Da li se neko još sjeća capinera? Bila je to sorta koja je činila planinske prostore, ako ne bogatijim, onda u najmanju ruku posebnim... Njihovo "iskorjenjivanje" cijena je takozvanog "napretka". Da takve posebnosti ne bismo zaboravili, evo jednog osvrta

Capineri - ljudi sa capinima! Ne, nisu to alpinisti. Nisu ni visokogorci. Sresti ih, gotovo je nemoguće jer ih je većina - izumrla. Možda bi se ponegdje, tu i tamo, dao iščeprkati kakav capin... ili capiner (nebudiprimijenjeno!), ali danas sve to ne bi imalo vrijednost veću od, recimo, etnografske. Ako se zadržimo u okviru toga i u pomoć pozovemo bratu* Seada Vegara, planinara koji se, s obzirom na iskustvo (da ne kažem godine) može smatrati sponom između ovog i onog vremena, možda nam pojam "capineri" postane bliskiji.

Prvi susret sa capinerima
Neke tamo davne... stajali smo na rubu Boračke drage (Prenj), a suton se taložio pod nama, gaseći boje i toplinu dana, obarajući muhe, leptirove i cvijetne glavice. Ispod ruba drage, stotinjak metara u zelenišu, nazirale su se barake, a iz tog pravca čulo se i rzanje konja i udaranje kopita. Bliži susret sa tim prostorom iznjedrio je snažan miris drveta, konja, bijelog luka, znoja, pokisle odjeće i neizostavnog - dima. Utopljeno u planinsku idilu koja nam je do maloprije prijetila ledenom noći, zvijerima i unutrašnjim nemirima, to mjesto nam je sada nudilo spas. Tu noć smo proveli sa capinerima.

Šta... ili, ko su capineri?
Ima ih dvije vrste, jedni su ljudi koji su na rijekama okretali, gurali i usmjeravali balvane kad se zakrče. Nekad su se balvani mahom prebacivali rijekama. Ti ljudi su se dobro snalazili na vodi, bili su jaki, redom mali rastom, težište im je bilo niže. Imali su izoštren balans, preskakali bi s balvana na balvan, ali rijetko bi koji pravi capiner pao u vodu.
Druga sorta je živjela po šumama i planinama, ali njih običan svijet nije toliko viđao, tako da, kad neko kaže "capiner", većina se sjeti porječana*.

Šta je cepin?
Nije "cepin", nego "capin"! "Cepin" je planinarska alatka, a ovo je "capin** ". Capin je komad metala na drvenoj, 1,5 m dugoj dršci, oblika kljuna, šiljat da se može zabiti u balvan. Koristili su ga balvanaši (na račun koje su i dobili naziv capineri) kako bi mogli manipulisat trupcima pri izvlačenju iz šume, utovaru i tradicionalnom transportu rijekama. Sjetih se, evo, i jednog Sule "Capinke", nos mu je izgledao kao capin, a i bio je capiner, na Drini... Danas kad malo ko zna kako izgleda capin i takvi nadimci su nestali...
Osim rijeka (gdje su se balvani puštali niz vodu ili vezali u splavove), balvani bi se, pogotovo sa neprohodnijih planina, malo zašiljili i gurali niz točila, usjeke, korita i sl. Iznad Vrela Bosne bio je usjek (sada zarastao) kojim su se balvani gurali sa Igmana skroz dole do Vrela Bosne, pa kad bi zakrčilo, čuli bi se capineri kako otkačuju***.

* Dopuna (B. Babić): Capineri sa rijeka zvali su se triftari. Poznati su triftari sa rijeke Tare (na relaciji: Levertara - Šćepan polje) i dalje do Broda na Drini gdje je bila pilana ŠIP "Maglić".  Bili su vješti u manipulisanju tj. razdvajanju balvana kad bi se zaglavili u kanjonu Tare. Osim toga znali su napraviti i upravljati splavom načinjenim od balvana.

** Capiti = ubosti, ujesti, zgrabiti

*** Dopuna (B. Babić): Usjek na Igmanu zove se Bezistan točilo, njime je vodio markirani planinarski put od Vrela Bosne na Brezovaču koji su sarjevski planinari najčešće koristili na povratku s tura po Igmana ili Bjelašnici. Put je zbog balvana dobio ime "Riža". Upravo se ovog ljeta (2010) radi na deminiranju ovog točila!

