Ovaj blagi greben koga je ledeno doba izgubilo za sobom pri povlačenju, pravi je raj i za najagilnije boulder-boyse

Kjuge kull je najpoznatiji skandinavski boulder park, koga neki čak dovode u nivo francuskog Fontainebleau-a. Kad se šuma "zapali" i zamiriše jesenjom svježinom, a boulder-boysi počnu hrliti ovamo, jer im tad bolja frikcija daje novu priliku za testiranje i pomjeranje granica, požurismo i mi na Kjuge prije nego polarni vjetrovi stignu "ugasiti" jesen u ovom kraju

"Upozoravamo vozače koji se kreću magistralnim putem preko Kristianstada da se u visini Brommole tri soba kreću duž puta, sa mogućnošću da izazovu saobraćajnu nesreću. Radi se o dva odrasla soba i jednom teletu, kako javljaju naši slušaoci. Potreban je krajnji oprez, stoga molimo vozače da voze... bla... bla.."
Dok se nisko jutarnje sunce zabadalo u oči, nastojeći duboko u nama probuditi nešto teško i ljepljivo (valjda javu) trpili smo ga znajući da će donijeti dobar, svijetao, sunčan, eventualno topao... možda čak i miran .... Dan...
Uskačemo u bi-bi, zadajemo grijanju "šesticu" i povlačimo u sebe... Pokrivamo nevidljivim ogrtačem polusna... Izdajući sunce... Ignorišući sobove... Pravac Kjuge kull! >

*"Kj" u imenu "Kjuge" u izgovoru zvuči kao meko "š", glas koga mi nemamo u abecedi, otprilike kao veoma meko "šć".

"Kluvna stenen" (Rascijepljena stijena) je ogroman, cca 12 m visok oblutak raspukao ravno po sredini. Njegovi bridovi nose nekoliko izuzetno teških problema. Međutim, mi smo više bili zaokupljeni ovim nevjerovatnim koloritom nego tamo nekim... problemima.

Oni koji su ostavili najviše vremena, znoja, kože i krvi u ovom rezervatu (prirode), nakon deceniju i po, nakon što se Kjuge kull od običnog izletišta (a zahvaljujući opštem razvoju boulderinga kao penjačke discipline) etablirao kao najveći i apsolutno najbolji švedski boulder-park, kažu bez imalo rezerve: "S vremenom je postalo jasno da Kjuge drži veću klasu nego većina zona u samom Bleau-u." Kjuge je postao poznat širom Skandinavije, stičući čak reputaciju kao najpoznatije sjevernoevropsko "bulderište".
No, u žbunju i mahovini skriveni i zarobljeni potencijali ne bi ga nikad izdigli na taj  nivo da nije bilo rada na otkrivanju i odrađivanju problema, čime se stvarala podloga za promociju, dao parku osobni pečat vremena, stila, mentaliteta, a prije svega dosega. Kjuge danas ima 1122 registrovana problema i varijante.

Granitne forme koje imponiraju. Tek kad se nađemo ovdje i lutajući šumom uspijemo kako tako pohvatati konce, ne može biti, a da se ne oduševimo ovim prostorom.

Dok su se oblaci "golubali" ili "janjili" nad ravnicom, upali smo u šumu punu propuha i svježine, gazajući duboko lišće i pipajući od bukve, do bukve, od stijene, do stijene... želeći sve dodirnuti, uvjeriti se, doživjeti...
Sunce... hm, toplina narandžastih krošnji kao da je bila dovljna brana ledenom plavetnilu neba i hladnoći ugašenog zelenila. Nije da ni jakne nisu pomagale, jer se ovo brdašce ne da čovjeku ugrijati, jednostavno nema prostora. Jedini način bio bi zasukati rukave i dati se na "rješavanje problema" u ovim masivnim oblutcima.
Svud oko nas, u minijaturnim zidovima, bridovima i prevjesima svijetlili su bijeli tragovi talka. Interesantno, gledajući ih, čovjek se ne osjeti sam i zalutao među ovim spomenicima ledenog doba, već naprotiv, osjeti neku toplu energiju, želju, nastojanje, pobjede i poraze koji su iskrili i gasili se među ovim blokovima, u tom malom prostoru nevjerovatne gravitacije. 

Bouldering je sazrijevanje. Ako ne danas, naš vlastiti "Everest" bit će osvojen iduće sedmice, iduće godine... Ako ostane i neosvojen, da li smo nešto izgubili? Ne, naprotiv!

