Na rubu Djevojačkih stijena, Slobodan Žalica (lijevo) i Redžep Grabus (desno) Foto: Gordan Čahtarević

Drago Šefer i Vojo Ilić izveli su u jesen 1929. penjački uspon u jugoistočnoj stijeni drugog (gornjeg) zuba u romanijskim Djevojačkim stijenama. Ovaj njihov uspon smatra se prvim penjačkim smjerom zacrtanim u planinama BiH.

U novembru 2009. navršilo se 80 godina kako su Drago Šefer i Vojo Ilić izveli penjački uspon u jugoistočnoj stijeni drugog (gornjeg) zuba u romanijskim Djevojačkim stijenama. Ovaj njihov uspon smatra se prvim penjačkim smjerom zacrtanim u planinama BiH. Smjer vodi, vjerovatno, iz strme travnate jaruge na sedlašce između dva zuba, te na vrh drugog zuba. Danas tu penju često oni koji prođu Zijinu ljusku ili Sigmundov stup, sa prvog zuba prelazeći na drugi.

50-metarski abseil sa ruba Stijena prema drugom zubu. Foto: Gordan Čahtarević

U knjizi Planinarski zapisi (PS BiH, Sarajevo 1984) Drago Šefer piše u poglavlju "Počeci alpinističke aktivnosti u BiH":
"Prilikom susreta sa Vojom Ilićem, trgovačkim pomoćnikom u Sarajevu, prihvatio sam ponudu da s njim u subotu navečer krenem na Ravnu Romaniju. Njegovi su roditelji tamo imali posjed i kafanicu, koji kilometar prije Han Obodžaša. Vojo je imao mlađeg brata Bobana i sestru Ljubicu... U sami mrak krenuli smo pješice iz Sarajeva preko Vasinog hana, Hreše, Sumbulovca, a onda makadamskom cestom do Mokrog. Kod Pustopolja, ostavljajući cestu, izašli smo na Ravnu Romaniju... potom opet cestom prema kući Vojinih roditelja. Na našem putu nas je s lijeve strane pratila silueta Crvenih stijena. Negdje pred zoru, oko tri sata, stigli smo do našeg cilja. Gostoprimstva Vojinih roditelja i danas se rado sjećam...

U podnožju drugog zuba, iznad okna. Foto: Gordan Čahtarević

Jesen 1929. bila je neobično lijepa, sa mnogo vedrih dana, pa smo odlučili da umjesto na Ravnu Romaniju (Šefer ovdje pominje mjesec oktobar, dok na drugim mjestima, i u našoj korespodenciji, navodi novembar te godine. -- Sl.Ž.), u posjetu njegovim roditeljima, odemo do Djevojačkih stijena (Đeve) i okušamo se u stijeni. Voji sam pričao o Sloveniji, mom boravku 1925. godine u tamošnjim planinama, o alpinistima. Prihvatio je da oprobamo nešto slično. Vojo je bio čvrst momak, izdržljiv, i nisam sumnjao da će odustati kada se nađemo oči u oči sa stijenom

Ključni detalj u smjeru. Foto: Gordan Čahtarević

Zanoćili smo negdje na Pustopolju u jednoj pojati punoj svježeg sijena, u kojoj je od silna mirisa bilo nemoguće zaspati, pa nas je rano jutro zateklo pod Djevojačkom stijenom. Prošli smo ispod nje od zapadnog do istočnog dijela, ušli u sipar i po njemu izašli po prilici do polovine, odakle smo, u jugoistočnom dijelu vrha koji gravitira platou, ušli u stijenu navezani na naše 20-metarsko uže

Na vrhu drugog zuba, vidi se kamena piramida koju su vjerovatno postavili Josip Sigmund, Drago Šefer... Foto: Gordan Čahtarević

Zapisao sam sjećanje na taj dogođaj:
'Jesen je, vedro nebo šuti, a razbacani podromanijski zaseoci nijemo miruju. Dvojica smo. Svaki sa svojim mislima, prvi put pokušavamo da se ogledamo sa 70-ak metara visokom stijenom  Đeve, sa njene jugoistočne strane... Penjemo između dva vrha, a promaja bije kao kroz odškrinuta vrata i suši znoj što curi niz leđa, ne od umora već od straha. Na vrhu oduševljenje, ostvarili smo jedan novi doživljaj nama do tada nepoznat.' 

Redžep Grabus i Slobodan Žalica na vrhu drugog Zuba djevojačkih stijena 22.11.2009-te, vjerovatno na isti dan kada su na vrhu stajali Drago šefer i Vojo ilić, novembra 1929. Foto: Gordan Čahtarević

Obojica smo poslije našega uspona razmišljali kako i gdje učiniti novi pokušaj; i, da li je potrebno da se posebno pripremamo i vježbamo. Sve što je kod ovog kratkog uspona doživljeno govorilo nam je da se bez pripreme i razmišljanja o stijeni ne može napredovati, da svaki ulazak u stijenu nasumice ne može dati dobar rezultat, pa smo poslije silaska na markaciju koja vodi prema Novakovoj pećini razgledali dio stijene iznad same pećine i odlučili da tamo bude naš sljedeći pokušaj".

Početak abseil-a. Foto: Gordan Čahtarević

Jesen 2009. također je bila sa dosta vedrih dana. Pozvao sam Redžu Grabusa da izvedemo uspon na drugi toranj Đeve, u čast Šefera i Ilića koji su tamo bili prije 80 godina. On je pozvao Gordana i Fadila, a ja sam poveo Sretu, mještanina iz Mokrog. Kristalno jasni jesenji dan, pun blagog sunca, zatekao nas je na rubu Djevojačkih stijena. Bezmjerni vidici prema južnom i zapadnom horizontu, a dolje duboko ispod nas nijemo su mirovali razbacani podromanijski zaseoci...

U podnožju zuba, pored okna. Foto: Gordan Čahtarević

Redžo i ja (već veterani, ukupno 110 godina!) izveli smo prvenstveni uspon po sjeveroistočnom bridu drugog tornja (zuba), tako što smo se spustili 50 metara po užetu s ruba stijena, te preko kršljivog rebra, iznad okna, do ispod prislonjene ljuske, ispod koje ulijevo do zajede u upadnici vrha (žuta mrlja), kojom na vrh. Penjanja oko 35 metara, ocjena: IV+ / II-III, 1 sat. Absajl 20 metara s vrha (klin s karabinerom), te po fiksiranom užetu gore na rub stijena. 

Povratak na rub Stijena, po fiksnom užetu. Foto: Gordan Čahtarević

I, tako, stajali smo nas dvojica, 22. novembra 2009, na vrhu drugog zuba Djevojačkih stijena, u raskošju sunca tog jesenjeg dana, možda na isti dan kad su tu stajali Drago i Vojo u novembru 1929.

K R A J
Tekst: S. Žalica
Fotografije: G. Čahtarević