Trajno unakažen vrh Pločna

Ako analiziramo riječ “nakaženje” i njegov motiv vidjet ćemo da u osnovi ne postoji opravdanje za nakaženje toliko dragocjenog izvornog stanja.

Zbog prisutnog problema napada ne vrhove planina postavlje se pitanje: Pripadaju li planinski vrhovi planinama?
I najgore od svega, sami planinari nisu u stanju oduprijeti se zarazi zvanoj “pripadnost” i “vlasništvo”
Smatrajući da, kao planinarska društva, grupe ili pojedinci, mogu s punim pravom postavljati svoje oznake na “svoje” vrhove, prenebregavajući pravilo: “ne ostavljaj iza sebe tragove koji trajno mijenjaju izvorno stanje”
Pogledajmo samo slike planinskih vrhova: Čvrsnica, Čabulja, Leotar, Velež, Lisin, Jahorina, Vlašić, Bjelašnica i drugi koji nisu ovdje nabrojani. Jasno je da su vrhovi više ili manje fizički i estetski trajno oštećeni i izmijenjeni. Jesmo li svjesni toga da izvornost planinskog ambijenta nije naša, nego, kako kažu, pripada i budućoj generaciji.
Neki se neće s člankom složiti, ali od neprocjenjive je važnosti sagledati problem s više strana, a ne samo iz osobne.
Tekst je posvećen mnogim vrhovima u Bosni i Hercegovini čije je izvorno stanje trajno narušeno.
Sindrom “nakaženje” vlastitog planinskog revira, osnažen izrođavanjem novog vremena, najčešće ispoljen nacionalno-religijskom ikonografijom, odnio je pobjedu nad planinarstvom.
Najgore je, da sami planinari nisu u stanju oduprijeti se zarazi zvanoj “pripadnost” ili stvarno pravo smatrajući da planinarska društva, grupe ili pojedinci mogu s punim pravom postavljati svoje oznake na “svoje” vrhove, kršeći pri tome neosporno pravilo: “ne ostavljaj iza sebe tragove koji će trajno izmijeniti izvorno stanje”.
Dokazi u prilog bezbjednosti u planinama (farbanje staza, obilježavanje vrhova i slične aktivnosti), su u principu ljudska egocentričnost koja ne vidi ništa drugo do vlastite potrebe i strahove. Djelujući u skladu s ranije iznesenim pravilom o nenarušavanju izvornog stanja, moglo se izbjeći masovno i trajno nakaženje vrhova, počinjeno velikim dijelom od strane planinara.
Ovaj projekt skrnavljenja vrhova po planinama Bosne i Hercegovine je suptilniji i pokušava se realizovati preko nesvjesnih i ekstremnih pojedinaca i to nije zvanični stav i projekt Planinarskog Saveza Bosne i Hercegovine, a nije ni Geodetskog Instituta Bosne i Hercegovine. To je demonstracija projekta pojedinca.
Po svoj prilici, ostaje nam tješiti se time da su obilježja u planinama, kakva danas postoje, samo prolazna faza, da je mentalitet koji danas vlada prolazan, te da planini (prirodi) ostaje dovoljno snage da bar dijelom obnovi stanje koje smo upropastili.