Blokovi koje nudi Kjuge kull su, generalno gledajući, veliki (time je i jedan dio "smjerova" visok), obli i leže raspršeni duž neizrazitog grebena. U vršnom dijelu postoje ploče sa odsječenim bočnim stranama. Stijena je kompaktna, granitna, oprimci su uglavnom široki i neizraziti, ili su uske raspukline i ljuskice. Utisak je, ne mogu sasvim jasno ocijeniti, da su "pinch", "rukohvati" ili rupe nesrazmjerno slabo zastupljeni.
U ovom parku postoje svi tipovi boulder-problema - niski sjedeći start, visoke vertikale, kamini, bridovi, plafoni i dugi naskoci. Problemi generalno zahtijevaju tehniku i frikciju, stoga nije čudo da su hladni i suhi jesenji dani, kad je znojenje minimalno, vrijeme kada Kjuge oživi i kad se "jezici" pomiješaju - od danskog "ruganja", engleskog "praskanja" do švedskog "valjanja". Tu smo, naravno i mi sa našim slavenskim "šuškanjem". 

Mahovina koja "živi svoj život" na kamenim zaslonima, parirajući bojom i formom sivilu i jednostavnosti granitnih blokova.

"Zalutao" među ove sive, stjenovite blokove i još sivlja bukova stabla prožeta zelenilom poluživog lišća i mahovine, koja kao da živi svoj život na kamenim zaslonima, čovjeku i ne padnu na um sobovi. Ipak, desi se da se stane na "minu" i... pomene sobovima familija. Nakon što se val srdžbe povuče i sapere nam vidike, shvatimo - ne, bila je to obična krava! Tad postanemo svjesni mirisa, mukanja, blejanja i uvidimo da prostor dijelimo sa stokom. Šarmantno?!? Hajde, neka je, samo da šuma nije toliko ugažena... Tek mnogo kasnije će nam neko šapnuti da je i cilj da se krave i ovce kreću jednim dijelom rezervata, jer je ta pastoralna crta ovog prostora - tradicionalna. Dobro, gazimo dalje! Oprez, molim! 

"Sindža", toliko lijepa da bi je čovjek na oko privio.

Na suhim i otvorenim partijama grebena Kjuge, obraslim kvrgavom hrastovinom, što daleko odudara od skandinavskog šmeka i više podsjeća na "i" (Bosna "i" Hercegovina, zonu u kojoj se proplanci i gajevi Bosne preobražavaju u šiprag i kamenjar Hercegovine), pogotovo dijelovima grebena izloženim svijetlu i toplini jugozapada, može se naći suhe mahovine i toplih ploča za izležavanje. (Još uvijek oprez, molim!). Tu, zato što ih niko ne dira i što ih se namnožilo zahvaljujući hrastovom žiru, vjeverice se ponašaju, pa... bezobrazno, a ptičice ispoljavaju toliku indiferentnost da se čovjek nasekira :-)
"Sindže", lijepe da bi ih na oko privio (a ne samo gledao), su otjelovljenje jednog vedrog jesenjeg dana ovdje na Kjuge, dana koji uspjeva harmonizirati (kao sjenica boje) toplo i hladno na nivou osjećanja, percepcije i čisto fizički.
Jesen na Kjuge nije samo bouldering.

Info-paviljon sa stalnom postavkom koja eksponatima, shemama i tekstualno nudi sve što treba znati o razlozima proglašenja Kjuge kulla rezervatom prirode (bez obzira kako nam to zvuči). Paviljon je pokriven u tradicionalnom stilu (nije zapušten).

Vraćajući se ponovo kafeu, info-paviljonu i gril-placevima (br. 2 i 3 na prvoj slici) kao da smo zatvorili krug. Da, zaokružili smo nešto imaginarno u prostoru i vremenu. Ostatak "toga" ćemo iskoristit da obiđemo suprotni dio Kjuge kulla, gdje se nadamo uhvatiti više svijeta u činu "osvajanja beskorisnog". Na ovom centralnom platou nije bilo puno izletnika, vjerovatno su se rasplinuli u šumi kamenih blokova, bijelih borova i bukovine. Onih dvoje, troje što se vrtilo tu, dimilo je svojim instant grilovima za desetoricu. Uf, požutit će i zadnji zeleni listovi u šumi, ako tako nastave.
Kroz drugi dio šume vodila je neka neobična i napadna markacija. Nadajući se da se boje neće posvađat i razići iza prve kose, ostavljajući nas u nedoumici, krenuli smo za oznakama, nadajući se takođe da će nas voditi putem saznanja, otkrića, kontemplacije, zajebancije...

