Masiv Denali: glečeri i ledena pustoš. Foto A. Zekić Kugla

Kugla, sa nekoliko jednako "opasnih" prijatelja, drznuo se proljetos zagristi u Mt. Mc Kinley, najveći vrh sjeverne Amerike. Sticajem okolnosti expedicija se raspala prije samog vrha

Mt. Mc Kinley (6194 metra) najveći je vrh sjeverne Amerike. Masiv Denali, tj. vrh Mt. Mc Kinley je lociran unutar arktičkog kruga, tačnije na Aljasci. Samim time, a i impozantnom visinom, vrh nudi himalajske uvjete penjačima u razmjerama u kojima tako oštar otpor ne bi bilo za očekivati. Dakle, 6000m ovdje nije kao na 6000m. Ima još nešto specifično za ovo područje: vrijeme. Relativna blizina oceana čini vremenske prilike jednostavno - neuračunljivim.
Da biste shvatili razmjere problema reći ćemo da se ekipa našla na visini od 5500m, zadnjem logoru prije nekih 600 - 700 m finalnog uspona na sam vrh, nakon dvadeset dana ekstremnih napora. "Svaki od nas nosio je po 70 kilograma. Odmah na početku dočekao nas je uspon od 60%, što je, činilo nam se, na granici ljudskih mogućnosti". "Išli smo sa po 70 kg opreme i bili prisiljeni svaki metar preći dva puta. Prvo se popnemo sa opremom, vratimo se, pa onda opet gore sa hranom. I tako 4100 metara."

Lavirint planina, grebena i stijena kroz koje se treba probiti da bi se konačno "napao" sam Mt Mc Kinley (na slici u pozadini)

Kao što smo rekli, prilaz vrhu Mt. Mc Kinley je vrlo dugačak, uz ekstremne uvjete kad je u pitanju fizički napor i "weather conditins". Temperatura se ne penje preko minus 35C i gazi se uglavnom led. S obzirom da je ljeti unutar polarnog kruga dan vrlo dug, u određenim periodima čak cijela 24h, i to je nešto što narušava ritam, što u prvi mah izgleda kao prednost međutim u krajnjem veoma iscrpljuje.
"Odmore smo pravili u šatorima, i to malim, za dvije osobe, priča Kugla. Za vrijeme uspona čovjek zaboravi šta je lična higijena. Svaka kap vode, koja je zbog visine i napora potrebna u većim količinama, mora se dobiti topljenjem leda."

Više od 280 kg opreme! Ljestve, stolice stolovi i suncobran ne ulaze u opremu expedicije :-)

Za preostalih 600 - 700 metara uspona na vrh Mt Mc Kinley trebalo nam je 6 do 8 sati, procjenjuje Kugla. To ne izgleda mnogo, mjereno zemaljskim mjerilima. Međutim, računajući da je upravo tu kulminiralo sve ono što se svih proteklih dana nagomilavalo u mišićima, kostima, svijesti i podsvijesti... i vjerovatno sam obeshrabrujući pogled na vršni greben, tih nekoliko "nečega", ili nekoliko stotina "nečeg drugog" zjapilo je kao beskraj.
"Probijajući se danima kroz sniježnu bjelinu, sve više nas je obuzimala tjeskoba koju je pothranjivala tišina bez ikakvih znakova života. Osim hodanja, vjetra i škripe koraka, ništa se drugo i nije čulo u toj samoći"

"Exspedicija" je značilo više od mjesec dana ovakvog života na otvorenom.

Kao što rekosmo, Mt Mc Kinley je tvrd orah. Sve pomenuto, što je moglo navesti na odustajanje, može se smatrati subjektivnim. Penjač jednostavno mora biti tvrđi. Fizička pripremljenost igra ulogu samo u prvo vrijeme, što je vrlo bitno, ali u krajnjem dolazi do ujednačenja kad samo "materijal", tj osobne psihofizičke predispozicije, vlastito poimanje egzistencije, odnosa prema drugima i samom sebi, duhovni i tjelesni buferi i rastezljivost itd... određuje individualne ili kolektivne domete.
Ovo pričamo da bismo skrenuli pažnju na nešto drugo, objektivne okolnosti kao razlog odustajanja koje se nikad ne mogu sasvim predvidjeti.
"Nas četvorica smo šutili, svako je nekoga izgubio i znate kako je kad vas nečija smrt zatekne. Ne znam kako i ko je prvi rekao ali odlučili smo da se vratimo." Prije samog finalnog uspona na vrh grupa je dobila vijest o smrti u obitelji jednog od učesnika. Povratak do Talkitne trajao je samo 14 dana, dijelom zbog manje opreme, dijelom što su jedan dio puta prošli na "sankama" u kojima su vukli opremu pri usponu.
Članovi ekspedicije Mont Mc Kinley: A. Zekić, Z. Marić, M. Gafić i E. Kajan