Pogled na moćni masiv Durmitora iz Ivan Dola. Vrhovi sa lijeva: Savin Kuk (2313 m), Šljeme (2455 m) i Međed (2287 m). Foto: Vlado Vujisić
Bosansko-hercegovačkim planinarima i alpinistima Durmitor postaje sve privlačnija destinacija. S pravom! Nastavljamo sa otkrivanjem ovog masiva u susjedstvu koji se, pogotovo zimi, nameće koliko snagom, toliko i ljepotom...
Kao i mnoge druge planine svijeta i Durmitor zimi poprima nekakvu specifičnu "himalajsku" dimenziju, magičnost i snagu. Zaista, Durmitor bez snijega i Durmitor okovan snijegom i ledom, dva su različita svijeta, dvije potpuno drugačije realnosti. Ovaj drugi, mnogo je moćniji i veličanstveniji, iako i mnogo opasniji.
Dobrodošli na Durmitor! Iako uslikana kroz šoferšajbnu autobusa, ova fotka možda može dočarati stepen uzbuđenja kojeg sam imao pri pogledu na snijegom zatrpani masiv Durmitora. Foto: Vlado Vujisić
Planinarenje impresivnim prostranstvima Durmitora budi u čovjeku neki veličanstveni i neopisivi osjećaj iskonske ljepote i snage Majke Prirode. Ko god da je planinario Durmitorom ljeti i na jesen, neka jednom to učini i zimi, ipak vodeći računa o sigurnosti i optimalnom odabiru vrhova za zimske uspone.
Panorama Durmitora. Fotka uslikana oko 7h ujutro, prije uspona na Čvorov Bogaz. Bio je to jedan od najljepših dana na Durmitoru tih mjeseci. Foto: Vlado Vujisić
Imajuću u vidu sigurnost, da napomenem da sam krajem marta ove godine, tokom uspona na Čvorov Bogaz, sa drugom svjedočio snažnoj "eksploziji" lavine za koju nisam znao gdje je aktivirana. Uveče smo čuli da je pala sa Savinog Kuka. Neke od ogromnih sniježnih gromada su bile velike čak i do 3 metra u prečniku! Dakle, zimi oprez prije svega!
Pogleda sa Čvorovog Bogaza na centralni Durmitor doima se kao let iznad planine. Foto: Vlado Vujisić
Himalajske crte "zimskog" Durmitora ogledaju se u mnogo čemu, a prije svega u onom već pomenutom - iskonskoj ljepoti i snazi prirode. Samo zbog ove slike, ovog ambijenta u kome jedino sile prirode ostavljaju svoj trag onako kako su oduvijek ostavljale, riješio sam popeti se na vrh Čvorovog Bogaza, najoptimalnijeg vrha za zimske uspone na Durmitoru. Ovaj vrh, lociran u samom centru najviših vrhova Durmitora, pravi je Raj za ljubitelje impresivnih panorama i fotografije. Vrhovi na slici, sa lijeva: Minin Bogaz (2387 m), Lučin Vrh (2396 m) i Bobotov Kuk (2523 m) iznad doline Valoviti Do (2027 m).
Iznad doline Lokvice. Pogled na vrhove Terzin Bogaz (2303 m) i Bandijernu (2409 m, iza). Šljeme (2455 m) je sa lijeve i desne strane Terzinog Bogaza, u pozadini. Foto: Vlado Vujisić
Onaj ko se nađe zimi na Durmitoru može sa sigurnošću doživjeti ono što ne pruža vjerovatno ni jedna od dinarskih planina u tolikoj mjeri - izvornost i surovost planinskog prostora, jedinstvenu stamenost i samosvojnost vrhova, prostor nenarušen urbanizacijom, prostor koji neodoljivo "miriše" na zabačene uglove Himalaja. Tek u takvim okolnostima, kad osjetite odvojenost, osjetit ćete čiste relacije između vas i planine, a time doživjeti i onaj izazov za kojim se traga čak i u mnogo višim gorjima.
Kolosalna gromada Međeda (2287 m) dominira iznad doline Lokvice. Pogled na njegovu zapadnu stijenu. Foto: Vlado Vujisić
Da li vrijeme, ugao upada svjetla koje strmim licima vrhova daje duboke sjene, koje u kontrastu sa blještavim, strmim padinama dobivaju dubok, pomalo egzotičan izraz, da li sve to zajedno čini da se one razlike između Himalajskih vrhova kako ih doživljavamo posredno, putem fotografija ili drugih medija, i Durmitora kakav se doživljava neposredno, stojeći ispod kolosalnih vrhova poput Međeda u ovom sunčanom zimskom danu, brišu ili ne uočavaju. Drurmitorski ili Himalajski vrhovi - iz ove pozicije razlika je, ako neznatna, onda nebitna...
Savin Kuk (2313 m), Šljeme (2455 m) i Međed (2287 m) iz predivnog naselja Ivan Do. Foto: Vlado Vujisić
"Himalajske crte Durmitora" - svojevrsna monumentalnost ove planine sigurno bi i u vama, bar dijelom, probudila takav osjećaj kad biste se zimi našli ovdje. Onom ko je upoznao i zavolio Durmitor oči su širom otvorene za nijanse i detalje koje drugi lako propuste, a tih detalja koji se mogu dovesti u vezu sa najvišim planinama svijeta ima dosta, od oblika do one atmosfere koju nameće "ljuta" zima i svi "procesi" koje zima pokrene u planini. Posjetite li Durmitor jednom, zavoljet ćete ga, a onda ćete se sigurno složiti sa mnom.