Ono što je za nas haos, za boulder-boyse je struktura, sistem, sektori, jedinice, problemi, stepeni...

Prema statistici uzetoj iz Vodiča, boulder-park Kjuge ima cca 130 problema gradiranih između 7A i 7C+ po Fontenbleau skali (što odgovara ocjenama X-/IX do X/X+ po UIAA). Trenutno postoje dva problema gradirana sa 8; Lifestile (8A) i Don Quijote (takođe 8A, tj. X+ po UIAA). Međutim, ova statistika ne daje realnu sliku nivoa ovog ili bilo kog drugog sličnog prostora. To ni u kom slučaju ne znači da prostora za nove osmice ovdje nema, već jedino to da ih se nije stiglo ili moglo ispenjati. Zastupljenost visoko gradiranih problema je prije svega odraz kvaliteta penjačke populacije koja djeluje u nekom prostoru. A svaka nova ispenjana šestica, sedmica, a da ne govorimo o osmicama, je opet novi poen Kjuge-u, čime "zakon spojenih posuda" (ili "para na paru") dobiva na značenju - mjesto postaje izazov višoj klasi boulderaša koji dolaze ovdje i još više proširuju fond odrađenih kvalitetnih problema.

Nakovanj (među nama). Inače, svaki oblutak ima svoje ime, a sa strana svakog oblutka "vise" nazivi problema, od banalnih, do egzotičnih...

Horizontalni alpinizam, hm...
Momak koji je "dušu prodao Kjuge-u", autor vodiča Kjuge od 200 strana, na masnom papiru, u plastificiranom omotu, koji je sistematizirao, poput botaničara, ovu zonu, strukturirao je u ne-znam-koliko slojeva, kako bi se namjerni ovdje osjećali i pozvanima, došao je na tuđu ideju da se određeni broj problema određenog stupnja uveže u serije.
Kad ne može dvije dužine u vis, može u dužinu! "Dužina" se u alpinizmu i zove dužina, a ne visina! Je li tako?
Momak (inače Harald Bohlin, ali njegov problem), potrudio se da 20 problema, koliko ih obično ulazi u jednu seriju, budu ujednačeni po težini, tipu, atraktivnosti i sl. Tako imamo seriju problema tipa L (Lätt = lako), do tipa 7A, vrijeme penjanja nije ograničeno. Ipak... tri, četiri, sad..!

Osvjači beskorisnog! U svom svijetu!

"Ovčice" su se klonirale neviđenom brzinom, da bi na kraju popasle svo plavetnilo. Šuma se ohladila i zatreperila, toplina svog tog rumenila oko nas doimala se ironično. Učinilo se kao da je život u propadanju, beživotnost lišća nametala se upadljivo. Izgledalo je kao da će magla u svakom trenutku preplaviti šumu...
"Osvajači beskorisnog" razbijeni u grupice po šumi, ličili su na vanzemaljce, prije svega zato što im je bilo teško odrediti smisao u ovoj promjeni u kojoj bi beskorisno moralo ustuknuti pred korisnim. Ili...
Ne! "Osvajači beskorisnog" imaju svoj svijet granita, oprimaka, sile teže, adrenalina i endorfina... u koga se, po potrebi, mogu povući i u kome "besmisleno" zadržava smisao i nakon što u ovom, realnom, svijetu realnost zamiriše oporošću...

Moby Dick, 7B+ (IX+ po UIAA), tipičan problem Kjuge-a. Balans i tehnika na djelu!

Izgleda da se bouldering razvija progresivnije nego bilo koja druga penjačka disciplina. Osim u penjačkim halama, gdje se, zbog ograničenosti prostora, intenzivni kontakti sa drugima nameću silom prilika, ovdje vani je jasno da je to sasvim prirodna odlika boulderinga. Upravo sposobnost intenzivne socijalizacije pojedinca čini ovu penjačku disciplinu prilično atraktivnom. Ono što su alpinisti starije generacije kategorizirali u penjačkom svijetu kao "penjanje detalja", vežući to isključivo za planinu i stijenu, danas se odvojilo od tog miljea, osamostalilo i izraslo u disciplinu sa značajnim primjesama urbanog elementa, pozicionirajući se iznenađujuće blizu skateboardu, break danceu i sl. Čak je i muzika (koja obično bije iza leđa na sav mah iz zdepastih i prašnjavih "makinja") postala nezaobilazni element boulderinga. Sportsko penjanje, ako ima intenzitet, nema taj obim "komunikacije" koji podrazumijeva ili omogućava bouldering. 

