, ne zalazi. Ne osjećamo promjenu... ili... Osjećamo, u stvari. Već gubimo ritam, postajemo disharmonični, kada leći, kad ustati, kad jesti... Oslanjamo se na unutrašnji glas, on će znati... valjda... Odžmirkam ponovo u sebe... Polarni krug, ta granica je već nečujno prošla kroz nas.
Kao zov s površine! Izranjam iz polusna, brijegovi se protežu do u beskonačnost, bijelo isflekani. Snijeg!!! Voz staje na rijetkim stanicama. Sve je nestvarno. Šta ljudi rade ovdje, u ovoj pustoši. Žive!?!
Sniježne fleke uskoro počinju izranjati duž pruge, stari smetovi koji se još drže. Brijegovi rastu, postaju šareniji, bjelji, bjelina preuzima, stjenoviti šiljci počinju probadati masivne, široke brijegove iznutra, držeći ih nategnute, razapete kao olinjale kože...
Pred Abiskom (pl. stanica Abisko), odakle ćemo se otisnut u planine, mrke gromade počeše se nadnostiti nad prugu, iz njih se cijedi voda u bijelim perjanicam. S desna izroni jezero Torneträsk (najveće pl. jezero u ovom regionu), a preko njega norveške planine pritisnute oblacima u neredu. I planine su u neredu. Otvorim prozor kupea, hladan zrak reže. Jezero Torneträsk, izduženo u pravcu u kome se krećemo, gotovo se gubi u izmaglici. Zaleđeno!!! Površina u neredu, haosu! Tražim ljepotu u tome, u količini toga, rovim po sebi, ne nalazim ništa osim jeze. Ne vidim smisao, svrhu ove kreacije. Kome? Od koga?
Uskoro, širina jezera pobijedi ledeno blijedilo i na udaljenim partijama ponudi nevjerovatno intenzivnu plavu boju vode. Kao najljepše more po kome (mene, naivnog), plove bijele jahte. Prevari me pregrijanost kupea. To se samo sante leda otcjepljuju od obale i, rijetke, plove niz vjetar. U tom prostoru preko puta, odavde pa dokle pogled može doseći, nema ljudi, nema naselja, nema luka, nema brodica... Razmišljam, možda je smisao onog ledenog haosa u tome da, kao kontrast, još više istakne lijepe, mirne crte vodenog plavetnila koje još snažnije uvije dušu i nametne mir, opijenost, čežnju za daljinama... Za sjeverom!
Njuolla, poznato of-pist skijalište, u prijepodnevnom suncu. Sa vrha (koji je dalje iza) se pružaju izuzetni
vidici na okolinu, kao i na Lapporten (Laponska vrata)
Njuolla
Zaobljene i sjenovite padine Njuolle podižu se ispred nas. Sunce je prije podne oštro rezalo iz tog pravca, zaklanjajući Njuolu slapovima svjetlosti. U njenom masivnom tijelu, kao niti paučine, ljeskaju se žice jedine uspinjače, tanke niti na kojima visi sva njena popularnost kao "of-pist" ski destinacje.
Na lijevom ramenu Njuole, u kom pravcu se gube čelične niti uspinjače i u kome se istegla bijela perjanica bezimenog slapa, proviruje objekat Aurora Sky Station. Pristupačna, dobro pozicionirana u odnosu na okolinu, stanica privlači veliki broj radoznalaca koji bi željeli doživjeti ples aurore na čeličnom sjevernom nebu, ili biti blizu suncu kad se ono u ponoć zarumeni iz pravca zapada i od čije moći tad jedino preostane oskudna pregršt svjetlosti - koliko jedinstveno, toliko i sjetno.
Nas Njuola ne privlači toliko zbog "ponoćnog sunca" jer nam je bjeline koja sterilizira, koja se zavlači ispod zavjesa, ispod očnih kapaka - dosta. Već!
Postoje ambijentalne vrijednosti ovog prostora zbog kojih se vrijedi popeti na Njuolu. To je prije svega Lapporten (Laponska vrata), odjeljena od nas prostorom izuzetne snage, prostorom koji se gotovo fizički osjeća i nameće respekt. Distance su inače jedna od "vrijednosti" na kojima sav ovaj prostor počiva i prema kojoj se mora odnositi s trezvenošću.
Lapporten (port: prolaz, vrata) je karateristična reljefna forma, sedlo smješteno između dva udaljena vrha koje uvodi u Laponiju. Vizuelno, forme se mogu krajnje reducirati, a opet zadržati prepoznatljivost. Iz tog razloga je Lapporten postao simbolom ovog prostora sjeverno od masiva Kebnekaise i nalazi se gotovo na svim razglednicama, amblemima i promotivnim materijalima. Aurora Sky Station je i smeštena tako da se iz njene zavjetrine, prijatnog i toplog ambijenta, može na miru upustiti u vizuelno istraživanje formi Lapportena i okoline.