Kakvi su ljudi bili capineri?
To su bili sirovi ljudi, strahovito težak posao i uslovi oblikovali su ih takvim. Često su bili bez ikakvog obrazovanja. Njihove nastambe bile su gotovo isključivo naseljene muškarcima i znali bi... kad bi im blagajnik gazikom* izlazio noseći im plate i piće, potući se, pa i capinima i jedni druge izubijat i osakatit.
U našim krajevima, u Hercegovini, capineri su radili u planinama u najzabačenijim predjelima... Na većim radilištima, kampovima, capinere su pratili sjekači, furmani, kovači i kuharica. Nevičan ih nije naročito razlikovao, ali to su bila tri jasno izdvojena sloja, svaki sa svojom posebnom ulogom, vještinama i statusom (bar među njima). Kad sjekač posječe i okreše npr. bukvu, cepineri su upravljali balvanima i usmjeravali ih kamo i kako treba, utovarali i istovarali, dok su furmani** bili zaduženi za konje kojima su se izvlačila stabla iz šume. >

*Gazika - vrsta ruskog malog terenskog vozila sa krovom od cerade

**Furman - izvedeno od njem. "fuhrmann" - vozar, onaj koji upravlja teglećim životinjama
Engl. - teamster (driver of a team of draught animals)

Hajdemo još malo o karakteru capinera?
Capineri su bili jako karakterne osobe, tvrdih nazora i opredjeljenja. Oličavala ih je gostoprimljivost, rado su primali planinare i druge dobronamjernike, pomagali, savjetovali i usmjeravali. To su bili ljudi koji su izvrsno poznavali ćudi planine, kao i lokalne prilike.
Capineri su bili mahom ljudi sa sela, rođeni pri šumi, bez obrazovanja, saživljeni sa šumom i gorom od rođenja. Znali su se kretati i snalaziti u šumi, nikad se ni jedan furman ili capiner nije izgubio. U Hercegovini nije bilo puno domaćih koji su se bavili tim teškim i opasnim poslom, to je bilo karakteristično za Bosnu, pa su često capineri iz Bosne radili u hercegovačkim planinama.

Šta znači "ho-ruk"?
"Ho-ruk" je jednostavno način usklađivanja pokreta i djelovanja, koji potiče od capinera. "Hooo..!" znači priprema, "ruk" je "zavri" ("zapri"). Danas, uraditi nešto na "hoo-ruk", i pored toga što izražava neko zajedničko nastojanje, kao što je izražavalo i izvorno, posjeduje malo iskrivljenu, pogrdnu konotaciju, jer znači uraditi nešto na silu, na brzinu, bez puno pameti. Ali, nije tako. Capineri, mada neobrazovani, znali su "fiziku", zakon poluge, silnica, mase, ubrzanja, inercije, trenja i sl. i u tome su bili virtuozi. Pa, od "fizike" su i živjeli.

Dalje..!
Capineri su bili bučni u šumama. Kroz to su praznili sebe, svoje frustracije i nakupljenu energiju. Među capinerima nije bilo pesimista. Nisu puno tražili, znali su se nositi sa prirodnim silama i takva superiornost kao da im je bila dovoljna. Kontakt sa svijetom capineri su imali preko kamiondžija koji su odvlačili balvane. Oni su im donosili pisma iz "uprave", vijesti iz "svijeta", ostavljali im novine (bile su dobre za "hale"), "kalufe safuna", švercovali im piće i sl. Šoferi su imali ugled kod capinera koji su ih, zauzvrat, darivali šumskim plodovima (posebno malinama kojih je bilo u izobilju po šumskim krčevinama), sviralama i sl.