Jedan od primjera "nacionalno-religijskog"  obilježavanja vrhova

Uslov je da bezrezervno i bez odlaganja mijenjamo naš odnos prema prirodi, a time i planini i njenim vrhovima.
Još od pedesetih godina prošlog vijeka postoji Uputstvo i kriteriji o markiranju puteva po planini (Uputstvo za označavanje planinskih puteva i staza, autor: Ratimir Stefanović, izdavač PSBiH, Sarajevo 1950). Zatim, odgovor možete naći na stranicama svih bosansko-hercegovačkih planinarskih društava i Saveza. Ne upuštajući se u ta pravila, razumno moguće je svesti sve na jedno: “ne koristite ništa što nije biorazgradivo ili što se ne može ukloniti bilo kad bez ikakvog traga”
Zašto uopšte ima potrebe za obilježavanje nekog vrha?
Pogledajmo to s odstojanja i pokušajmo sagledati suštinu potrebe nakaženja. Šta je iza njih? Razlozi, kako “opravdani” tako i neopravdani, kriju se upravo u ljudskom egocentrizmu i kako vidimo, nemaju puno obzira prema temeljnim principima neutralnosti i nenarušavanja prirodnih procesa i prava na egzistenciju. Počet ćemo redom:
Predio! Osvrnimo se na to, koliko oznaka je postavljeno na vrhovima u cilju da se da do znanja ko “posjeduje” teritorij, bilo, po nacionalnom-državnom ili religijskom osnovu i čak, na žaljenje, planinarska društva su u istoj trci. Planinarima (ljubiteljima porirode) takve oznake netrebaju. Nasuprot tomu, planinari su u tom segmentu iskorišteni da bi se neke neplaninarske vrijednosti afirmisale i na tom “nivou”
Ukrasni karakter, jedan je od načešćih poriva “nakaženja” vrhova. Umjesto estetike i kvaliteta puta ka vrhu, cilj postaje svrha, u širem kontekstu sredstvo unutar socijalnog miljea: biti neko, moći nešto, pokazati trofej, kao sportsku medalju… Cilj je dokazati sebe, a ne afirmisati vrijednosi prostora. Zar to nije bijedno i mučno?
Cijenu takvog egoizma plaćaju vrhovi. Narušavanje prirodnog (izvornog) stanja po tom osnovu nema opravdanja. U zabludu se dovode ubjeđenja da kroz “ukrase-trofeje” prije svega fotografije s vrhova, koje se publiciraju kroz moderne medije [internet) podstičemo planinarstvo, međutim to usađuje novim generacijama duh koji nije prihvatljiv – rivalizam.
Zar podsticanje ne bi trebala biti estetika fotomaterijala, pisane riječi, filma ili prosto estetika egzistiranja u prirodi i sa prirodom, nikako trofeji- ukrasi koji simbolizuju neku pobjedu nad prirodom ili superiornost u odnosu na rivale.
Uostalom i zaista, zašto treba dodavati išta na vrhove kad su oni već različiti po sebi. Izgleda jedino radi osnaženja tog trofejnog karaktera dosegnutog vrha.
Sigurnost (upisna knjiga i slično kao trag pri nesrećama). Iza ovog i narednih motiva leže čista ljudska nezrelost, neznanje, nesposobnost, inferiornost, egocentrizam, a kompromis bi se mogao postići primjenom onog ranije iznesenog pravula: “ne koristi ništa što se ne može ukloniti bilo kad bez ikakvog traga” jer nova vremena će donijeti nove estetske kriterije i nova shvatanja koja smo dužni omogućiti i poštovati.
Položaj-Da li je vrh ovo, ili ono 50-60 m tamo? Ili kako mogu znati da sam na vrhu ako, je ovaj zavijen u maglu?
Prije svega, moramo biti iskreni prema sebi i upitajmo se šta nam uopšte znači spoznaja da smo stali na sami vrh. Ništa do “trofej” (ukras) koji će provocirati rivale, kao i spoznaja da smo planinu (protivnika) “pobjedili” Ili, najvjerovatnije, zato što nismo shvatili značaj i vrijednost puta ka vrhu.

Samovoljno postavljen “trofej”

Da li treba, radi tog “trofeja” koji naduvava naš inferioran ego, trajno unakaziti vrh koji ne pripada nama. Ne, jedan ljubitelj prirode, što bi planinari trebali biti prije svega, uopšte ne može biti za.
Obavještajna obilježja kao-vrh je visok toliko i toliko ili ,drugim riječima: toliko si se visoko popeo ( svaka ti čast, aferim...). Pa, dobro, znaš li gdje si pošao i jesi li se informisao.
I opet, ko će više, takmičenje da bi se odnio trofej i osnažio ego…
Ako nam kompromis u vezi nenarušavanja izvornog stanja nešto znači, onda ćemo ga zasigurno ispoštovati.
Belektristika-Markiranje puteva i staza, ima, osim prethodno pomenutih konotacija i jednu dimenziju žrtvovanja za spas drugoga, pripadnika iste familije, koliko su ljudi u stanju lično ulagati u “spas” nekog fiktivnog “pripadajućeg” koji nije dorastao izazovu planine, staze ili situacije, a ne pitajući se da li je to dobar pristup. Ne, ne, to nije dobar pristup.
Takav razlog doveo je nepovratno ne samo Alpe, nego i druga planinsaka područja, u stanje u kakvom su danas-sa milionima tona željeza i koječega drugog u tijelu, tamo gdje samo ljudska potreba, bojazan, interes, kapital egzistiraju ali ne potreba i interes svih ljubitelja planine i tek danas se dijelom respektuje i taj glas.
Uz napomenu, to je mnoge koštalo života, uvukavši ih u taj svijet uz zabludu da su na “sigurnom”
Obmana-Napor osiguranja i markiranja planinarskih puteva i staza, nosi nedvojbeno jednu dozu “nesvjesnosti”-ljudi nisu svjesni etičke, estetske i moralne dimenzije udara na prostor koji su “napali” vjerujući u ono što čine, a ne pitajuće se uopšte na čiji je to račun i kako će to prihvatiti nove generacije, a sjetimo li se da novo vrijeme donosi svoje nazore.
Priložene fotografije su u funkciji podrške izloženom tekstu.

Pripremio: B.Behrem