Ama Dablam (6856m) slovi kao himalajski "Matterhorn". Foto: K. Muftić

U svjetlu jednog od naših najznačajnijih prošlogodišnjih uspona u svjetskim gorjima - Jugozapadni greben Ama Dablama u Himalajima, te uspješnih osvajanja Mt Everesta, Mt McKinleya, Aconcague itd... pokušajmo, iz šire perspektive, sagledati problematiku vezanu za taj i slične uspone. Sagovornik: Kenan Muftić, jedan od osvajača Ama Dablama. Povod: Dodjela zlatnih znački PS BiH za prošlogodišnje uspjehe na tom planu.

Z-2000: Dodjelom priznanja čini se da PS BiH stavlja vlastiti pečat na ono u čemu nije bio angažovan ni finansijski ni organizacijski. U čemu se sastoji eventualni doprinos Saveza u osvajanju Mt McKinleya, Ama Dablama, Everesta, Akonkagve..? Koliko znamo, to su bili usponi bazirani na individualnoj inicijativi i uz vlastita sredstva (ili od sponzora).

K.M.: Najradije bih da ovo pitanje izbaciš ili preformulišeš. Ali, kad malo bolje razmislim, kakvo, takvo i ono traži svoj odgovor. Dakle, u pravu si, mnogima se čini da planinarski savezi (državni i kantonalni) pokušavaju uzeti zasluge za ove uspone time što nam dodjeljuju ova priznanja. Ja ipak mislim da se radi samo o lijepom gestu priznanja i potvrde naših uspjeha. Mi na kraju i jesmo preko naših klubova i društava članovi Saveza, te samim tim Savez ima pravo stavljati pečat. Drugi je padež doprinos Saveza osvajanju ovih vrhova. Konkretno ga nema za ekspediciju na Ama Dablam, ali moramo reći i da nismo tražili pomoć Saveza. Koliko mi je poznato nije bilo značajnije podrške ni za Mt McKinley (Denali). Ovaj moj odgovor ispade u korist saveza, ali ako ćemo već diskutovati o ovome moramo prvo razjasniti neke stvari. Kao prvo, na šta se misli kad kažemo "Savez"? Savez čine planinarska društva i oni na skupštini putem delegata biraju ljude koji vode Savez. Uglavnom su svi kivni na Savez, ali rijeđe čujem da neko nije zadovoljan svojim društvom ili klubom. Dalje, rad Saveza odvija se preko komisija i dosta (nama zonzonima poznate) dobre raje i jesu članovi u tim komisijama. E sada, kako šljakaju stvari unutar organa i komisija Saveza, ne bih ti znao reći, jer nisam baš upućen. 

Namče Bazar u kome se osjeća svježina i čistoća jedne podhimalajske noći. Foto: K. Muftić

Z-2000: Kako ocjenjuješ i u čemu vidiš razliku između tzv. državnih ekspedicija i uspona u aranžmanima firmi specijaliziranih za vođenje takvih uspona. Da li su državne ekspedicije anahronizam ili ima potencijala i u njima. Ko se za njih zalaze?

K.M.: Državnih ekspedicija kod nas trenutno nema. Bila je jedna tokom rata i to je sve. Treba znati da ih je manje i u svijetu u poređenju sa, recimo, periodom osamdesetih. Moram ti napomenuti da se i državne ekspedicije organizuju uz pomoć firmi. U Nepalu, malte ne, moraš ići preko agencije. Ekspedicije bismo, znači, mogli razdvojiti na državne i "privatne" ekspedicije. Razlika je u tome da se za državnu raspisuje konkurs i idu, dakle, najbolji. Druga razlika je što za državnu treba puno više para zbog pratećeg osoblja i birokratije. Državne ekspedicije u zemljama gdje je alpinizam razvijen jeste anahronizam. Pa pogledaj, svi ti vrhovi su odrađeni "alpski". Što se tiče državnih ekspedicija kod nas... Ako bi država stala iza državne ekspedicije, onda bi i bilo ekspedicije. Ali izgleda "državu" nije briga ni za sebe. Za državne ekspedicije bi se trebao zalagati Savez, ali ne uspjevaju to finansirati, a izgleda nije lako ni okupiti ljude koji zadovoljavaju kriterije. 