Bouldering? Hm...

- Too...
- Drži, drži...
- Taaaako, tako...
- "Isporuči!!!!!"
- Bravoooo!!!!
- Jiiiihaaaa..!
Eto, tako je otprilike, uz šum vjetra i graktanja vrana visoko iznad glava, zvučala šuma. To nije dobacivanje, nego tipično boulderaško bodrenje i navijanje.
Otvorenost (bolje reći spremnost na konverzaciju) kojoj je podloga samouvjerenost, odlika je boulder-boysa sa kojima smo se sudarali, tumarajući šumom. Samouvjerenost, pak vuče korjenje ne samo iz mentaliteta, već iz toga što se bouldering na ovim prostorima etablirao kao pojava bez i mrvice kompleksa niže vrijednosti. Kod nas to nije tako, oni koji bi upražnjavali bouldering, ne isključivo iz nespremnosti da se nose sa visokim stijenama i tehnikama osiguravanja, već prije svega zbog jednostavnosti, druženja, a ujedno i onog natjecateljskog što bouldering i te kako posjeduje, preuzimaju na se dio tog kompleksa, sputavajući time i sebe i bouldering. 

Aj, moji laktovi... Aj, moja koljena...! Zbog izlizanosti i zapušenosti oprimaka i petice (sedmice po UIAA) se čine jako teškim

Po pitanju "horizontalnog alpinizma", naš dolazak na Kjuge završio se fijaskom. Ambicije su se pogubile u šipragu, među gomilama kamenja, zavrzlamama kojima su nas izložile stazice, oznake, sektori, blokovi, problemi... Planirana serija od dvadeset 5-ica koje smo, za ovu prvu priliku odabrali, bila je prava enigma. Traženje blokova, identifikacija problema (uz svu pomoć koju vam jedan relativno dobar vodič može pružiti... Dobar? Hm...) i opet nesigurnost da li je to pravo mjesto, prava stijena, pravi problem... rezultiralo je onim "pamatniji popušta... na živcima".

Monolith, klasični problem Kjuge-a (Monolith 7A+, IX/IX+po UIAA)

Rezime: Samo tri prepoznata problema od dvadeset, jedan ispenjan, od ostalog odustali. Treba prvo naći i zapamtiti sve stijene, pa onda krenuti u napad, zaključismo jednoglasno (jedan glas je bio za). Zato smo drugi dio dana odlučili provestu u liječenju frustracija čokoladicama, kaficama, grickalicama, šetnjom po šumi, potragom za poznatim blokovima i problemima, špijuniranjem boulderaša, razgovorima... Nisam se mogao pomiriti sa tim (pored toliko bola u prstima i šakama od hladnoće, agresivne granitne podloge, bola u laktovima i koljenima čim se samo dotakne stijena, a pogotovo zbog toga što nismo imali odgovarajuće "strunjače" (crash pad) i svaki kamičak na koga se aterira u penjačicama, zabija se direktno u mozak) da su hladni i suhi kasnojesenji i ranoproljećni dani najpogodnije vrijeme za bouldering po Kjuge. Mi smo ipak ljudi toplog podneblja i rado ovo "idealno" vrijeme prepuštamo sjevernjacima. 

Pogled sa najviše tačke Kjuge kull-a (zumirano) u pravcu sjeveroistoka. Jesen u punom sjaju.

Ipak, bilo kao boulderaš sa visokim zahtjevima i ambicijama, bilo kao običan izletnik, ovo mjesto vrijedi obići, ako ništa zbog onog što je u nama u stanju probuditi, izazvati, pokrenuti... ako samo otvorimo duh i prihvatimo da i sjever ima osim kvantiteta (kad su u pitanju prirodni resursi) i kvalitet... bar u ovakvim rupicama poput Kjugea!
Hm, valja kući! Šta li se desilo sa sobovima? Ej, a kako svijetle sobovima oči u mraku... Možda i saznamo!

Napomena: U tekstu se u više navrata porede ocjene težina u "fontainebleau skali" (fontenblo) sa UIAA ocjenama. Treba napomenuti da "fontainebleau skala" vrijedi za bouldering. Ocjene po UIAA skali, koje se kod nas uglavnom koriste, uključuju ne samo težinu detalja, već dijelom sumiraju i ostale probleme poput dužine smijera. Sportski penjači, kojima su ocjene po fontainenbleau skali strane, mogu biti iznenađeni težinom boulder problema gradiranih numerički istom ocjenom kao po UIAA.