Popodne je oblačno, sivo, oblaci pritišću vrhove. Od stanice Aurora do vrha Njuole preostaje cca 250 m visinske razlike. Uz veoma jak vjetar pokušavamo doseći vrh koji se krije iza najmanje tri predvrha što ga brane od pogleda. Ne znam šta nas vara u tom prostoru, ali ono što se čini na dohvat ruke, nije i na dohvat noge. Zimske markacije sijeku goleti, redovi visokih štapova sa karakterističnim crvenim x-ovima. Kuda li vode?
Vrh! S druge strane Njuolle, u pravcu Norveške, protegao se ostatak jezera Torneträsk. Na vrhu - gomila kamenja, gomila želja. Dodamo po jedan kamen, jednu želju, iznjedrenu na brzinu, spontano... Ostavljam vrh i huku vjetra iza leđa, misleći da li je to bilo to što bih želio...
Duboko, 900 m ispod nas, sivilo jezera Torneträsk čini atmosferu sumornom. Ne pomažu ni bijela polja leda kojima priroda pokušava osvježiti sivilo. More smeđe i bezlične brezove šikare pred pupanjem, jer ništa drugo na ovim prostorima i ne može opstati, uokviruju kockice koje čine pl. stanicu Abisko, formirajući rasutu crtu u sudaru sa sivilom jezera. Ništa od onog komfora koji egzistira unutar tog kompleksa "kockica" ne osjeća se ovdje gore. Čak se čini neshvatljivim, gotovo iracionalnim.
A s druge strane jezera Torneträsk - novi simbol. Istegnuti, mračni pojas obale preko puta od kojih 400 metara visine, vertikalno je presječen jednom izlomljenom snažnom bijelom crtom, vodopadom koji se napaja vodom sa pustih visoravnih, ošarenjelih u sudaru zime i još sasvim neispoljenog proljeća, visoravni iz kojih strše tajanstveni vrhovi, ujednačeni oblacima... Vodopad je forma koja se lako urezuje u sjećanje i nosi kao nešto specifično, gotovo tipično za ove prostore, vizuelno čisto i snažno artikulisano.
Divlja Abiskojokka (jokk: rijeka) zašumi na mahove odozdo, kao snažan vjetar. Kasno je, žurimo dole natopljenim padinama Njuole, zaboravljajući da se sad ovdje nikud ne može zakasniti...
"Najduže putovanje je putovanje u samog sebe". King's trail se prepliće sa drugim transferzalama, jedna od
poznatijih je 105 km dugački "Dag Hammarskjölds pilgrim's trail"
Abiskojokka
Kungsleden (King's trail) je pješački put dugačak 425 km. Zbog alpskog miljea, sjeverni dio Abisko - Singi od 78 km (sa izlazom Kebnekaise -> Nikkaluokta i dodatnih 34 km) je najinteresantniji i najposjećeniji. Čak u toku zime, kad su uslovi gotovo neljudski, registruje se u prolazu više od 1500 posjetilaca. Šveđanima predstavlja jednostavno imperativ - "måste göras!". Ipak, 70% posjetilaca su poput nas - stranci, privučeni mistikom sjevera, aurore, ponoćnog sunca, laponske kulture, nepoznatog...
Krećemo! Prolaskom kroz masivni drveni portal simbolično je naglašen prelazak u "slijedeću dimenziju". Koliko god teatralnost čina izgledala suvišna i smiješna, ipak, nakon sudara sa pomenutim distancama, koje smo mi, na sjever nenavikli, uglavnom potcjenjivali, ta teatralnost se više nije doživljavala sa podsmjehom (blaženi u neznanju).
Put od stanice Abisko do stanice Abiskojaure (jaure: lap. jezero) - navikavanje ramena na teške ruksake, prilagođavanje nogu cipelama, stomaka suhoj hrani, grla snježarici, strpljenja kilometrima, satima... Čekaj, pa nikud ne žurimo! Niti kud možemo zakasniti. Ipak, žurimo da se oslobodimo tereta. Koliko nepotregnog teglimo na leđima? Bez čega se moglo... Hm!
Blješti "jutro"! Ugažen put kroz brezovu šikaru vodi ka nekom dalekom, planiranom cilju - kako fizički, tako i mentalno. Kao rojevi zvjezdica iskre se u suncu vedri, žutozeleni pupoljci breze na tamnoj podlozi šikare. Lijepo je na poseban način. Rastemo u sebi.
Kroz šikaru se otvaraju vidici ka bijelim planinama, kamo nas put vodi. Poznat bljesak poznatih formi, poznato ushićenje, poznata privlačna snaga čistih, sjajnih, svježih površina... Intenzivna kao rijetko kada. Kao da ne idemo u nepoznato, akumulirano iskustvo više na porvšinu izvlači univerzalnu dimenziju planine i odnosa prema njoj, nego što se bavi specifičnostima formi i utisaka.