Ti si dobro poznavao capinere u Vilinu klancu?
Jesam! Šumarija je izvlačila šumu i iz Hercegovine, između ostalog i iz Prenja (što se, s obzirom na vrstu podloge i zalihe drvne mase, kosi sa zdravim razumom, ali, šta ćeš). Vilin klanac leži visoko na južnim, šumovitim (sad je situacija malo drugačija!) obroncima Prenja, gdje su davno furmani i capineri imali nastambe. U Vilinom klancu bila je zgrada kuhinje sa pripadajućom terpezarijom, dvije barake za spavanje, prostorije za kupanje, konjušnica... Bio je još WC čučavac i čatrnja. Tragovi tog "kampa" postoje tu još uvijek tik uz markirani put za Bijele vode.
U prostorijama su se često žarile "bubnjare", velike okrugle peći u koje se mogao strpati golem komad cjepanice koja je mogla grijati cijelu noć, jer planine su znale bit hladne, često maglovite i vjetrovite.
Zimi je planina bila tiha i pusta, capineri su se povlačili sa prvim snijegom, da bi se vratili sa prvim "mrazovcem".

Svijet capinere često dovodi u vezu sa posebnom vrstom konja?
Ha, ha... Sa konjima za izvlačenje, ali ne capinere, već furmane. Imali su snažne i krupne konje. Dovodili su ih iz Bosne, ne znam kako i gdje su ih tamo nabavljali. Konji krupni, oni sitni!
U Vilinom klancu živjelo je desetak capinera, među njima i Hasiba, mala sitna žena, kuharica. I njen muž je bio capiner. Kamioni bi svakodnevno dolazili iz Mostara po balvane. Preko šofera dolazili bi do pića. A u piću su bili "udarljivi". Znali su se često pobit između sebe, a i šale su im inače bile grube i "neslane". Bili su se iz dosade, uglavnom između sebe, šaketali se i mlatili bez nekog posebnog razloga, dovoljno je bilo samo napiti se. A na piće je odlazilo sve, pa i čitave plate.

Hasiba?
Da bi se to svelo u podnošljive okvire, a i da bi "nafaka" odlazila doma (kud je trebala), a ne rasipala, Hasiba, mala sitna bosanka koja se zaposlila u Vilinu klancu kao kuharica, uzela je stvar u svoje ruke. Za pasom je nosila stari pištolj, kolutaš (koji, možda, nije mogao ni metak ispalit, ali je izazivao respekt). Kad bi blagajnik iz Šumarije donio koverte s platama, Hasiba bi prikupila pare i držala ih "na sigurnom mjestu", do koga se moglo stići samo "preko nje mrtve" i njehog "kolutaša". Takođe, na svaku njihovu svađu ili tuču potezala bi "kolutaš". Tako je Hasiba bila "zakon u kući", a i u Vilinom klancu. 

Kako su se capineri ophodili prema planinarima?
Kontakti sa planinarima su bili drugarski, prijateljski. To bi Bešo (Uzeir Beširević, 1924. - 1999 ), sa kojim sam pokatkad hodao po planinama, mogao nadahnutije opisat. A planinari su to cijenili, znali su im u prolazu, u najboljoj namjeri da im olakšaju težak život, ostaviti svak po bocu pića, krijući to od Hasibe. Capinere je znao crtat i Lazar Drljača, jako ih je poštivao, čak je jedno vrijeme radio i živio s njima, deklarišući se kao capiner po zanimanju.

Capineri su se poznavali i po mirisu?
Vonjali su na piljevinu, drvo, bijeli luk, suhovinu... najviše na znoj. Obožavali su konzerve, gulaš i mesne nareske, a često jeli grah u koji su sipali sirće. Svi su imali čakije "preklapače", izuzetno oštre, sa njima su jeli, rezali nokte, potezali jedan na drugog... (citat jednog bosanskog capinera, koji mi pade na pamet: "Kod nas je u selu običaj da nekog zbodeš čakijom, ako nisi, svi se s tobom šprdaju. Ja nisam im'o koga neg' svog daidžu..."), bili su vješti u pravljenju stvari od drveta, posebno svirala...