Taboche i Cholaste, 6-tisućnjaci poredani duž doline Lobuche. Foto: K. Muftić

Z-2000: Kako inače gledaš na današnje dosege u svjetskom alpinizmu. S obzirom na ostvareno, čine li se iracionalnim ambicije i nastojanja da se pomjere granice koje su postavljene ekstremno visoko i izgledaju nedostižne? U čemu je onda draž alpinizma i ekspedicionizma, gledano iz ugla pojedinca?

K.M.: Ne razumijem na šta konkretno misliš? Samo je 14 do 15 osoba ispenjalo svih 14 bez kisika. Još uvjek ima neispenjanih 7000-ka, a o prvenstvenim smjerima i da ne govorim. Granice jesu postavljene visoko, ali su se jako razvili i drugi aspekti penjanja, oprema i logistička podrška tako da se stalno otvaraju novi prostori u kojima se može djelovati i dokazivati. 

Taboche iz baznog kampa "Ama Dablam". Foto: K. Muftić

Z-2000: Gdje se nalazi naš alpinizam trenutno u odnosu na okruženje? Šta nas gura naprijed, šta nas koči u progresu, šta nas izdvaja?

K.M.: Na žalost kasni. Naprijed nas gura entuzijazam rijetkih pojedinaca, a pored toga i napredak alpinizma u okruženju. Htjeli mi to priznati ili ne, da "komšije" nisu krenule preko 8000, mi bi se još busali Araratom, Kilimandžarom i pokušajima iz prošlosti. U progresu nas koči prije svega mentalitet naših ljudi, a onda i nedostatak nacionalnog ponosa i pripadnosti domovini umjesto "državi". Kad sam spomenuo mentalitet mislim na stav da će te neko pogurati samo zato što zna tebe ili nekog tvog, a ne zato sto želi da pomogne razvoj BH alpinizma ili ostvarivanje sportskog uspjeha. Za ozbiljan rezultat je teže skupiti pare nego se pripremiti. Pogledajte kako su finansirane dosadašnje ekspedicije. Ima li i jednog bosansko-hercegovačkog privrednika i biznismena u tome? Nema, ako ti nije rod ili od roda. Vjeruješ li da nam je lakše naći sponzore u Beogradu nego ovdje? Sramota!

Pogled na Ama Dablam (sjeverna stijena) sa aklimatizacijskog uspona na jedan od susjednih vrhova. Foto: K. Muftić

Z-2000: Da li inače smatraš da se pretjeruje u glorifikaciji osvajača vrhova poput Akonkagve, Denalija, Ama Dablama...? Postoje li tendencije da se, zbog medijske pažnje i sponzora, preuveličava?

K.M.: Nekad se pretjeruje, nekad ne. Prvo, ne idu ti baš ova tri vrha zajedno. Agencije koje organizuju ekspedicije bi rekle da je Akonkagva ekspedicija početničkog nivoa, Denali srednjeg a AD naprednog nivoa. Ali Denali je jebena planina. Sam sve tegliš i strahovito je hladno, pogledaj kako je išlo Petru i Basku prije dva dana. S druge strane, ako te vrijeme posluži i teški usponi mogu lako ići. Ima nekih izjava kojima se stvarno pretjeruje, ali u principu se ne preuveličava. Zbog medija se daje naglasak na ono "prvi poslijeratni", "tehnički", "ovakav i onakav" uspon i slično, što je u stvari nebitno za sam tok ekspedicije.

Zatečenost, oduševljenje, opsjednutost... Kenan Muftić na putu ka C1, Ama Dablam.