Nasuprot istočnoj strani, koja u biću pokreće lavinu ushićenja, sa zapadne strane doline kojom protiče nestrpljiva i sirova Abiskojokka prati nas Njuolla, do u beskonačno izdužena, nekoliko Njuolla u redu uvezanih neispoljenim sedlima i okićenih sniježnim krpama - jednoličnot koja na kraju zasiti čula ali i iznjedri onu sjeveru svojstvenu notu - čežnju.
Kako se približavamo platou, Abiskojokka kulminira u svojoj neobuzdanosti. Put na mahove dotakne samo korito u kome se pjeni i prevrće masa divlje, bijele vode. Kad grmljavina, koja kao da se osjeća pod stopalima, postane nepodnošljivo reska i intenzivna, tamna modrozelena boja naglo se povlači pred arogantnom bjelinom koja zaživi svoj trenutak intenzivno, neponovljivo, samodovljno... kao da niko nije potreban, čak ni da registruje svu tu moć i samodovoljnost. I opet pitanje koje žulja: Čemu? Kome? I čemu sve izgubljene, nedoživljene ljepote. Očigledno, sve to može i bez nas, nije "kreirano" radi nas, mi smo, izgleda, u svemu ovome krajnje i razočaravajuće marginalni. Duboko se nameće spoznaja da je sve što postoji, uključujući i nas same, prepušteno samo sebi. Ostavljeno! "Kreator" nije ovdje, negdje drugo čeka ishod ove igre.
Ovakvih rijeka ovdje, na sjeveru, ima na pretek, da li zato što smo tu u vrijeme najintenzivnijeg topljenja snijega. Kako li izgledaju kasnije, krajem ljeta? Od vedrine i lepršavosti, atributa koje smo skloni pripisivati planinskim rijekama, ovdje lebdi u zraku jedino neprijatan osjećaj nemoći, bespomoćnosti, poraza... Privlačnost tutnja i komešanja mase svega par stepeni hladne vode, koje nas privlači i drži blizu kao na nevidljivoj niti, leži jedino u potrebi da se spozna koliko se treba odmaknuti. Tu, u tome neljudskom komešanju se ne preživljava, niti 60 sekundi. Neponovljivo!
Abiskojokka nas vodi ka platou, tačnije proširenoj dolini u kojoj kao da sve stoji, pa i ova, ovako divlja voda, ujezerena, krotka... Bolje reći, pritajena.
Keron (Giron) pas, vrata kroz koja se ulazi u zonu "kallfjäll" (cold mountains), gdje prestaje visoka vegetacija i u kojoj opstaje
jedino polarna vrba i slično sitno rastinje.
Keron pas
Noć, bijela kao oblačno popodne, oživi od dobovanja kiše po krovovima i crveno obojenim zidovima niskih staničnih zdanja. Ujutro, mrke stijene nalijegajućih vrhova obijelile, čeka nas novi snijeg.
Keron pas, sedlo uokvireno s desna pokislim, mrkim stijenama vrha Keron i s lijeva markantnom piramidom vrha Gárdenvárri, do pola zaprašenog novim snijegom. Između, prostrano sedlo koje nas uvodi u "next level", treći nivo jezera na 800 metara nadm. visine.
Breza zaostaje za nama u padinama Gárdenvárria, pridružuje nam se poleglo šiblje koje svjedoči o surovom životu na ovom nivou. I šiblje iščeznu, ostavivši nas izložene vjetru i sivom nebu iz koga rijetke hladne kapi podsjećaju na sinoćnje nevrijeme.
Danas je dan kad bi sve stanice na stazi trebale biti otvorene, i bile su, zahvaljujući helikopteru. Domari su juče razmješteni, letjelica je pri tom obišla planine u radiusu od nekih 50 km. Vijesti nisu optimistične, snijega je enormno puno za sredinu juna, topljenje intenzivno, putevi, ako ne pod snijegom, onda pod vodom. Mi u svakom slučaju nastavljamo. Pred nama je dionica od 22 km.
Dole niže prođosmo pored nečijeg bivaka. Učestali tragovi bivakovanja kraj puta govore da smo već van nacionalnog parka Abisko. Brezove padine i dolovi koje smo ostavili ispod nas ispunjeni su bukom nabujalih voda, sada divljih rijeka koje se, bijele, obrušavaju u dolinu.
U toj zvučnoj slici kojom dominiraju duboki, teški tonovi nevidljivih, fantomskih bukova, čiji huk varira poput prenjskih strana pod udarima juga, izdvaja se nešto posebno - zov kukavice. Ne jedne! Svaki pokisli gaj kao da ima svoju kukavicu. Bože, čime smo zalužili tu ljepotu! Nostalgičan, sjetan zov jasnog smisla, oponira onoj neartikulisanoj buci, sirovoj snazi ispoljenoj bez cilja i svrhe. U zovu kukavice prepoznasmo klicu proljeća. Jedino klicu, ništa više!
Pod nogama se smjenjuju snijeg, kamen i voda.
