Kanjon Rakitnice je pod zaštitom UNESCO-a*. Kako to, neko tamo negdje daleko nešto zna, a većina nas pojma nema. Šta nam to rade iza leđa?

Možda, ako bismo znali zašto i od koga ga neko pokušava formalno zaštititi možda bismo drugačije gledali ne samo na ovaj jedinstven kanjon nego i na same sebe. A kad "duboko" razmislimo, od koga će ga drugog čuvati nego od nas samih i naših nerazumnih planova da ga potopimo još jednim u nizu vještačkih jezera, da ga izdamo (da, izdamo) Austrijancima ili Italijanima za sitne pare sa ciničnim izgovorom: "iz čiste prirode čista energija". Ili da ga možda uredimo k'o parkić sa klupicama, putićima gore dole, (im)plantiranim egzotičnim drvećem, spomen pločama itd.... O, majko moja. Ništa drugo pametnije nismo čuli osim planova kako ga iskoristiti.
ISKORISTITI!!!

E, ne damo da ovaj komadić teksta i ovih nekoliko sličica budu uživanje u našoj vlastitoj neobavještenosti, inertnosti, neshvatanju, nemoći (da li nas neko razumije ovakve).
Neka ovo naklapanje bude uživanje u misteriji zvanoj "Kanjon Rakitnice".
Slika lijevo: uvod u misteriju ili dobar početak u stilu Wild River.

* Kanjon Rakitnice jeste u fokusu UNESCO-a, mđutim zvaničan dokument o stavljanju pod zaštitu i režimu zaštite nije objelodanjen. Z-2000

Za razliku od nacionalnog parka, u parku prirode bila bi dozvoljena gradnja i intervencije u prirodnoj sredini u cilju komercijalne eksploatacije iste (Uh, koja fraza!)

Grupa untuzijasta samoinicijativno je proglasila područje Rakitnice parkom prirode te uložila prilično para na reklamni materijal i publikacije kao dizajn amblema, tiskanje / štampanje razglednica, kalendara, snimanje dokumentarnog materijala, a posebno su se angažovali da putem medija (televizije prije svega) ukažu na potrebu za dodjeljivanjem posebnog statusa ovom području kako bi se zaštitilo i očuvalo.
Vjerujemo... ne, znamo da je ovo paničan potez ili kakav takav put ka onom što bi Rakitnica trebala biti. Ovo je (uključujući i ove slike koje su dio akcije) način da se bar neko počeše nekuda. Logikom: bolje vrabac u ruci nego golub na grani udarilo se na bedeme (možete li zamisliti šta (ko) bi mogli biti ti "bedemi".
Koliko je sve to spojivo sa osjećanjem onoga ko, kao na slici lijevo, stoji pred ovakvim otvorenim izazovom, misterijom, putem bez povratka (bukvalno) ili dilemom: krenuti ili ne krenuti dalje, odvojiti se od sigurnosti i prepustiti avanturi... (uh, osjećamo žmarce gledajući sliku).

Malo je raje (nek oproste oni što sami sebe nerado nazivaju raja) opisalo kanjon jednostavno zato što ga mnogi nisu nikad prošli. A ipak su pisali. Apstrakcije, bezbeli...

Ove slike koje vam pokazujemo njišu se između idile, misterije, izazova i zebnje (ima raznih zebnji kao ona oko bubrega ili sprijeda malo niže ali nije to ta). Ali, trebate znati da ovo nije pravi odraz karaktera Rakitnice. Nedostaje frka-trka (akcija), borba koje ima i te kako ali je nema ovdje kod nas zato što... ama, ne moramo se mi uvijek tarzanat po svim slikama (da ne kvarimo slike). Drugi razlog je zato što, kad je frka a mokro, onda nema slikanja ili slike nevaljaju. Prihvatite izgovor koji vam se najviše dopada.
Na nekim mjestima, kao u Oštrom kanjon je jednosmjeran. Znači kad jednom prođete oluk u Oštrom nema povratka, a onda plivaj majčin sine u vodi od 8 stepeni pa... brrrr, sve tako satima. Treba biti a) naivan b) mazohista c) lud. Ako mislite da pomaže salo ili neopren, savjet: učite se na tuđim greškama.
Slika lijevo: (ne znamo hoćete li steći pravi dojam o dimenzijama prostora na slici) Ako prođete ovaj detalj kako biste se vratili nazad? (ovo nije Oštro), kako biste sa opremom dalje? Nestrpljivo čekamo odgovor.

Na trenutak, gledajući niz kanjon, osjećaj blage strepnje zamjeni optimizam. Aha, sunce, svjetlo... PODNE! Vrijeme za ugazit...

Kaže Kevac (živio davno u kanjonu gdje ga neka opaka, neizlječiva bolest od koje se sakrio nikad nije našla) opisujući jedan dio kanjona koji je vjerovatno njega najviše žuljao: "Vrlo lako se dogodi da neko tu nastrada od nagle vode ili odrona kamenja... Malo je zaklona u njemu, a i dug je za nekoga ko ga ne poznaje. Zato ga i zovu ovde Džehenem, što je na turskom - pakao..."
Danas (Ekologija god.1/br.3) veli Dinno, opisujući jednu dionicu Oštrog, komad koji se, zahvaljujući Džehenemu, iz Kevcove pozicije nije ni naslućivao: "Trebalo nam je više od dva sata plivanja i lomatanja preko i između ogromnih stijena koje su tok Rakitnice čas pretvarale u bijelu pjenu, a čas u modro-zeleno-crnu zagonetku bez dna. Ima mjesta gdje vas voda jednostavno pronese kroz kameni oluk ili tobogan da bi potom uslijedilo mukotrpno plivanje kroz zaustavljenu vodu u klancu ne širem od ljudskih ramena. Zaboravite na bilo kakvu opremu, sretni ste ako prođete sa nepoderanim kupaćim gaćama i kacigom (?!?) na ramenima. A nagrada je..."
Dobro je, znamo, znamo.

Gafa, cijedeći ostatke ostataka bivše majice spontano oda priznanje: iskušenja u Rakitnici mogu se porediti sa himalajskom avanturom

Nego, požurite u Rakitnicu da bismo se razumjeli. Jako nam je stalo. Požurite prije nego neki papak iz politike nešto ne us... A pošto su još na vlasti većinom oni kojima je borba protiv prirode u genima (jer... kriva su ta porijekla kojih se oni danas stide) požurite dok kanjon nije potopljen kako bismo bar znali šta smo izgubili ako se taj "potop" desi.
U vraga i politika. I opet pocinjemo sažaljevati vlastitu nemoć (ima li neko ko nas razumije ili pričamo samo u svoje ime). Nego, evo slike, nabijene napetošću, klaustrofobijom, varljivo mirne, fantastične, višeslojne...
Jesu li ovo čudovišta koja su ostavila kosti u kanjonu kao crkotine u pustinji čiji se duhovi ganjaju okolo jer ne mogu nikud iz kanjona, ili obične gole, isprane stijene? Šta se može očekivati iza "ugla"? Do pojasa? Do vrata? Preko glave? Plivanje? Koliko? Hoću li se ukočiti u vodi već ovako pothlađen? Koliko ćemo preći za sunca? Hoćemo li imat šta suho za presvuć? Šta ćemo..? Kol...? K..?
Ama, naprijed! (jer nazad se ionako ne može)

Fotografije: D. Kassalo, tekst: Z-2000, avgust 2002