Izložba fotografije "Scania iz zraka" skrenula nam je pažnju na ovu "bubuljicu", trenutno odjenutu u jesen.

Ne mogu vjerovati da je neko izmislio 150 rijetkih, ugroženih i endemičnih vrsta koje dangube ovuda, da bi "bubuljici" opravdao status nacionalnog parka. Jok! Onaj osjećaj "prvi u selu" sigurno je bio presudan

Stenshuvud (Kamena glava) je granitna uzvisina koja se, za razliku od ostalog dijela Scanie, oduprla vremenu. Dokaz da se tvrdoglavost isplati - danas je ova kamena glava nacionalni park, jedna od nekoliko sličnih simpatičnih "rupica" na jugu Švedske.
Kojih stotinjak kilometara kroz džunglu i prašumu od cesti i puteva i...tu smo - prvi u seriji nacionalnih parkova ovog dijela Evrope koje namjeravamo "obraditi". Put do ovamo prepun je iskušenja posebne vrste. Dobro, stanje: redovno! Broj komada: 4! Pokret!

Glavi u pohode! U glavnom, ako ne zaglavimo, bit ćemo glavni

Evo nas pred nogama "kamene glave". Dok slikam, noge mi zapljuskuje hladno Baltičko more (bogaram i pičk.., ali, gotovo je, mokre noge!). Desno je istok, daleka Finska, pravo naprijed sjever, Pingvinija... Pokušavam razumjeti zašto je ova bubuljica na licu Scanie nacionalni park. Teško je shvatiti da je ova uzvisina od tačno 97m toliko vrijedna. Ipak, to je to, geomorfološki ovo je jedinstvena forma na ovom prostoru gdje se podižu zgrade veće od "planina"... Uh! Ima li još išta, zaboga, ako je samo to, pa sarajlije bi Mojmilo po hitnom postupku proglasili nacionalnim parkom.
Na sreću, neko je izmislio još razloga...

Svitionik, a ća će drugo bit!

Jedan od razloga je bogata povijest ovog nemirnog područja (to što se čuli, nemirnog!). Ovo je zemlja Vikinga koji nisu bili ništa drugo do divlja, surova, prljava, smrdljiva rulja, horda pljačkaša i lopova (ne brinite, nisu ovo etikete koje smo im mi okačili, to su fakta, a Hogar Strašni je samo ulickana forma koja nema ništa sa realnošću). Ovdje su se smjenjivali Danci i Šveđani, Nijemci, pa čak su i Poljaci imali svoje noktiće u ovoj zemlji. Kakav Balkan! A, danas je ovo zemlja Amazonki jer se Vikinzi, za razliku od ove "kamene glave" od 97m, koju namjeravamo osvojiti, nisu oduprli vremenu...
Nedaleko od ovog svjetionika počiva "baza" iz koje su još davno Danci odlazili vaditi jegulje iz ovog neslanog mora.

Između Scile i Haribde kroz koje nas vodi čežnja za pravim planinama, a ne bubuljicama.

Idemo li? Idemo! Broj komada: 4! U kolonu... Primičemo se nultoj tačci (obali). Koraci su utihnuli dok promičemo putem popločanim daskama bijelog bora, kako se ni hendikepirani ne bi u ovoj zemlji osjećali diskriminirani u namjeri da se dočepaju horizonata (mora). Čuo se dubok šum, tutanj... Vjetar??? Oluja!?! To jugo povija bukovinu po kosama ispod Velike kape... Jesen je i rosa u travi, lišće u krošnjama se "pali" i "gori"... šipurci u grozdovima napadaju grmove, kao pod Ljubinom, dragi bože... A, kupine (seljani ih već dobro popasli), savijamo se i zmijugamo izbjegavajući kvrgavu i kržljavu hrastovinu, kao uz obronke Bokševice...

Ma daj, samo nam je još to trebalo! Ne mislim na bukvu već na ovu signalnu traku.

A onda se počesmo uspinjati. Glava iznenada promijeni izraz lica. Kamenjar, i te kakav!!! Ko bi rekao da se i ovdje mora gazit hercegovački - brzo i efektivno kontati gdje će završiti tvoj slijedeći korak kako ne bi polomio noge, a bogami ni vrat (otud valjda hercegovačka oštroumnost, kao pandan bosanskoj ravnodušnosti). Posmatram djecu kako se snalaze u ovome i odmjeravam... hm, hercegovci ili bosanci?
Upadosmo u šiprag, popičkarasmo se i posvađasmo sa niskim granama, mladicama i ostalim priborom za vađenje očiju, te uđosmo u bukovinu iznad Zmijinca, prije nego ćemo u Tisovicu...
Kočider malo, jarane..! Ne dajmo se zavesti. To što se još čuje kao huk vjetra na grebenu Prenjeve Bjelašnice, to su samo valovi nošeni vjetrom iz daleka, iz zemlje Ari Pekka Nikole i sličnih "peka"... Ne, ne... kakav Zmijinac. Ovo sunce koje škilji kroz bukovinu i mami sitne mušice, ne može to biti ono isto sunce...
Mada, moram priznati, ne vidim u čemu je razlika.

