Poslastice (mini Lupoglav). Foto: Hasna Smječanin

Andrea na svom prvom "zadatku" - osvajanje Lupoglava zimi, u februaru, na minus 3 C, po snijegu do... pa preko koljena u najboljem slučaju. Avantura počinje gaženjem hladnog i nabujalog potoka, a potom... vidjet ćemo dokle će ići.

Lupoglav je prenjski vrh visok 2102 m. Zimi se doima još višim i daljim, ponekad gotovo nedostižnim. Do njegovog vrha je u pravilu dva dana uspona i gotovo 2000 m visinske razlike. Februarski memorijalni pohod na ovaj vrh je jedan od najzahtjevnijih ne samo organizovanih pl. pohoda već i visokogrskih tura uopšte u BiH. Ima godina kada se jednom dijelu i posreći stati na vrh. Nekad se nanižu godine u redu kada se ni najuporniji ne uspiju probiti do vrha.
Memorijal "Lupoglav" je znak sjećanja na prve osvajače ovog vrha zimi (koji su tom prilikom i poginuli). Simboliku kojom zrači ovo okupljanje nikakvi konflikti i raslojavanja do sada nisu uspjeli ugušiti, te se time Memorijal još više doima vrijednim učešća. 

Base Camp "Barni do". Foto: Andrea Čurea

- E, ovdje lijevo poslije tunela se skreće kad se ide na Lupoglav...
Ostade mi pogled na tom makadamu i kontam... možda se dogodine i ja usudim. Tri sedmice poslije uveliko se priča o nadolazećem vikendu, a ja slušam sa strane i kontam gdje bih ja, samo da nisam u kući.
- Ho'š ti na Lupoglav?
- Ja? Ma kakva ja i Lupoglav.
- Š'o bona?
- Ma... nemam opremu za te uslove. Nemam vreću...
- Pa na'ćemo vreću...
- Nemam ni štapove, puko mi jedan...
- Nać'emo i štapove.
- Nemam... nemam... kondicije!
- Ma daj, bjaaži... Ma, lagano ćemo. Laganini...
Par sati poslije trpam ruksak i kontam kako da prokrijumčarim šator iz garaže, jer u protivnom ću biti svezana za radijator (u slučaju da ovi ljudi što su me usvojili shvate da ću spavati u istom)

"Zima, zima, e pa... ko je šiša". Foto: Hasna Smječanin

Još nekako nisam svjesna da idem... tamo gdje rekoh da neću... da ne bih...
Cesta prekrivena novonapadalim snijegom, kao stvorena za "vožnju". Srećom, Hercegovina voli sunce, pa nas se isto udostoji nakon klizavih puteva preko Ivan sedla i kroz kanjon Neretve. Stigosmo na odredište, potpis prisutnih u neku svesku, ruksak na leđa i haj'!
Riječica Bijela! Ajooj... ja zaboravila na taj detalj. Vjerujem, nadam se, da će se moći preko rijeke, a da se ne moramo izuvati.
Stigli... Mmmm... moglo bi bez izuvanja, ali fali most u toj varijanti. Ma, kontam ja, ako mogu oni neki tamo bosi preko žara mogu i ja preko vode. Pomislih na svoju nerođenu djecu i zagazih... Pa i nije tako strašno! Čak šta više, malo se i zadržah, uživajući u pomisli kako će biti lijepo kad se izvučem iz ovoga.
- Hoćemo li ovo ponovit i u povratku..?

Lupoglav, here we come! Foto: Hasna Smječanin

Kojih pola dana hoda i stigosmo do "apartmanskog naselja" podno Barnog dola, zaravni ni na nebu, ni na zemlji, u snijegu i bjelini.
Slijedi faza dva: Skači po snijegu dok se isti ne utaba dovoljno da se postavi šator. A mi "odmorni", "siti" i "suhi", počesmo da skakućemo.
Na prvu, teren izgleda dosta ravno, te postavismo šatore. Ali, tek će se kasnije utvrditi u kojoj smo zabludi bili. Nakon cjelonoćnog proklizavanja padaju mi na pamet razne ideje nadogradnje šatora, npr. ugradnja pojaseva kao u autu... ili nekih rukohvata... ili...

U padinama Lupoglava iznad Barnog dola. Šatori su ostali u magli. Foto: Andrea Čurea

06:30! Budi budilica...
"Nailovamater" ustaje i kreće u dogovorenom vremenu. Mi ostadosmo u "toplom" šatoru, pokušavajući odspavati još malo... bezuspješno.
Osluškujem... Gruuuuuuuhhhhhhh... Gruuuuuuuhhhh.
- 'Ovo lavine?
- Jesu, jesu...
- A, pa super!
- Hajmo i mi do grobova pa ćemo vidjeti dalje...
Jedva se krećem, neki umor, neka malaksalost koja se vuče još od juče... Uopšte mi se ne hoda.
- Dokle vi?
- Ma nećemo na vrh, malo samo da prošetamo.
Dođosmo do grobova, srećemo ljude koji se vraćaju i govore kako uopšte nije pametno da se penje vrh jer lavine vrebaju.
- Ma, haj'mo do platoa...
- Hajde...
- I gdje je plato?
- Eno ti ga iza tebe, jedno 20 minuta... 

