Trnovački Durmitor - put kroz haos i bruku Nacionalnog parka Sutjeska.
Ovaj tekst nije uobičajeno napisan, nije opisana samo jedna planinarska tura. Ovaj tekst će govoriti o mnogo više detalja, sa čim se sve susreće jedna grupa običnih planinara na jednoj turi, a posebno ako se uputi u nered Nacionalnog parka Sutjeska.
Šta znači Nacionalni park? Ko su ljudi koji rade i rukovode Nacionalnim parkom?
Šta je svrha i postojanje svega toga? Borba ljudi da se sačuva taj raj prirode, pisanje peticija, skupljanje potpisa i sve ono što ljudi kako bi se sačuvao taj dio planete od kojekakvih lovaca na uništenje.
ZAŠTO? Sva ta pitanja su mi se vrtila dva dana u glavi, a to traje već duže vrijeme, iz dana u dan, iz godine u godinu. Da li će ovako biti i ubuduće? Da li je Nacionalni park ona kućica i rampa gdje plaćamo kad dolazimo???
Tog jutra, 25.04.2015., okupljamo se i krećemo u 05.00h iz Sarajeva, pravac N.P. Sutjeska, ulaz iz Suhe prema državi Crnoj Gori, a potom na vrh Trnovački Durmitor, 2241mnv. Raspoloženje super jer nismo na planinu isli više od mjesec dana, tačnije 34 dana. Znamo da je to kutak planete Zemlje gdje je još uvijek mnogo snijega, mir, tišina sa veličanstvenim masivima Maglića, Bioča i Volujaka.
Ulazimo na rampu koja je podignuta, sve izgleda pusto i zapušteno, krećemo se užasnim makadamskim putem koji jedva džip savladava, a onda nailazimo na dio koji je za mene ne shvatljiv. Put je prekriven granama koje vise sa strane, bukvalno granje sklanjamo vozilom, što sve grebe farbu na vozilu i prolazimo kroz šumu na nekim dijelovima.... ogromno kamenje na putu koje se odronilo, tako da svakih 50-ak metara izlazimo i čistimo put. Poslije nekih 2 km, preko cijelog puta nailazimo na balvan sa ogromnim granama....opet izlazimo i čistimo, a onda zajedničkim snagama pomjeramo balvan tek toliko da možemo proći i tako još dva puta. Nismo više ni brojali koliko puta smo sklanjali kamenje sa puta, vozilo je već isparano. Probijajući se tako, stižemo do mjesta gdje se nalaze ostaci lavine koja je prekrila put, a koju nismo mogli pobijediti, tu i ostavljamo vozilo. Da nije bilo te lavine na putu, moglo se jos 2 km proći, a onda sva ta pitanja na koja ja, kao ni svi učesnici nismo imali odgovor.....dva radnika sa alatom za dva sata bi mogli da urade sve ove stvari koje sam nabrojao, da uklone sve navedene prepreke na putu. Valjda bi im to trebao biti sastavni dio opisa radnog mjesta, a ne samo iskorištavanje prirodnog dobra, sječa i prodaja šume, ubijanje divljači i naplata ulaza. Sav taj posao bi trajao dva sata a ne bi koštao vise od 20 konvertibilnih maraka goriva i benzina za motornu pilu, da se urade osnovne stvari, da se pročisti put, da bi posjetioci mogli bar nesmetano proći tim putem, ako se uopšte moze i nazvati putem. VELIKA JE SRAMOTA ZA UPRAVU NACIONALNOG PARKA SUTJESKA! GOSPODO, DA LI VI UOPŠTE ZNATE ZNAČENJE NAZIVA NACIONALNOG PARKA?
Sa druge strane prema Dragoš sedlu, od naplatne rampe se može 2 km ,mašine i ljudstvo parkirani na Tjentištu, šta čekate, da sveti Ilija otopi snijeg da biste vi mogli naplatiti, da prikažete da ste očistili i sanirali prilaze. Poslije ovoga razmišljam da krenem sa prikupljanjem potpisa i pošaljem pismo o stanju i aktivnostima u nacionalnom parku Sujeska i to lično predsjedniku Republike Srpske i međunarodnim organizacijama koje su finansirale odredjene projekte o čemu ću dobro razmisliti.
Mi svoj uspon nastavljamo uz Suški potok prema Suhoj jezerini i dalje prema Trnovačkom jezeru gdje stižemo poslije četiri i po sata napornog hoda kroz mokar i raskvašen snijeg. Slijedi kratka pauza i ostavljamo višak stvari u kolibi u kojoj ćemo se vratiti na noćenje. Nastavljamo prema vrhu Trnovačkog Durmitora gdje uz veliki fizički napor stižemo poslije 9 sati uspona, od vozila do vrha i pređenom visinskom razlikom od 1400 mnv, kroz mokar snijeg gdje se i sa krpljama propadalo i do 30-ak cm. Sva muka, napor i teret, borba oko prilaza nestaju onog momenta kada se ukaže taj pogled na zaleđeno srcoliko jezero i vrhove koji se nižu okolo. Toliko napora, uloženog truda za tih 15-20 minuta na vrhu.
Sunce je već u silaznoj putanji i mi krećemo sa vrha ka jezeru gdje ćemo noćiti. Sada slijedi još dva sata spuštanja do kolibe spasa kako je planinari zovu, koju smo zatekli u opštem haosu i prljavštinji, kao da u njoj nisu boravili ljudi, ako se takvi i mogu nazvati ljudima. U kolibu stižemo u 20.00h i poslije punih 12 sati provedenih na nogama, a 15 sati od momenta kretanja iz Sarajeva, krećemo u čišćenje i sređivanje kolibe da bismo je bar malo upristrojili .Večera i odmor poslije napornog i lijepog dana su nam svima prijali.
Sunce nas ujutro budi, jezero još u ledu, noć je bila prilično hladna. Doručak pa kafa, lijepi jutarnji trenuci, a zatim pakovanje i onda onaj dio koji ne volimo, a to je povratak...... tri sata spustanja do vozila, a zatim u grad i vraćanje svakodnevnim aktivnostima koje život nosi.
Trnovački Durmitor (25.04.2015)
