Foto: Kenan Muftić

Kadkad bor mrzi i jalovu zemlju i tvrdoglavi kamen. Kadkad mu je dosta i najrađe bi ih pustio nek idu niz Neretvu. Ali negdje u prvom godu drvenog srca osjeća bor gorki fakat - kad ne bude više zemlje i kamena hercegovačkog neće više biti ni njega - bora

Šuma Striborova? Hobitova mahala?
Kako i šta god, borova šuma na Čepi ne izgleda kao šuma sa ovoga svijeta. Ko je vidio i zna zašto ovo kažem. Prvo, bor kao drvo nije obično drvo. Bor je mnogo više od drveta. A crni bor iz Hercegovine je mnogo više od običnog bora. On je gord, uporan, prkosan, pa čak i tvrdoglav. On se prihvatio za škrtu zemlju hercegovačku tako silno i grčevito, kao da mu ona sama bježi. A ne bježi, ona je tu škrta ne zato što ne da, nego što nema dovoljno za sviju, pa ga malo po malo istiskuje iz sebe. A kako zemlja bor istiskuje, tako se on dublje u njoj grana, k'o da govori: "Ne idem ja odavde niđe, a ne ideš ni ti zemljo!"

Foto: Dinno Kassalo

Crni bor zemlju čini zemljom, a kamen kamenom. Vjetar ga šiba, ali mu ništa ne može. Kad krene jugo sa mora, a sjever ga dočeka iznad Prenja, pa se skupa zavrte u čevrntiju i zviznu uz Neretvu šamarajući sve živo i mrtvo. Nikom nije milo, samo borovi stoje, kao da im ovi vjetrovi gode: miluju im koru i češljaju kosu. Borovi se postave tačno na ona mjesta gdje su vjetrovi najjači. Ožeži vjetre, što jače moreš! Što si jači, to sam ja, Bor, čvršći i odlučniji da stojim ovdje i prkosim vremenu...

Foto: Dinno Kassalo

Nije im dosta što se nasade uvijek na mjesto sa dobrim pogledom, nego se još i protežu dalje nad bezdan, valjda da još bolje vide. Ili bor hoće da dokaže da je bolji od kamena: Bor drži i sebe i kamen, a još se proteže i naprijed i nakoso, kako mu više godi da ga vjetar bije. A kamen, jel' se malo mak'o sa svoga mjesta, ode u ledenu Neretvu i pobi i poruši sve pred sobom. Čudno, zar nije?
Šta bi trebalo biti čvršće, drvo ili kamen? Kad gledaš ozdol' iz Neretve i Rakitnice, kamen-stijena nebo para. Vjetar mu lice njeguje, brije ga sjevercom, a masira toplim jugom. Voli kamen vjetar, ali se sa zemljom nikako ne može. Ona njega 'ćera iz sebe, a on nju sa sebe. Sav se ježi i stresa, al' je bez kiša otresti ne može. Otrest je se hoće jer je škrt, a gladan sunca.
Sunce uvjek požele svi, i zemlja, i ptica, i drvo i kamen. Zemlja ga je uvijek željna, drvo se skloni 'podase' , a kamen ječi ...spržen. Ječi i moli, moli kišu da ga muka spasi. Moli onu istu kišu, koju je molio da zemlju s njega spira, kako bi što prije u suncu se kupao, kako bi što prije stare kosti ugrijao...

Foto: Dinno Kassalo

Ali kiša nije tu da kamenu hator čini, perući zemlju i hladeći ga od sunca. Kiša se spušta kad je njoj ćeif, a kad se moli vel'ka joj je cijena. A svake je godine, glupi kamen moli i ko zna da li će i za tri vječnosti naučiti da je pomoć s neba skuplja nego što je golema njegova patnja kad jarko sunce promjeni ćurak, a ni srpanj još stigao nije. Kiša kamenu možda blago, ali hinjski i redovno dušu uzima. Izjeda ga kao teška i bolna bolest, prvo s površine, a onda duboko u kosti. Dođe kao spasilica djevojka, osvježava i miluje, a kasnije, kad lišće opan'e ona k'o da ostari, pa su joj ruke grube, a milovanja hladna i više ugodna nisu. Kamen je ćera, a oćerat' je ne mere. Moli je da ga se prođe, a ona neće. Sve dublje i dublje ulazi u njega, u džepove, u šlicove, u rukave i rukavce, u sve žile i žilice. I tu i ostaje. Pritaji se i miruje. 

Foto: Dinno Kassalo

Kamenu se čini k'o dobro, a kiša čeka. Čeka zimu kad će izaći iz njega lomeći mu prste, odgrizajući mu usne i uši i razdirući ga kao goropadna zvijer. Jeknut će kamen stoput' jače nego kad je ječao pržen suncem i plakat će kao malo dijete. Ali badava, čim se 'tice rascvrkuću s proljeća, opet će se sakati kamen natrkivati sa zemljom za prvu toplu zraku sunca. I opet će kamen ječati i moliti za jednu kap, pa za deset, pa za cijelu kišu. A boru i dalje neće biti jasno zašto kamen iz svoje zemlje bježi, pa onda dušu proda da mu patnja mine. Uzalud se bor trudi da skupa drži zemlju i kamen i navlači vjetar na se da bi njima bilo lakše. On zna da je stvoren da stražari i čuva, od svega što će doći i proći, a što su i kiša i vjetar, pa makar oni i milovali i njegovali.

Foto: Dinno Kassalo

Stoji bor na Visu i čuva. Istego je vrat niz Neretvu da bolje čuje i da bolje vidi kad doleti vjetar i skupe se čete kiše. Voli bor i zemlju i kamen zemlje Hercegovine. Voli ih jednako bez obzira što se ovo dvoje mrze. Voli bor i kišu i vjetar, jer oni njemu ne čine zla, nego ga bogumi, uvijek lijepo pomiluju i napoje, k'o da je njihov sa neba, a ne neki tamo iz neke Hercegovine. Šapću boru i vjetri i kiše: " Znaš li boru, kako si snažan i kako si lijep? Znaš li boru da tak'ih nema mnogo na ovom dunjaluku? Šta će tebi boru škrta zemlja i glupi kamen? Bolji si ti boru od njih." Zna bor i da je snažan i da je lijep. Kadkad bor i mrzi i jalovu zemlju i tvrdoglavi kamen. Kadkad mu je dosta i najrađe bi ih pustio nek idu niz Neretvu. Ali negdje u prvom godu drvenog srca, osjeća bor gorki fakat - kad ne bude više zemlje i kamena hercegovačkog neće više biti ni njega - bora.