Susreti! Spajaju nas i razdvajaju individualni ritmovi, jezici, namjere... Opet sami. Konačno, kad strpljenje poče da izdaje, pred nama se otvori plato. Koliko je olakšanja, toliko i razočarenja - kraj doline se i ne nazire u daljini i izmaglici.
Okolo novi nivoi sa novim izazovima, brojna sedla i platoi čije široke rubne crte poput mlitavo obješenih konopa spajaju vrhove u parove. Orjentisani smo u pravcu jednog markantnog sedla iza koga je plato. O, ne baš taj, od tolikih! Srećom, put ka stanici Alesjaure skrenu desno obalom jezera, ka cilju koji smo idealizovali do savršenstva. Obeshrabruje spoznaja koliko sniježne kaše, propadanja, vode i napora leži pred nama, čak i novog prostornog "kvaliteta" koga ovdje još nismo sasvim svjesni - lutanja i obilaženja.
Izbojci kuštrave polarne vrbe ne čekaju više sunca i topline, jer ono što se ovdje zove ljeto, kad su temperature uglavnom
iznad nule, vrbi se očigledno ne čini dovoljno dugačkim periodom
Jezero Alesjaure
Sve upućuje na to da smo u planini. A mi, mrvice u sred jeb... doline kojoj se ni kraj ne nazire. Vrijeme curi, vučemo se pod teškim ruksacima, štedeći riječi, tražeći oslonce, ravnotežu... Visoki štapovi zimske markacije sa crvenim glavama, uredno nanizani, gube se u daljini. Uviđamo, taj "tool" ne pripada ovom nivou igre, sa našeg nivoa gledano upotrebna vrijednost im je minimalna, svodi sa samo na određivanje generalnog pravca, kao i na vizuelne akcente koje voli kamera. Ne mi! Smatramo je nepouzdanom, podlom, vodi nas jedino u nevolje. Kao da nam, s dozom arogancije, stavlja do znanja da postoji viši nivo u kome ona igra ključnu ulogu. Pita, koliko smo dorasli tom nivou? Doći ću ovdje zimi, pa ćmo vidjet! pomislih, osjetivši se isprovociran i poljuljan.
Vodeći se principom "trial and error", tražimo prolaz preko snježnih ploha, preko poplavljenih padina, kroz šiblje meke i bezube polarne vrbe, žila spletenih u buntove koji, zatravljeni, vire iz močvare i plako tonu kad se staje na njih. Cipele više ne koriste ničemu osim da nas nešto ne ubode. Pune su hladne sniježnice. Neki pokrenuti prkos ne da mi da, kao ostali, obujem najlon kese na noge. Trpit ću! I uz to ću još ovjde doć zimi!!!
Očigedno, barijera od najlon kesa ima efekta, ojačani, gazimo naprijed. Nalazim izazov u traženju mostova koji drže, izbjegavanju sniježne kaše, močvare, bujica... iako je to više izgubilo smisao. Pokušavam time okupirati pažnju naše mini grupe, držati konce, izigravati oslonac i preduprijediti osjećaj bezglavosti.
Predali smo se vodi, kretanjem se borimo protiv hladnoće koja puzi uz noge. Stari tragovi, orjentisani u pravcu u kom idemo, jednako su beskorisni. A vode deru padine, klokoću ispod snijega, sve se kreće, sve teče... Kuda? Pa naravno, u jezero koje nas ćutke prati cijelo vrijeme, pritajeno pod bijelim ledom, dostojanstveno, strpljivo, duboko... Mrtvo!
Iz nas samih na površinu nas vade hukovi slapova koje vjetar ponekad nanese iz padina desno, vidimo ih, bijele crte koje vežu bijele fleke, dovodeći ih u neke nejasne relacije.
Oko tri kilometra prije stanice Alesjaure počeše se uobličavati tamne kockice objekata rasutih po uzvišenju.
Čovjek se na kraju pomiri s činjenicom da sunce sija i iza ponoći, kao i s tim da će se naspavati kad se vrati kući. Dotle, uvijek se nađe
detalja u okolini koji ljepše izgledaju u "ponoćnom suncu" nego u punom dnevnom svjetlu.
Stanica Alesjaure
U naizgled neiznijansiranoj sjevernoj klimi laponci razlikuju više sezona nego ostali, slično kao što i eskimi imaju mnogo više izraza za snijeg nego drugi. Maj i oktobar su ovdje posebne sezone za koje laponci kažu da su "nikakve sezone", smatrajući ih bezvrijednim. Proljeće je vrijeme kad se sjedi i čeka, kad skuteri miruju, kad se visoravni prošaraju pa ne vrijede ni krplje ni skije, kad jezera još čame pod ledom, kad nema dovoljno dubokih cipela... Laponija čeka da prođe ono u čemu se mi trenutno koprcamo - topljenje snijega. Maj (koji se ove godine produžio u juni) smo sasvim razumjeli (vidi, i ovdje se uči na vlastitim greškama).
