Prilaz vrhu Maglića, 2388m (vrh u sredini)
Na Magliću sam prvi put bio 31.08.2002 - PD Željezničar je povodom nekog jubileja organizovao turu. Nažalost, osim Magle (da, bila je takva da zaslužuje da se piše velikim slovom) nisam ništa vidio
Prilog: Armin Bajramovic 20.09.2003
Sjećam se samo nekih alpinističkih dijelova, kamenjara ... i klizavice. Nakon cca 3 sata hodanja neko reče - evo nas na vrhu. I taj neko opet reče - lijevo od nas je Trnovačko jezero. I pravo ispred je Zelengora. Ali džaba sve - slika (magla) govori više od hiljadu riječi, tako da sam odlučio da opet dođem na taj Maglić i da ga vidim u svoj svojoj ljepoti. I to sam morao čekati više od godinu dana - tačnije do 20.09.2003 ....
Evo nas troje (Lejla, Sanela, Armin) na samom početku strmog
dijela. Ovdje možda izgledamo kao da smo na ovo natjerani, ali nije bilo tako ...
3 sata puta od Sarajeva, trebao nam je još jedan sat da stignemo Lejla, Ešref, Sanela i moja malenkost (Armin) do podnožja Maglića. Dan je bio zaista fantastičan - onaj prekrasni jesenji kakav bude jednom godišnje ... a i mi raspoloženi. Bolje se ne može poželjeti ... ali dosta priče, vrijeme je za uspon :)
Ešref: Lejla, kako ide, nasmiješi se? Evo slikam te, da nam dijete vidi gdje si se sve pentrala :)
Znam da planinare najviše interesuje kako doći do Maglića. Zato neću puno šupljirati nego evo puta: Od Sarajeva se krene prema Foči i kad se dođe do Drine (raskršća) skrene se prema Tjentištu. Na samom ulazu u Tjentište (onu prekrasnu dolinu) ima mala benzinska pumpa sa desne strane. Prije pumpe, a s
lijeve strane, odvaja se put (putokaza naravno nema) koji vodi na Maglić. Put je isprva asfaltni, ali ubrzo postaje makadamski (koji i nije tako loš kako mi se učinilo prvi put). Tim putem se krivuda jedno 10-15 km dok se ne dođe do sedla (sedlo označava dio gdje put prestaje da se diže, a počinje da se spušta)
Ne znam za vas, ali mi je najdraže ići grebenom - pogled puca na sve strane, a ni vrh nije daleko...
Na sedlu je pored puta (s desne strane) napravljena nekakva nadstrešnica (sa klupama - čini mi se, ali mi nije vjerovat'). Tu počinje marka. Marka ide prvih cca 1h malo kroz šumu, malo kroz kleku, a malo preko livada i dolazi do podnožja pravog uspona (koji traje cca 2h). Na tom strmom dijelu ima par sajli (ili je bar bilo) što znači da svi dijelovi i nisu baš čisto planinarski.
Evo ga, zastava se već vidi. Koliko još veliki Štrumfe? Ima! Ako nema i više... :)
U svakom slučaju, malo opreza ne škodi, a preporučujem penjanje po suhom vremenu (nadam se da ne moram objašnjavati kakva je stijena kad je mokra - led). Na kraju, tačnije 15 minuta do kraja, se izađe na greben Maglića sa kojeg se pruža fantastičan pogled na sve strane - pravo je zaista Zelengora (;)), a Trnovačko jezero (to je već Crna Gora) sa lijeve strane je smaragdno zeleno. Toliko o putu - dalje džaba pričam jer se ljepota ne može prepričati...
Da ne kažete da pretjerujem kad pričam o Trnovačkom jezeru (ovdje samo ja kvarim prizor) ... Kažu da ljeti tamo dolazi puno ribara iz Crne Gore. Ne znam, ali imam namjeru provjeriti... voda odozdo mami....
Bez ruksaka (samo sa kamerom) je puno lakše. Ja ne znam šta bih prije uslikao, pa sam čučnuo u karakterističnu pozu za razmišljanje, a ni Saneli prizor Zelengore nije mrzak...
Z2000: Ovu prelijepu sliku smo objavili bez Arminovog znanja. Htio je da je ima samo za sebe, e nemože to tako. Vrtoglav pogled sa vrha Maglića na Dolinu Suhe i Zelengoru u daljini.
Malo odmora ne škodi. Jes' da je kraj septembra i visina 2388m, ali je nevjerovatno toplo. Samo moramo štrik za veš mijenjati :)
