Mount St. Helens

Zvanična informacija je glasila: "U 8:32, u nedelju ujutro 18. maja 1980, vrh Mount St. Helens vulkana je eksplodirao. Uzdrman zemljotresom snage 5.1 po Richterovoj skali, sjeverni dio najljepšeg vulkana u saveznoj državi Washington se urušio u masivnu kamenu lavinu."

Skoro 600 kvadratnih kilometara šume je razneseno erupcijom. U isto vrijeme ogroman oblak pepela u obliku velike gljive (sličan atomskoj eksploziji) uzdigao se preko hiljadu metara u visinu pretvorivši dan u mrklu noć. Erupcija je trajala punih 9 sati i dramatično promjenila izgled vulkana i okoline. 1982 americki predsjednik i kongres su stvorili National Volcanic Monument povrsine 44.520 hektara i namijenili ga za istraživanje, rekreaciju i obrazovanje. Unutrašnjost Monumenta je ostavljena da se prirodno i nesmetano oporavi od strahovite elementarne nepogode.

Start!
Nismo očekivali tako nizak nivo snijega krajem maja. Kao što vidite, početak staze je bio suv što nam je predstavljalo veliki problem. Poslije par sati hoda u plastičnim turnim cipelama, došli smo do mjesta gdje smo mogli staviti skije na noge. Ovaj dio puta nas je "rasturio" u povratku.

Napokon rub snijega!

Nismo se zabrinuli što je kvalitet snijega bio veoma loš. Daj šta daš! Bolje je i neka tvrda, prljavo-bijela smjesa, nego hodati po kamenju i prašini u plastičnim skijaškim cipelama. Ja imam Skarpine cipele, koje su veoma tvrde i posebno dobre za spust, ali veoma teške za hodanje. Bio sam sretan da vidim mjesto gdje mogu stati na skije.

Vrijeme nije bilo perfektno, no ipak zadovoljavajuće, srećom ne onakvo kakvo zna biti. Oblaci su nam se skupljali i razilazili iznad glava svo vrijeme i zavjese snijega su promicale dolinama. Svaki vulkan u državi Washington ima svoju specifičnu klimu. Vrlo je tečko predvidjeti kakvo će vrijeme biti, iako Amerikanci imaju najsavremeniju meteorološku tehnologiju. Takva situacija rezultira da moraš u rancu imati zimsku garderobu i u avgustu. Tu lekciju sam naučio odmah na početku planinarenja u Kanadi. Isto vazi i za sjeverozapadnu Ameriku.

Pogled na Columbia River Gorge, prirodnu granica između država Oregon i Washinton. Columbia River Gorge je spektakularni kanjon koji siječe Cascade Mountain Range tamo do Tihog oceana. Dugačak je preko 140 km i dubok na mjestima do 1200 m sa sjevernim zidom u drzavi Washington, a južnim u državi Oregon.

Rub kratera je u stvari vrh planine. Većina planinara i skijaša izađe na ivicu vulkanskog kratera na bilo kojem mjestu. Jedino specifično mjesto je ogromna ledena streha koja se računa najvišom tačkom. Vrh planine je eksplodirao 1980 ali ni do tada nije postojala tačka koja bi se mogla računati kao vrh.

Da bi stigli do ledene strehe, mjesta koje mnogi računaju kao vrh, siječemo skijama zaleđinu ruba kratera ka neizraženom sedlu. Na sedlu ostavljamo skije s namjerom da se sigurnije dočepamo "vrha".

Streha izgleda stvarno dramatično, poslije veoma dugog hodanja kroz neatraktivni teren. Iskreno rečeno, St. Helens ne nudi baš najatraktivniju skujašku turu u tom dijelu drzave Washington, ali je područje vrlo interesantno za nas iz Bosne zbog toga što nemamo šanse da vidimo vulkane te veličine nigdje u Evropi.

Skinuli smo skije i ostavili ih na sedlu prije strehe tj vrha. Počeo je padati snijeg i vjetar se pojačao. Magla je bila veoma gusta, pa smo tek u povratku vidjeli pukotine nastale odvajanjem strehe od kratera. Nismo se osjećali prijatno postavši svjesni da smo se do vrha penjali između pukotina i ruba strehe! Vidljivost je bila tako slaba da smo vidjeli samo par metara unaokolo.

Napokon na vrhu!
Silkanje. Supruga mog prijatelja i ja, ona je is Austrije (Beč). Znam, izgleda kao da smo negdje na parkingu u Pazariću, ali moram priznati da je skijaški spust bio veoma dobar. Oko 1000m visinske razlike u solidnom, proljećnom snijegu.