Stanica Alesjaure smještena je na nekih 780 m, na uzvišenju koje prisiljava "jokku" da oko nje napravi zavoj, ujezerujući se neposredno ispod stanice. Sa uzvišenja, difuzna večernja atmosfera kao da produbljuje prostore, izmaglicom naglašavajući distance koje smo mi tako olako shvatali.
Prostranstva fasciniraju. Daljine kao da bude neku pritajenu potrebu da im se odazovemo kretanjem. U tim sjevernim prostorima nisu uzvišenja ta koja fasciniraju, već ono između, sedla i prolazi preko kojih se vidi dalje, iza kojih je nebo za nijansu drugačije, golicavije, privlačnije... Je li to ona nomadska crta koju sjever budi u nama? Jeste, bez sumnje. Odziv na (iza)zov prostora je na svoj način povratak sebi, vlastitom biću. Svi smo mi nomadi, sa drugim ciljevima i potrebama za razliku od praizvornih. To je svojevrsna vrijednost koju civilizacija (još) nije uspjela ugušiti. Možda maskirati, ali mi je prepoznajemo. Pusti i negostoljubivi prostori sjevera nesumnjivo pobuđuju u čovjeku posebna stanja: smirenost na granici meditativnog, tankoćutnost na granici sjete i melankolije, opijenost monumentalnošću prostora... I čežnju... Za čime? Izgleda, za tim istim prostorima, daljinama, širinama... Slobodom! I kao da se time zatvara krug, spirala ovisnosti koja vodi ka višem nivou razumijevanja, ili nestanku, jer ovi prostori se moraju shvatati ozbiljno.
Metar, dva visoki smetovi vijugaju između razbacanih objekata stanice. Toga, po tvrdnjama domara, nikada ranije nije bilo u junu. U "kantini", u to ime, popismo pivo! Interesantno, ništa se kao pivo ne može osjetiti toliko zasluženim.
Sve stanice, rasute na našem putu svakih 15 - 30 kilometara, opskrbljene su satelitskim telefonima (10KM/min). Javljamo se kući, podsjećajući se kako postoje i druga rastojanja osim vizuelnih.
Večera, već smo izvježbani u spremanju dehidrirane hrane. No, po vodu se treba spustiti kojih 100 m i zahvatiti je sa obale rijeke preko sniježnog ruba podlokanog vodom. Inače, sve vode su pitke već otkako smo napustili Abisko.
Noć je uveliko odmakla, sunce se igra skrivalice među oblacima, neki vrhovi si priskrbili jastuke od magle i usnuli, uvijeni u izmaglicu. U kući se osjeti smrad plinske sušione. Pokušavamo zamračiti sobu. U hodnicima se još čuje, već kroz san: Hello... how are... ...gonna... niiice! What... how do...
Objekat "bastu" (sauna) koji takođe pripada stanici. Voda "jokke" je inače veoma hladna, čista i pitka.
Neprobojna Tjäktja
Jutro blješti iza zavjesa, irvasi se igraju oko kuće, tik uz prozore, neobično spretni i elegantni na svoj način, podsjećaju na divokoze. Put do WC-a je prvo, ozbiljno iskušenje dana. Izmaknut kojih stotinjak metara dalje, prilika je za ozbiljno, dubinsko buđenje. Vjetar zviždi u ventilima mase plinskih boca složenih kraj staze, svira kao u praznim pivskim flašama. Igra se? Isti onaj vjetar koji je jutros iz WC-rupe vratio toalet papir jednoj planinarki pravo u lice. Obijest? Ili možda neki nerješeni računi?
Svježina reže, kao da je bilo mraza. Snijeg je padao samo noć ranije, no nije se uspio održati.
Danas ne idemo nikuda, ma koliko putokazi to željeli! Siw (domarka), veteran na stanici, donese nam svježe ispečene lepinje. Mmmmmm... Juče nas je izričito htjela zaustaviti: "Ne, ne, dobili smo upute da zaustvimo sve koji namjeravaju dalje, preko Tjäktja pasa!" Danas štedi riječi, govori mirisom i toplinom lepinja i mekim, majčinskim izrazom na licu. Vjeruje da smo razumjeli.
Tjäktja pas je široko, vjetru izloženo sedlo koje dijeli na pola dvije vrlo dugačke doline, a ujedno i ovu najsjeverniju etapu Abisko - Nikkaluokta na otprilike 50 plus 64 km. Leži na oko 1150 m nadmorske visine i ključno je mjesto etape. Na Tjäktja pasu ljeti leže debele naslage starog snijega. Tjäktja je ujedno i "point of no return", prelaskom sedla mora se odraditi ostatak puta, jer je zbog pada lakše doseći Kebnekaise stanicu (inače stalno otvorenu) i Nikkaluoktu nego Abisko na sjeveru.
Tjäktja je okovana u bijelo, miruje, bez tragova, bez života (riječi pilota helikoptera koji je dan ranije obletio sedlo). Jedna grupa će sutra u tom pravcu sa krpljama ukoliko vrijeme bude držalo. Bili bi, izgleda, prvi ove sezone.
