Ogranak Sivadija sa Sivadijskim Osobcem, Bijele vode, Prenj, foto: Emir

Nikad, kao zimi, planina ne dobiva dimenziju izazova, koji se prije svega zasniva na posebnosti, zašto ne i riziku, ali takođe i na sposobnosti da se odupre i tom posebnom i tom rizičnom. Ekipa Zone-2000 je na terenu

Planina je izazov. Zima takođe. Planine zimi su, imajući to u vidu, dvostruki izazov (ili čak izazov na kvadrat). Kako izgleda ova zima? Prvo ćemo se malo pozabaviti prvim poluvremenom, ono dok se zima još (s rezervom) mogla nazvati "suhom". Poslije su zavalili snijegovi koji će se pamtiti, no, to je već drugo poluvrijeme. Dakle, Prenj početkom februara 2005! Ekipa Zone-2000 je na terenu u pokušaju da se odupre i onom posebnom i onom rizičnom.

Ko to pati od nesanice? Foto: Emir

Osvajajući Prenj (ili bivajući osvajani od Prenja) sa južne, mostarske strane, ekipa je pokupila rijedak "trofej", trag medvjeda u snijegu kakav se rijetko viđa. Usljed brušenja sniježne površine zrncima snijega, na izloženim mjestima došlo je od sniženja nivoa snijega, a šapama presovani snijeg se odupro eroziji. Zanimljivo! Eto, ovo je zima kad medvjedi pate od nesanice. Idemo dalje!

Zasniježeno sklonište Bijele vode, Prenj, foto: Emir

Ima zima koje ne karakteriše obilje snijega, ali zato niske temperature i vjetar, kao ovaj put, mogu oblikovati teren na poseban način, stvarajući posebne poteškoće. Jedna od njih su i visoki smetovi i napuhan pršić koji se zavlači u sve rupe i pukotine, puni skloništa sniježnim prahom, pretvarajući ih u ledene spilje. Istovremeno, na izloženim zonama nema snijega što se pri hodanju može iskoristiti, ali pri turnom skijanju uglavnom predstavlja prepreku.

Nije lavina, a ipak se "kreće" , foto: Keno

Napredovanje dalje u Prenj iz ranije pomenutih razloga, dovedeno je u pitanje. Puhalo je i na vjetru izloženim sedlima tekla je rijeka snijega, struja zrnaca do pojasa, što je bilo vrlo zanimljivo, a takođe i znak da je gore dalje zima glavni akter na terenu. U nastavku, vrijeme se sasvim "zatvorilo" te se ekipa bila prinuđen vratiti. Prenj zimi, ili zima na Prenju je, kako vidite, respektabilna ali posebna i izazovna...

Treskavica, zabranjena planina (mine, sine), foto: Keno

Ako je Prenj nedostupan, možda ima neka planina koja je više naklonjena. Bjelašnica, ista tura, nastavak. Tragovi nevremena, za koje mnogi kažu da je relativno ili da čak ne postoji tvrdeći: nema lošeg vremena, samo loše opreme, još uvijek su vidljivi na večernjem nebu iznad Treskavice. Na Bjelašnici je gotovo isto hladno, ako ne i vjetrovitije, ali ipak... Da ne ocjenjujemo prije vremena, prvo da vidimo šta se vidjeti da!

"Kampovanje" na -16C, foto: Keno

Opet (ne)vrijeme dovodi turu u pitanje, ipak, ekipa je bivakirala u nadi da će sutra biti bolje i da će nastaviti zimsku turu. Ako ništa, nakon noći na -16C mogu nam ujutro prenijeti sviježe utiske. E, pa evo?
- Raspakivanje opreme, kad je temperatura očajno niska, postavljanje štatora, večera... Ustajanje, pakovanje opreme, "odleđivanje" hrane žvakanjem, zagrijavanje odjeće i cipela su blago rečeno zaj..! Često se mora raditi bez rukavica u kom slučaju prsti brzo "odumru". A noć ima svoj šarm. Zavučete se u vreću i trudite se da vas ne nervira zima koja vam se odozdo počne uvlačit u kosti. Onda počinjete blago tonuti u san. Upravo tada vjetar počne otresati inje sa unutrašnjosti šatora vama na lice. Nekako ste se pomirili i sa tim, a onda morate ići vani pi...

Kroz lavirint, pa kud nas skije odnesu. Iza, dvotisućnjak Krvavac, foto: Keno

Jutro često odlučuje kuda će vas noge (skije) odnijeti. Utisak prostora i slobode i iluzija da možete kuda god želite, upravo karakterizira zimske ture u viskim planinama poput Bjelašnice. Nema puteva koji vas vode, usmjeravaju... Ovdje se osjećate slobodni i to je utisak s kojim rado živite nakon što se vratite s planine. Ipak, svo to ushićenje pritišće osjećaj da vas svakog trenutka mogu zarobiti oblaci u kojima biste se mogli izgubiti. Interesatno, neki to nekad i priželjkuju...

Panorama Prenja, gledano sa Bjelašnice (zumirano), foto: Keno

Gledajući u pravcu jugozapada, vidi se Prenj. Gorostas! Vidi se jasno diferencirana zona neposredno ispod 2000m, bijeli pojas bez vegetacije, bez života. To je prostor u koji zimi nije uvijek lako ući i u kome ne može svako opstati. U tome je ogroman izazov kao i u onoj čistoći i netaknutosti. Sad gore nema čovjeka, samo priroda, harmonija... Slično je i na Bjelašnici. Samo "ekipica" svojim tragovima narušavamo taj sklad (Ali, sklada ne bi ni bilo bez "ekipice", ko bi ga konstatovao, je li tako?)

Bijela pustinja u pravom smislu riječi, foto: Keno

Prizemljimo se! Gornja slika odaje pravi karakter Bjelašnice, bijele planine. Nema vrhova koji vam bude respekt, ali respekt ipak osjećate na drugi način. Osjećate ogroman prostor, ledenu pustoš i vašu malenkost stisnutu između neba i zemlje. Nema zaklona, nema orjentira, padne li magla sasvim ste odsječeni, nema padina koje vas mogu usmjeriti ili navoditi. Lavirint!

Vrh Bjelašnice, 2067m, foto: Keno

Olimpijski objekat na vrhu Bjelašnice, podignut uoči ZOI Sarajevo 84, je kao narandžasti svjetionik u moru brijegova, čuka i uzvišenja. Uliva sigurnost i daje vam priliku da se opustite i uživate u ambijentu, ne bojeći se da vas planina može više zarobiti. Ipak... nedaleko samog vrha smrzla se je 1962 grupa od sedam planinara. Gotovo nevjerovatno! Ali i gotovo nevjerovatno, u što se možete uvjeriti ako vam se da ;-) koliko vas malo nekad može dijeliti od onog zida u oluji i magli iza koga nema povratka. Planina zimi je respektabilna, opasna, ali nevjerovatno lijepa i neobična. Jednom riječju - izazov.
Kraj prvog poluvremena!