Z-2000: Da li se osvajanje Mt Blanca (4807m) ili većih vrhova u Alpama može/smije smatrati ekspedicijom, kako ga neki kategoriziraju, da jednom definitivno raščistimo sa tim?

K.M.: Ne može.

Impresivan pogled iz pravca Yellow Tower prema C1 (kamp vidljiv desno dole u uglu) i himalajske gorostase. Foto: K. Muftić

Z-2000: Šta je, osim sredstava, po tovojoj ocjeni, realan, objektivan problem vezan za uspone u visoke planine, gledano iz ugla pojedinca. Uzmi vlastiti primjer uspona na Ama Dablam ili npr. Mt Kenya?

K.M.: Objektivan problem su uslovi koji vladaju na terenu, npr. vremenski uslovi, lavine i odroni. Ako se vrijeme pokvari ili ne stigneš sići po planu, rizik postaje višestruko veći. Ostali problemi su vezani za tvoje psiho-fizičko stanje kao i za postojeća sidrišta i užad, ali su predvidljivi i mogu se pravovremenom i odgovarajućom pripremom izbjeći.

C2 - nakon noći "ni na nebu, ni na zemlji". Foto: Extreme Summit Team

Z-2000: Kako i u kom pravcu bi se mogao razvijati bosansko-hercegovački alpinizam? Čini se da imamo značajnije dosege vani nego u domaćim stijenama. Da li je to tačno?

K.M.: U pravu si. Neki dan na Prenju je bilo više onih koji su bili u Andima i Himalajima, nego onih koji su izašli na tri prenjska vrha. Bosansko hercegovački alpinizam bi se mogao razvijati u svim segmentima, ukoliko se tome ozbiljno i organizivano pristupi, te ukoliko se ne luta previše (kao ja npr.).

Orlovsko gnijezdo C2 - atraktivnost na granici podnošljivosti. Foto: K. Muftić

Z-2000: Da li vjeruješ da su ekspedicije vani, u najviša gorja, dovoljno medijski pokrivene (ne računajući Zone-2000 i web stranice lokalnih klubova i društava)? Na šta mediji najviše fokusiraju - pojedince, opšti nivo, događaje, posebnost ambijenta...?

K.M.: Naši mediji? Medije privlači ekskluziva, a potom egzotika, ma o čemu da se radi. Mislim da je naša ekspedicija na AD bila prilično u fokusu medija. 

Jedan od problema, Gray Tower, na putu između C2 i C3. Foto: K. Muftić

Z-2000: Ako se osvrneš na to kako je propraćen vaš uspon na Ama Dablam, da li ti se čini da su mediji korektni i prenose ono što vi smatrate bitnim ili su te vrijednosti prigušene senzacionalizmom, interesom, zaradom? Da li su novinari kompetentni pratiti jedan takav događaj kao što je uspon na Ama Dablam, Cho Oyu ili Everest?

K.M.: Bili su korektni. Istina, neke vrijednosti jesu gušene senzacionalizmom, što je u par navrata uzrokovalo materijalnu grešku koja nam nije išla u prilog. Na žalost, većina naših novinara nije upućena ni u alpinizam, a ni u geografiju Himalaja i drugih gorja. Ipak moram istaći da su neki kao napr. ekipa Radia 088 bili profesionalno pripremljeni sa pitanjima i komentarima i da mi je bilo zadovoljstvo razgovarati s njima.

Večernje ozračje koje sugeriše grandioznost i egzotiku Himalaja. Nuptse i Lhotse iz Orsha. Foto: K. Muftić

Z-2000: Kakav je "tip igrača" ili karakter poželjan za jednog alpinistu koji ima ambicije da se odvoji od standarda i počne tražiti sebe i svoj vlastiti "izraz" u težim problemima npr. Himalaya?

K.M.: Prije svega egoista do daske, hahaha! Pored toga neophodno je mnogo samodiscipline i mnogo samopuzdanja.