No, vrijeme nije obećavalo. Iako je danas izuzetno lijep dan, za sutra se prognozira kiša. Nešto zbog onih jučerašnjih dvadeset dva kilometra "plivanja", neštro zbog upozorenja na stanici glede snijega, no uglavnom zbog nepovoljne vremenske prognoze, odustajemo.
Ako bismo danas i dosegli sklonište pod Tjäktjom, možemo sutra upasti u nevolje tražeći u magli put preko zasniježenog sedla, a moguće i narednu stanicu Sälka. Okrećemo se sjeveru i Abisku, jednako dalekom i napornom koliko i Kebnekaise, no izvjesnom.
Sjedimo na suncu, na rubu padine okrenute ka "jokki" i nedostižnoj Tjäktji, skrivenoj daleko u bjelini, među vrhovima. "Jokka" se plavi, po njoj plove komadi leda koje sunce otkida od obale.
Još od sinoć pokušavam definisati momente koji čine razliku između Alpa i ovih prostora.
Alpe se osjećaju u stomaku, kao ustreptalost, kao uzbuđenje u susretu sa vertikalama, koje su osnovni pravac djelovanja. Fokus, djelovanje sa naglašenom fizičkom komponentom, mentalna budnost su kvaliteti koji otvaraju te iste prostore ka višim sferama.
(Blijedoplava, gotovo bijela boja neba na horizontu fascinira čvrstinom i fonom, kao čelik na prerezu.)
Sjever se, pak, osjeća u glavi, kao neka ljepljiva opijenost prostorom. Izazov su daljine, horizonti i njihova nedostižnost. Prostor i vrijeme se mjere većim jedinicama. To daje priliku duhu da se okrene sebi i izgradi poseban vid senzibilnosti i višeslojnosti u odnosu na temeljne vrijednosti i univerzalne relacije. Pruža produhovljenost (ili put ka produhovljenosti) kakvu Alpe ne mogu ponuditi jer po prirodi ne obezbjeđuju dovoljno psihofizičkog mira i stabilnosti, za koje se, u susretu sa vertikalama, treba (iz)boriti.
Slijedeći jedan od uspona na neke od vrhova koje predlaže Vodič i koji se mogu doseći u toku dana, ne manjka iznenađenja
kad se, iza prevoja, počinju propinjati markantni šiljci...
Unna Visttasčohkka
Stanica Alesjaure kao da leži na granici gdje se određena vizija prostora zaokružuje, ali istovremeno i dovodi u pitanje. Ovdje se sluti da iza barijere neatraktivnih kupa i uzvišenja (mjereno alpskim standardima), leži nešto što kao da se ne uklapa sasvim u onu sliku sjevera izgrađenu do sada, nešto što bi je čak moglo srušiti. Da li je sjever odista onakav kakvim ga ja doživljavam, ili možda ovo nije tipičan sjever? Šta je iza brda (to se, odjednom, učini životno važnim pitanjem). Odgovor, nesumnjivo!
Iznenada, grabim ka sedlu između dva plećata vrha, sedlu iza koga bi trebalo ležati tirkizno jezero i atraktivna dolina Visttasvagge (vagge: lap. dolina).
No, cilj nije sedlo, niti jezero (sada pod snijegom), već masivan izdužen vrh lijevo od njega - Unna Visttasčohkka.
I, tipično, opet prevaren prostorom, daljinom. Sedlo, koje sam vjerovao da leži na dohvat ruke, rastojanje koje ću, mislio sam, pretrčati u 20 minuta, pokaza se distancom od nekih 4 kilometra i dobrim satom hoda. Obline vrha Unna Visttasčokkha dale su svoj doprinos pogrešnoj procjeni. Zakleo bih se da ne treba više od sat vremena da se dosegne vrh, najviše sat i po od stanice. Ipak, 900 metara visinske razlike zahtijeva dva sata uspona, na jugu i na sjeveru, no logika kao da nije nalazila uporište u meni. Zov je nadglasao!
Uhvativši se u koštac sa padinama Unne, strmijim nego što se činilo u prvi mah, oduševljenje počinje narastati gotovo do euforije. Obilje svjetla i prostora prosto ošamućuje. I sada, kao prije dva dana, gubim osjećaj da sam 4000 km daleko od planina kakve poznajem, i ovdje blješte poznate forme, poznatom privlačnom snagom čistih, sjajnih površina, budeći poznat, ali uvjek neponovljivo snažan osjećaj ushićenja, čak pripadnosti planini. Planini!?
Da, sa hrbata koji vodi ka vrhu Unne prostor počinje vibrirati drugačijim tonovima, počinje se osjećati u stomaku. Ježim se od nekog uzbuđenja kojeg ne mogu sasvim definisati, dok me široko pleće Unne iznosi ka vrhu, otkrivajući pri svakom koraku nove, fascinantne forme - dugačke, eleganten strehe, šiljke, kako bliske tako i daleke, izblijedjele u izmaglici, sjajne, djevičanske padine koje vode ka masivnim vršnim kupama, zametene visoke platoe, odmetnute šiljke, slijepe doline, glečere pritajene pod bjelinom...
