Grossglockner kroz zamagljen prozor auta na parkingu kod "Kaiser-Franz-Josefs-Höhe". Foto: Kenan Kapo

I šta reći na kraju, kad smo konačno uspjeli, kad smo se živi i zdravi popeli, a još življi i zdraviji vratili? Ništa! Najbolje šutiti... I jest maminu sirnicu... Na parkingu... Pred autom... Iz kutije za cipele... Na očigled šokirane javnosti. Ha, ja!

Negdje tamo, u rano proljeće, pade odluka da moj vrli jaran Kenan Kapo (u raji poznatiji kao "Kapo") i ja, Dalvin Kadirić, krenemo na neki malo istaknutiji vrh, po mogućnosti strani.
"Čuj strani!", reče moj vrli jaran.
Destinacija - Grossglockner 3.798 m, najviši vrh Austrije!
"Pa zato nam treba pasoš!"
Pasoš, jakako, a bo'me i viza!
Krenusmo 17.07.07. oko 12 ura. Zašto "podranismo"? E, pa trebalo je odradit još neki poslić, tako da smo išli preko Bihaća i zaradili pola tanka džaba, a što je džaba i Bogu je drago. Helem, negdje oko 01:30ura smo stigli na parking unutar "Kaiser-Franz-Josefs-Höhe", inače zadnje destinacije do koje se može doći autom preko "Hochalpenstraße". Odmah smo se obrušili na naša udobna sjedišta i... Dogovor je bio da ustajemo u 6h a krećemo u sedam, a u tih nekoliko sati više razmišljanja nego spavanja, nastade i ova slika. 

Malo jeli, pa se malo pakovali, pa se raspakovali, pa opet pakovali... Dok je Grossglockner "ćilio" kroz vrata u garažu da vidi dokle se stiglo. Foto: Dalvin Kadirić

Ustajanje kao po dogovoru. Šest sati, malo jeli, pa se malo pakovali, pa se raspakovali, pa opet pakovali pa... Uglavnom 7h i krećemo! "Kaiser-Franz-Josefs-Höhe" je na visini od 2.369m, a naša ruta silazi na glečer Pasterze, ide preko glečera, a zatim uskom stjenovitom stazom do pod strmi poluotopljeni novi glečer, preko kojeg izlazimo na sedlo prema domu Erzherzog-Johann na 3454 m, il' ti ga Adlers ruhe (Orlovo gnijezdo)

Na uskoj stjenovitoj stazi koja se uspinje do pod strme glečere. Foto: Kenan Kapo

Imajući u vidu informacije koje smo skupili prije polaska, kako od naše dobre raje tako i s Interneta, nismo se puno tovarili. Kapo je nosio mali ruksak, a ja malo veći, u koje smo uspjeli strpati sve što nam je bilo potrebno. Krenuli smo radnim danom kada ne bi trebalo biti gužve (ha, ha, ha!). Plan je bio da isti dan popnemo vrh, noćimo u Erzherzog-Johann domu, a onda sutradan lagano nazad - Ljubljana, Koper... mmmm...

Slijede ledene strmine sa mnoštvom glečerskih pukotina. Foto: Dalvin Kadirić

Nakon odlično markirane stjenovite stazice, dolazimo do strmog glečera odakle više nema ništa sem leda, neba i dobrih namjera. Obzirom da znate priču o dobrim namjerama... e, pa mi smo, natovareni time, krenuli kroz taj tu snijeg pa koso gore prema sedlu.

"Natezanje" sa vrućinom koja bije i iz snijega i iz neba... Foto: Dalvin Kadirić

Prolazimo najstrmiji dio da bi tek onda shvatili da najopasnije tek dolazi. Ispred nas se redaju lednjačke pukotine - prošli smo ih desetak (bar onih što se mogu vidjeti) i izgubili na njima dosta vremena, uzimajući u obzir da smo se prilično oprezno kretali i osiguravali pri svakom kritičnijem prelasku. A bilo ih je...
Bilo je jako vruće i voda je navirala sa svih strana. Sem s neba. Dobro i jes'... " 

Prvi pogled na šiljak Grossglocknera nakon izlaska iz stmog dijela glečera. Foto: Kenan Kapo

Ovdje, na ovom mjestu koga treba doživjeti, a ne opisivati, pogotovo nakon što su se sve dobre namjere potrošile dole pri prelasku preko glečera, evo nekih cifri radi poređenja:
Ulaz u nacionalni park - 26 eura.
Gledanje durbinom levata koji se penju na neki tamo Grossglockner - 2eura.
Stajanje na ovom gore mjestu - neprocjenjivo..