Stone Head - troglava neman!

Nora huvudet (Sjeverna glava), Östra huvudet (Istočna glava), a pošto su sve nemani troglave, tu je i treća, Södra huvudet (Južna glava). E, pa tu ćemo sigurno zabasati, ako ništa u raspravi kojoj ćemo se glavi popet "na glavu"... Sjeverna glava! Dobro, kako mama kaže! Stanje: redovno! Broj komada: 4! Pokret... Valjda ćemo tamo zateći kakav takav odgovor na pitanje zašto je ova bubuljica na licu Scanie nacionalni park.
Treba li reći da smo već prošli Kotlove, bukovina se prorijedila, sad zmijugamo između kleka i penjemo se kosom na Hranisavu. Ili ono bi na Prenjevu Bjelašnicu? 

"Prvi u selu"! Golemo!

Još par metara i popeli smo se do pola Turning Torso-a, najveće zgrade u "glavnom gradu" Scanije... Golemo!
Konačno na Glavi. Tad smo se definitivno uvjerili da je glava stjenovita ili slikovitije - ćelava. U potrazi za avanturom, nadvirujemo se nad rub strmine kojoj nigdje kraja. Uvijek ima neki novi rub do koga treba sići i miris šume, trave, smreke i kleke koji vjetar donosi odozdo sve mi više miriše na belaj nego na avanturu. Nije to to! A, "to" je onda sigurno onaj osjećaj da na svijetu nema ništa iznad tebe osim neba i velikog Manitua, pogotovo što ti se svijet sveo na nekih 30 km u radijusu (jer te se trenutno j.b. da li ima išta iza onog zida od izmaglice). Slutim da bi to mogao biti glavni razlog zašto je ova bubuljica nacionalni park. Ne mogu da vjerujem da je neko izmislio onih 150 rijetkih, ugroženih i endemičnih vrsta koje dangube ovuda, da bi bubuljici opravdao status nacionalnog parka. Jok! Ovaj osjećaj "prvog u selu" sigurno je bio presudan. 

Pogled sa Vidove gore na Hvarski kanal. (Jest, šipak!)

Sa ovog mjesta "puca" pogled na sve strane, i odjekuje u radijusu od cijelih trideset kilometara zračne... Neodoljivo podsjeća na uspone po dalmatinskim otocima i one vidike koje oni otvaraju... Na horizontu lebdi izmaglica koja me podsjeti na priče pilota kako se, vozeći mlazne avione, osjete zarobljeni u toj sferi vidljivog prostora, koja putuje zajedno s njima. Interesantno je koliko ova jadna, mala čukica otvara vidike, čovjek je svjestan gdje je, šta je... jedino ne zašto je došao i iz čega taj dolazak ovamo vuče korjene, ali i to se (kako reče jedan zonzon) nakurika.

Btoj ćevapa 28! Doziranje: Odrasli 8 kom. prije jela, djeca 6 kom.  Kontra indikacije: ovisnost.

Ponovo na nultoj tačci. Stanje: redovno. Broj komada: 4! Odmor!!!
Taj odmor iskoristih da u mislima artikuliram "lament" jaranu kome je životni cilj bila kuća i auto. Dobro, ako se ti ne osjećaš zarobljen time, moj jarane, neka, uživaj... Za nas neke... šta, za nas većinu "The world is not enough". Pa, što se tiče kuće, moja "wife" upravo sprema ćevape u kuhinji, moje dvoje "children" sjede na balkonu i čitaju slikovnicu, ja sam trenutno malo izašao u bašču. Miriše more, trava, priroda, huče valovi kao vjetar u stijenama Velikog Kuka u Čvrsnici, vjetar hladi noge vruće od hodanja... A? Moj, jarane... Samo zbog te "spoznaja" dao bih ovoj "rupici" svoj glas za nacionalni park, ma koliko "tijesna" bila.

Festival jabuka Kiviku (od kojih je napravljen onaj kičeraj od slike 10x10 merara koji stoji u pozadini).

Konačno i o onim iskušenjima koja vrebaju na putu ovamo. Ispod "bubuljice" ima kafana u kojoj platiš kafu, a onda možeš jesti kolača i kolačića koliko ho'š (jest da kafa košta, ali "kultura košta!" (Zijah Sokolović)). Vrlo nezgodno iskušenje koje i te kako usložnjava uspon na ovaj 97m visok vrh. Slijedeće iskušenje koje vreba iza brda je festival voća u ovoj rupi zvanoj Kivik. Ali, mi imamo karakter i ne damo se... tako lako... Hm...