Neočekivano bogatstvo formi! Raskoš dostojna Alpa! Elegancija i mekoća, gotovo ženstvenost na jednoj strani i grubost, surovost, čak brutalnost formi na drugoj. Koliko god univerzalnog, prepoznatljivog, toliko i specifičnog. Sjeveru svojstvenog!
Neočekivano, sjever produbi značenje, nove spoznaje učiniše pojam složenijim. Sjever, bar ovaj dio Laponije, kao da posjeduje sve - kako monumentalnost prostora i formi na horizontalnom planu (dominantan utisak do prije nekoliko sati) tako i jezgrovitost i kompleksnost svojstvenu alpskom miljeu.
Vjetar klepeće u odjeći na hrbatu Unne, prošaranom blještavim sniježnim nanosima i mrkim, vjetru izloženim partijama oštrog, neugaženog kamenjara. Smijem se sebi i svojoj naivnosti, već dole nisko sam mislio kako je vrh iza prve crte koja dijeli nebo i snijeg. Šta mi je, već treći put me varaju predvrhovi. Uvidjevši da pravi vrh leži mnogo dalje nego što sam računao i za što imam rezervi u tijelu i ruksaku, za trenutak sam pokoleban. Ipak...
Nastavljam uspon hrbatom, lebdeći u svjetlu. Nameće se sterilnost ambijenta, sve je na prostom molekularnom nivou - zrak, minerali, voda... Na trenutak se osjetih stranim tijelom, uljezom. Pa da, zaboravljam da je sve ovo samo sebi dovoljno, isto kao ona divlja Abiskojokka. Sve može i bez nas. Tek na nekom fundamentalnom nivou, koji vjerovatno nikad nećemo razumjeti, definisana je scena, igrači i pravila igre, u čemu je sav sjaj i bijeda univerzuma.
Vrh!
U nastavku, široki hrbat blago pada, Unna se završava koji kilometar dalje strmim odsjecima koji vise nad moćnom dolinom Visttasvagge. U pravom smislu moćnom, čak mjereno visokim alpskim kriterijima. Vrh desno, preko doline, koji nosi do bola lijepu vršnu kupu i koji je lako mogao biti današnji cilj, sa strane okrenute dolini Visttasvagge govori moćnim, beskompromisnim glasom. U njemu visi masivna sniježna ploha u nagibu od gotovo 90 stepeni, vertikalnom sjenom prerezana na dva dijela. Ne razumijem kako se tu održava.
Strana prema stanici Alesjaure i prostori iza podsjećaju na kožu leoparda. Tu dole, s te strane, je čovjek naivan, uljuljan u svoju nepotpunu viziju ovih porstora. Ovdje gore takve se vizije moramo odreći za ljubav nove bogatije spoznaje.
Kakvim bi ehom ispunio ove prostore kad bih mogao? Björk (breza)! Izolovanost, introvertnost na granici filozofskog... Možda. Enigmom! ( - > ) Zbog čežnje i nostalgije u tim vibracijama kojima (uprkos svim današnjim novim spoznajama) još uvijek u meni vibrira ovaj prostor, zbog privlačnih mitom i mistikom, gotovo spiritualnošću ispunjenih dubokih dolina duše i Laponije, zbog uzvišenosti i zanosa sublimiranog kako u tim vibracijama tako i sjajnim padinama vrhova, jednako i u oku...
Bijela planinska koka prhnu predamnom. Tako visoko? Nisam jedini uljez. Premećem u ustima komade suhih, ljepljivih sjemenki lješnjaka i grožđica, vapeći za vodom. Okrećem leđa vrhu, gazim novi snijeg, prekjučerašnji, gubim visinu, slijedim stare tragove u dolinu, propadam na mahove u dubok, suncem omekšan snijeg, vraćam se, budim se...
Danas, pri ovim sniježim uslovima i ovakvom danu, "oderali" bismo Tjäktja pas. Što se tiče snijega, prošao sam sve zone gore do 1700 m, znam kako stvari stoje. Ali, šta je, tu je!
Na dan povratka novi vlažni front nadire Laponijom. Nesumnjivo, i nas će dohvatiti. Hladne vode na pretek, i iz neba, i iz zemlje.