Capineri su, kao šumski radnici, izgleda bili najzastupljeniji?
Oni, pa sjekači i furmani. Sjekači su kasnije radili motorkama, pa im je broj opao u odnosu na capinaše. Za razliku od "porječana", šumski capineri činili su izolovanije i homogenije grupe, sa čvršćim međusobnim vezama, ali i sa više "trenja" između sebe. Tako su znali ispoljavat izuzetnu privrženost i požrtvovanost, ali je, kako rekoh, dolazilo i do krvavih tuča. Tuče nisu bile bezazlene, znali su se dobro nagrdit...
Sjekači, za razliku od ovih, bili su malo uobraženiji sloj u šumi, posebno oni sa "motorkama" koji su se smatrali "mehaničarima" - znali podmazat pilu, promijenit lanac i pametovati o "zubu", "obrtajima", "Jonseredsu" i "Husqvarni"... Kad se samo sjetim, ne bi čovjek povjerovao, ali capinaši su znali zaigrat kolo uz motorku. Uz takt "štangasa" (na najnižim obrtajima, kad se čuje tr, tr, tr, tr...) povelo bi se kolo, poskakivalo, podvriskivalo... Bili su to prilično usamljeni ljudi.
Šezdesetih godina capineri su bili na vrhuncu, sedamdesetih i kasnije je došlo do osipanja i izumiranja.

Kako su nestali capineri?
Dohakali su im "timberdžeti", traktori i mašine... Mehanizacijom je išlo brže, nisu više bili potrebni ni konji, ni ljudi. Prvo je nestalo "porječana* " kad su uvedeni kamioni, a poslije su nestali i ovi drugi. Ostalo je bilo nešto splavara, ali više zbog turizma. Kako su nestajali capineri, tako su počele nestajati i šume, bez ikakve mjere!

Šta je bilo s tim ljudima koji su bili na neki način hendikepirani izolovanošću i neobrazovanošću?
Vjerovatno su odlazili u penzije, tu nije bilo mlađeg svijeta... ili su završavali po pilanama, za stokom i tako. Danas, capineri bi sigurno dobro došli planinarima radi kontakta sa ljudima koji dobro poznaju i podnose planinu. Capineri su bili posebna karika između sela, planine i planinara. Njihovim nestankom izgubila se ta spona.

Kako misliš "sela i planinara"?
Capineri, mada i sami ljudi sa sela, nisu bili "seljaci" prema kojima su planinari nekad opravdano osjećali i podozrivost. Capineri su imali drugačiji, "oficijelniji" status, nivo, bili su državni službenici, bez sitnih ćarova i interesa. I sami su često bili stranci u tuđim šumama, pa su se oni i planinari lakše razumjeli. 

*Triftara

Jesmo li sve rekli o Hasibi?
Hasiba je bila dobri duh u Vilinom klancu. Robin Hood! Otimala "bogatima" da bi doteklo i siromašnima. Pri odlasku kući, capineri bi dobivali svoje pare da ponesu porodicama (da li i koliko od toga bi stiglo na "kućne adrese", to je druga stvar). Kako god, bile su to pare koje bi capineri inače, u divljini i samoći, spiskali na piće. Ne samo uz pomoć pištolja "kolutaša" (koji je, vremenom, dobio i simboličko značenje), već i podrškom muža, takođe capinera, Hasiba je izvojevala respekt kod capinera, ljudi okuženih najtežom sortom "macho" sindroma. Njen autoritet gradio se dijelom i na svijesti capinaša da u njenom ponašanju ima nešto humanije od akutnog riješavanja problema kroz tuču i piće. Eto, Hasibin režim nastao je i opstajao na tome u vukojebini Vilinog klanca na Prenju.
Sličnih Hasibi bilo je u ono vrijeme više po planinama Bosne i Hercegovine. Mnoge koje sam znao ili o njima slušao, koje su radile kao kuharice na šumskim radilištima i capinerskim nastambama, bile su poznate švalerke. Ali, Hasiba je ostala upamćena kao posebna sorta, najviše zbog onog svog "kolutaša".

Eto, tako, kad pođete uz Vilin klanac (ili slična mjesta) sa ruksakom na leđima, neka znate da taj prostor nije samo ispunjem šipražjem, kamenjarom, zmijama i leptirovima. Ispunjen je capinerima, Hasibom, konjima, "hoo-ruk" povicima, mirisom piljevine, znoja, rakije i bijelog luka, belaja, drugarstva, skrivene patnje i nostalgije... doduše, u nekom drugom vremenu, ali "sve je to isto vrijeme", kažu.

Sa Seadom Sejom Vegarom razgovarao Zvonimir Tomić
Ilustracije: Z. T.