Čini se da zvijezde nigdje ne trepere tako lijepo i ne izgledaju tako hladno kao nad Himalajima. Foto: K. Muftić

Z-2000: Da li je probojem u zonu 8000m srušena ona mentalna barijera otpora (da li je uopšte postojala?) nakon koje se čini lakšim odlučiti se za uspon na jedan 8-tisućnjak i penjati ga, noseći u sebi taj osjećaj kao stimulans?

K.M.: Mislim da jeste srušena i mislim da je postojala. Lakše se odlučiti na uspon. Da li je to stimulans, baš i nisam siguran. Stimulans je obaranje rekorda, pomjeranje granice. Granica 8000 je već probijena, sad je treba učvrstiti. Druga je stvar ako čovjek zapadne u probleme pri usponu, tada se može javiti taj osjećaj "ako je mogao on, mogu i ja" koji može biti stimulativan i pomoći da se problem prevaziđe. >

Novi dan i nada da će vrijeme biti na našoj strani. Jedino tako je moguće doseći cilj. Foto: K. Muftić

Z-2000: Da li je duh rivalstva stimulativan ili je kontraproduktivan, koliko pokreće naš alpinizam, posebno onaj na najvišem nivou? Da li je naš mentalitet okrenut više tome da pojedinac nastoji pobjediti sebe ili druge?

K.M.: Rivalstvo bi trebalo biti stimulativno. Dvojica ili više alpinista koji aktivno penju, stalno jedni drugima zadaju "zadaću". Bar bi tako trebalo biti. Ali, to kod nas nije slučaj. Trenutno, pojedinci su okrenuti više sebi i rade na pomicanju vlastitih granica, naizgled ne brinući se šta su drugi uradili, a u alpinističkim krugovima, inače, postoji neka netrpeljivost koju ne mogu nazvati rivalstvom. 

Svitanje na C3 i trenuci kad hladnoći apsolutno ništa nije prepreka. Foto: K. Muftić

Z-2000: Možeš li, s obzirom da si prilično informisan o aktuelnim zbivanjima, reći konkretno šta se "iza brda valja"? Šta slijedi uskoro što bi moglo biti od značaja za bh alpinizam i ekspedicionizam?

K.M.: Pa Cho Oyu nije nikakva tajna. 5-6 bosanaca planira ove godine na Cho Oyu, a znamo da je Cho Oyu uvod za Everest. Očekujem i da će se 8000 preći bez kiseonika i da ćemo imati i ženu iz BiH preko 8000. Dalje, Petar će kompletirati "7 Summits" i ni to nije teško za predvidjeti. Što se klasičnog alpinizma tiče, mislim da se iza brda ne valja ništa i da ima još mnogo toga što bi se moglo i trebalo penjati u Bosni i Hercegovini.

Haris Kalajdžisalihović, Kenan Muftić i šerpa Lakpa Onchu na vrhu Ama Dablama sa Mt Everestom (lijevo) na dohvat ruke, na samo 20 km udaljenosti

Z-2000: Koliko se javnost promijenila što se tiče razumijevanja i alpinizma i pojedinaca koji ga upražnjavaju? Da li se osjeća šire interesovanja i u kom vidu (omasovljavanje planinarstva, podrška , nivo znanja javnosti...)?

K.M.: Javnost se mjenja na svim poljima, pa tako i prema alpinizmu i ostalim planinarskim aktivnostima. Istina, polako kao i na ostalim poljima. Sve je više ljudi u planini, dosta ih penje sportski, pogotovu mlađih... Ima puno društava i klubova, pa Zone-2000 su tu, raja se informiše... Što se tiče podrške, iskreno, očekivao sam više. Dobro je što se raja međusobno gura i pomaže, dobro je što se razmjenjuju iskustva i širi mreža, ali u institucijama, uključujući i klubove i društva ne vidim nikakve pomake.