Kiša
Domarka je ugrijala "bastu". "Bastu" (sauna) je zaseban objekat smješten niže dole, nad "jokkom", opskrbljen zalihom brezovih drva donesenih vjerovatno helikopterom. Spust iz doma niz sniježnu padinu, bosonog, skidanje, parenje... Zar bismo otišli odavde, a da ne probamo i tu blagodet. Ne lezi vraže, voda u kantama za sapiranje znoja netom je donesena iz rijeke, tek koji stepen iznad nule... Majko moja! Kuda pobjeći do ponovo u saunu. Pa onda opet "kaljenje"... Kad je mučenje postalo samo sebi svrha i kad su oči počele "svijetliti" od adrenalina, otkrismo toplu vodu u velikom metalnom bojleru. Kasno. Da su bar stavili natpis. Povratak na brijeg, ka spavaonama predstavljao je jedinstven trenutak kad čovjek ne osjeća sam sebe, kad lebdi bestjelesno u fantastičnom ambijentu ispunjenom blagim narandžastim svjetlom ponoćnog sunca. Tako se desio, nakon sunčanog dana među vrhovima, ponovni povratak hladnoj vodi, u čijem znaku je proteklo gotovo svo ovo višednevno pješačenje.
Novi dan!
Oblaci, ili magle, okačili se na vrhove, kao perjanice. Čini se da vrhovi dime bijelim dimom koji se kovitla u njihovoj zavjetrini. Vjetar struji preko stanice Alesjaure ujednačeno, uporno. Čini se kao da više nema ništa zbog čega bi se tu ostalo. I stanica zrači prazninom i odsutnošću sada kad su se i rijetki "hikeri" razišli u ko zna kojim pravcima. Ovo je zaista rana sezona u punom smislu. Nije nam žao što se vraćamo, nosimo dovoljno utisaka sa sobom, značajnih spoznaja, vrijednih iskustava... Razmišljam, zaista, do kada će se čovjek učiti novom. Ili, do kada će biti u stanju usvajati novo... Vidjet ćemo. Nije nam žao odlaska ni zbog toga što znamo da ćemo se vratiti. Sjever izaziva ovisnost.
Ponovo je pred nama mokrih i teških 22 km. Koliko mokrih, još i ne slutimo dok napuštamo stanicu, hvatajući se pravca u kome se gube crvene oznake zimske markacije.
Kiša!
Potoci su značajno porasli, masa vode se udvostručila. Kako? Noćas nije bilo kiše?! Pa, da, sunce je ubrzalo topljenje snijega. Vodopadi, koji se uvijek i ne uočavaju, huče sa strana, kao da nas ispraćaju. Kiša nošena vjetrom dobuje po glavama, uporno, satima, mijenjajući intenzitet, ali ne i pravac. Na kraju postajemo toliko umorni od toga, od te jednostranosti i upornosti.
Desna, izložena strana, a pogotovo desno oko počinje da trne.
Cijelih deset sati izloženi smo hladnoj vodi i iz neba i iz zemlje. Stisnem šake i iz rukavica poteče mlaz vode. Noge ne osjećam, niti glad, nemamo ni priliku skloniti se negdje da bismo predahnuli i jeli.
Čitav dan proveli smo na nešto grožđica i keksa, nas troje. Mislim, kako je tanka ona granica koja djeli čovjeka od uspjeha i neuspjeha. Da ovdje sad neko iščaši nogu, kako bi se izvukao, mokar, pothlađen, umoran, izložen vjetru koji kao da se naslađuje mučeći ljude, vjetru koji struji praznom dolinom, bez prepreka, bez turbulencija, neometano, ne mijenjajući pravac i intenzitet... Jedino utješno je to, na što se čovjek mora stalno pominjati, da se nikud ne može zakasniti. Dan po cijeli dan!
Svijetle tačke u tom opštem sivilu su rijetke osobe koje srećemo, koje idu u pravcu suprotnom od nas. Izmučene, no pune optimizma i nade. Već ovim su zaslužili da im se planovi ostvare.
Na ramenu Keron-a otvara se pogled na dolinu u kojoj leže jezero i stanica Abiskojaure. Snijega je manje. Mrke, gotovo crne stijene Kerona ukrašene su bezbrojnim perjanicama bijelih slapova, neprekinutih niti dugačkih i preko 500 metara, koje sve skupa šume kao vjetar u golim brezovim stranama, kao divlji potoci koje prelazimo i koji se strmoglavljuju u dolinu, kao kiša po našim glavama... Sve se slilo u jedan opšti, pangalaktički šum.
Ponovno noćenje na stanici Abiskojaure. Naredni dan smo u Abisku, na početku. I tu bi mogli staviti tačku na sve ovo.
Ne, tri tačke...
Nakon 6 dana pješačenja (uključujući uspon na vrh Njuolla i Unna Visttasčohkka), pređeno je 92 km. Radi napomene, čitav planirani put Abisko - Nikkaluokta dugačak je 112 km.
Povratkom u civilizaciju kao da čovjek izranja iz samoga sebe, iz onih duhovnih dubina u kojima se uporno hvatao u koštac sa temeljnom, elementarnom podlogom egzistencije i nas u odnosu na sve to. To je, valjda, ta odlika sjevera koju ni ona alpska "nota" nije iskrivila.
Pada mrak. Kao neka suha, neprozirna i neprijatna supstanca koja se skuplja u zraku i guši. Valja se sad na to privići...