Predah. Preko ovih streha desno izlazi put Lučine (Tisovica) - Lupoglav. Foto: Andrea Čurea

Ugledah vrh Lupoglava i puno malih sitnih tačkica na njegovim dugim bijelim padinama... E, sad jel' silaze il' se penju, ne znam.
- E, požurite ako ćete na vrh...
- Ma jok, kakav vrh, sa'ću ja nazad ka šatorima...
Adis i Daca su već daleko odmakli, odoše na vrh, garant.
- Ivana, šta ćemo..?
- Ma, haj'mo još malo, eno Damira pa ćemo se sa njim vratit.
- Daj mi nogu...
Damir mi stavlja dereze.
- Hm, a ti ni ne pitaš hoću li ja gore?
- Nemam sad vremena da te pitam, bježi gore... Ja pet godina ovdje dolazim i tek smo se sad uspjeli popet... ovo ti je jedinstvena prilika!
- A kako se hoda u ovome??

Final push! Foto: Andrea Čurea

Idemo...
Kako ko prolazi, govori: "Sretno!" Stigoh pod zadnji uspon...
- Pa, eto, može li ovo ikako strmije?
Stigoh do užeta, a u tom silaze Adis i Daca.
- Gdje su ti rukavice?
- Evo ih u ruksaku...
- Pa ženo, jesi li ti normalna, čuj u ruksaku... Penješ se na Lupoglav!!! Vadi rukavice, drži ovaj cepin, ostavi ruksak i štapove... bjež' gore!
A ja, kao da mi je neko šamar udario... pa stvarno se penjem na Lupoglav! 

Neki se penju, neki silaze. Foto: Hasna Smječanin

Step by step...
Strmo je. Sad već kontam, valja mi sići ovuda. Još malo i kraj užeta. Eno vrha... još koji metar...
Idem sporo, gledam i smiješim se.
- A tu si se sakrio, Lupoglave!
Magla se valjano potrudila da sakrije vidike i priguši boje, ali nema veze, sreća nije ništa manja, dovoljno sam sretna što sam tu. A, pogled... zamisliću.
Hajde sad laganim koracima nazad niz onu strminu. Nikad niz ništa strmije ne siđoh.
- Uči, uči, trebaće ti....

Ko razumije, shvatit će! Foto: Andrea Čurea

Sklapaj šatore i haj' nazad!
Glava puna utisaka, ali skoro pa nedovoljno za onako dosadnu šibljastu stazu nakon koje su mi, po silasku, ruke izgledale kao da sam se igrala sa deset razdraganih mačaka. Hodam, a osjećam se isto kao malo dijete koje uči plivati. Pjivaj, pjivaj, a stalno ti se odmiče, pa tako i sad... čujemo rijeku, a nikad sići do nje.
Ovaj put neću kroz vodu, nego preko vode... (sl. ->) mada mi se prilika da ostanem komplet mokra učini ovaj put mnogo izglednijom. Al' neka, treba sve probat. Kako je krenulo, za šta god rekoh da neću... eh, ne smijem ni posmisliti gdje ću biti dogodine u ova doba.

Dio ekipe u Mostarskoj Bijeloj. Foto: Gordan Čahtarević

In short: Na ovogodišnjem Memorijalu koji se održao 13.-14.februara 2010. (ujedno je to i 40-godišnjica prvog zimskog uspona na Lupoglav i pogibije njegovih prvih osvajača - Ilije Dilbera, Zije Jajatovića i Milorada Stjepanovića) učešće je uzelo 63 učesnika iz Bihaća, Banja Luke, Travnika, Drniša (HR), Zenice, Bugojna, Trebinja, Jablanice, Visokog, Novog Travnika, Zavidovića, Mostara i Sarajeva. Uspon iz Bijele do logora pod Barnim dolom trajao je oko šest sati pod vrlo teškim uvjetima (dubok i mokar, snijeg, težak za gaženje). Temperatura je bila oko -3 C, sa slabim vjetrom. U nedjelju je bio uspon do grobova i kratak čas istorije, te nastavak uspona prema vrhu Lupoglava. U Barnom dolu kao i na cijelom vršnom masivu Prenja ležale su velike količine vlažnog pršića, te se prtio snijeg iznad koljena cijelim putem do vrha. Na vrh se popelo 43 učesnika, od čega 6 djevojaka: Hasna, Emira, Andrea, Ivana, Daca i Aida.