Kuća Adlers Ruhe pod najvišim vrhom Austrije. Foto: Kenan Kapo

Nakon što smo izašli na greben, vidimo dom do koga treba nekih 20 - 30 minuta laganog hoda. Dom Erzherzog-Johann je inače na visini od 3454m. Tu ima sve šta vam treba. Naravno, kao i u većini domova tog tipa, zabranjeno je kuhati unutar objekta, tako da smo se smrzli nakon povratka s vrha kuhajući supu vani, al' imam osjećaj da je zbog toga nekako tri put bolje sjela. Ah da, sa članskom je spavanje u pola cijene ;) 

Na izloženom grebenu Malog Glocknera. Grossglockner na dohvat ruke. Foto: Dalvin Kadirić

Do doma dolazimo u 12:50h i pravimo malo dužu stanku, skupljamo energiju za vrh. Iskreno, iako smo nosili plin i kuhalo, nakon što smo došli gore nije nam na pamet padalo da topimo vodu već smo je kupili u domu. Natankali smo se što smo više mogli, a potom se "vinuli ka nebu". U 14h smo krenuli, a malo prije 17h smo stajali na vrhu.
Na sedlu između malog i velikog Glocknera čekali smo preko jedan sat - toliko o radnom danu, mogu mislit kako je gore vikendom!?! Sve u svemu, na pristupnom grebenu je velika gužva, oduzima jako puno vremena.

Dan kada se i nebo plavilo... Ne, crvenilo. Plavilo... Crvenilo...

Na vrhu! Vadimo zastave. Prvo, koju drugu do PD Željezničar! Nakon dugo vremena jedna Željina ekipa je otišla negdje, iskreno se nadamo da je ovo samo početak.
Nakon zastava, vadimo šalove. Koji drugi do... Eh!

Uz sjećanja na najvećeg zonzona sarajevskog kantona. Foto: Dalvin Kadirić

Kratak pogled na glečer ispod i oblake koji se, kako se dan bliži kraju, sve više počinju skupljati - srećom na okolnim vrhovima. Kako poznat i drag prizor...
Žurimo da pohvatamo nešto fotki, između ostalog i ovu, inspirisanu njim i posvećenu njemu, vjerovali ili ne, našem tovarišu Dabru, najvećem zonzonu sarajevskog kantona.

Eksponiranost na ovom dijelu je maksimalna, na obadvije strane... Foto: Dalvin Kadirić

Bacamo kratke poglede ka glečeru Pasterze, dok se preko sedla pokušavamo vratiti na "mali" Glockner. Ništa fizički ili tehnički zahtjevno (II po UIAA), međutim, eksponiranost ga čini dosta "zanimljivim", pogotovo za one sa slabijim želucem.

Silazak na najnižu tačku sedla. Eksponiranost sa primjesama klaustrofobičnosti. Foto: Dalvin Kadirić

Put nazad je protekao bez problema i u domu smo bili oko 19h. Našem veselju nije bilo kraja, ali smo razmišljali i o tome kako sutra nazad preko svih onih pukotina. Ipak, ispostavit će se da ćemo se spustiti skroz drugim, puno lakšim putem i za uspon i za povratak - preko Salmhutte doma.
Čim se prođe greben ispod doma, umjesto niz glečer skrene se desno, gdje postoji fiksna sajla kojom se spušta nekih 150m, a zatim laganom šetnjom do već spomenutog doma. 

Grossglockner - visok, moćan i eksponiran vrh. Foto: Dalvin Kadirić

Spuštajući se tako prema brani na kraju glečera ukazuje nam se, opet, naša ruta prema vrhu.
"Jesmo li onda gore prošli?"
"Ma ja, jesmo, al' možda smo i ispod ili tamo ljevlje ili..."
"Ma jok, tačno kroz onaj snijeg, pa gore lijevo!"
Stanite i zamislite tu magičnu liniju! Jeste zamislili? Bravo! I moja je bila plava... Čudno...

Hvala, mama! Foto: Dalvin Kadirić

I šta reći na kraju, kad smo konačno uspjeli, kad smo se živi i zdravi popeli, a još življi i zdraviji vratili? Ništa! Najbolje šutiti... I jest maminu sirnicu... Na parkingu... Pred autom... Iz kutije za cipele... Na očigled šokirane javnosti. Ha, ja!

Ovim putem se želimo zahvaliti našem matičnom društvu PD Željezničar, koje nam je pomoglo u realizaciji našeg puta i bez kojeg sve ovo ne bi bilo moguće.
Dalvin i Kenan