Stamenost i monumentalnost: Crvena Greda (2175 m) sa Crnog Jezera (1416 m). Foto: Vlado Vujisić
Ako bi neko htio opisati karakter Durmotra na neki drugi način osim fotografijom i pisanom riječju, onda bi melodija one izvorne narodne pjesme "Durmitor, Durmitore, visoka planino..." najslikovitije mogla "objasniti" karakter i durmitorskog prostora i durmitorskog čovjeka. Forme Durmitora ne "vrište" kao alpski šiljci visokim, prodornim tonovima, niti treperavim, narandžasto plavim harmonijama neba i alpskog granita.
Durmitor i njegovi vrhovi "zvuče" upravo kao ta melodija, ponikla iz tog prostora: jednostavno, stameno, duboko, dostojanstveno... Sasvim su dovoljna dva glasa koji se smjenjuju, upravo kao što nam, planinareći Durmitorom, prilaze i smjenjuju se njegovi vrhovi.
Ovom izgledu Međeda nisam se mogao dovoljno nadiviti toga dana, posmatrajući kako se njegova scena mijenja uz nadolazeće oblake, sjenke i sunčeve zrake. Foto: Vlado Vujisić
Durmitor vibrira tonovima visokih planina. Neopisivo je zadovoljstvo stajati zimi, u jednom sunčanom i hladnom danu kao što je ovaj, ispod Durmitorskih divova i biti svjedokom igre svjetla i sjene, sunca, vjetra i oblaka u zoni 2000 metara. Koliko je samo dramatike u toj munjevitoj smjeni svijetlih i tamnih partija, koje svaka za sebe nose određeni emotivni naboj, od optimizma do nelagode, koliko samo dramatike u rivalstvu ili sjedinjenju prirodnih elemenata u jednom nepredvidivom kolopletu na licu Međeda - ono što nam se u jednom trenutku učini kao stabilno vizuelno uporište u toj slici, u slijedećem trenutku propada u vrtlog, izmiče nam tlo pod nogama, uvlačeći nas u svoj život nepredvidivih oblika i tokova...
Korita je naziv za dolinu koja razdvaja Šljeme (lijevo) od masiva Savinog Kuka (desno). Na slici se vide borderi kako prte snijeg ka vrhu Savinog Kuka, odakle će se zatim sa daskama spustiti sve do samog podnožja. Foto: Vlado Vujisić
Na Durmitoru je čovjek sitan. Malen! Da bi prarirao Durmitoru, čovjek mora biti velik unutra, visok kao planina, čvrst poput Durmitora. Na vrh Durmitora se nije lako popeti, pogotovo zimi. Najviši vrh zahtijeva onu unutrašnju stamenost da bi se oduprlo njegovim visinama i dubinama koje, svaka na svoj način, vuku opojno, neodoljivo, opasno... Za razliku od drugih planina Dinarida, poput Prenja ili Prokletija, u kojima odmah prepoznajemo, kako neki vole reći, Alpe u "humanom izdanju", Durmitor posjeduje neke druge crte. Ja sam možda, opsjednut Durmitorom, izgubio realnu predstavu o tome šta je Durmitor. Onaj ko ga je upoznao, a time neizostavno i zavolio i počeo respektovati, u Durmitoru otkriva nešto više - smijem li reći Himalaje u "humanom izdanju". Da, smijem, svaljujući krivicu na ovu planinu i njenu sposobnost da čovjeka pridobije i učini popustljivim.
Savin kuk, pogled iz Ivan Dola. Šljeme sa desne strane. Foto: Vlado Vujisić
Prije nego vam otkrijem lice Durmitora sa "tibetanske" strane, da bacimo još jedan pogled na impresivnu 500 m visoku sjevernu stijenu Savinog Kuka. Ovo je jedan od najprepoznatljivijih, najposjećenijih i najviše fotografisanih vrhova. Zimi, njegova nesumnjiva snaga i izražajnost još više je potencirana bjelinom i kontrastima koji Sjevernoj stijeni daju strog, distancirajući ton. Za prvi posjet Durmitoru zimi, osim Čvorovog bogaza, ovaj vrh bio bi sigurna i izvjesna opcija. Savin kuk nudi impresivne poglede na centralni masiv Durmitora koji, okovan snijegom i ledom, nikog ne ostavlja ranodušnim. Blizina skijaškog centra otvara i druge mogućnosti, na vama je da izaberete.
"Tibetanski" Durmitor. Foto: Vlado Vujisić
Ove panorame nikad dosta! Samo za ovu sliku prevalio sam oko 15 km od Žabljaka, došavši na željenu poziciju na visoravni zvanoj Jezerska Površ, odakle se pruža pravi "tibetanski" pogled na istočni masiv Durmitora. Obogaćen utiscima ponesenim sa ovih prostranstava okruženih barijerom visokih vrhova koji dotiču nebo i oko kojih vjetar zimi kovitla oblake sniježne prašine, vjerovatno se ne bih ni na tibetskim prostorima osjećao strano.
Durmitor sa Pitomina. Foto: Vlado Vujisić
Za kraj, jedan predvečernji pogled na masiv Durmitora sa čuvenih i prelijepih Pitomina, uzdignute visoravni iznad gradića Žabljaka. (U centru slike vidi se hotel Durmitor).
Grenland, Aljaska, Antarktik... Himalaji... ili pak samo Durmitor? Gledajući slike Durumitora i poredeći, često me obuzme ovo pitanje, ova slatka dilema... Nadam se i vas... Uskoro...
