Panorama Simijskih planina u Etiopiji. Foto: Kenan Muftić
Može li se u Simijske planine otići za vikend? Može! I stići nazad u Addis do nedjelje naveče? Može! I popeti i neki četiritisućnjak, recimo Mt Bawit od 4430 m? Može... valjda, da probamo!
Projekat "Simijske Planine" popeo se jako visoko na listi vikend prioriteta. Čim su stigla nova vozila, mislim da su prošla samo jedan ili dva vikenda, kada je pao plan da za onaj idući idemo u Simijske. U Simijske, ali gdje? Prema svim vodičima i pričama u Simijske, osim do prvog kampa, se ne ide samo za vikend nego su "predviđene" za višednevni treking. Kako god da okrenemo, mi nemamo više od vikenda da nas naopako izvrneš i dobro protreseš. Šta je tu je, idemo. Na karti (čuj karti, skici) se vidi da makadamski put ide granicom nacionalnog parka do kampa zvanog Chenek,
smještenog na n.v. od nekih 3600 m. Prema istom vodiču, u liticama u blizini Chenek obitavaju valijski kozorozi, a čopori dželada babuna se sreću po cijelom parku, pa i u Chenek kampu. Cool!
Ima li gdje kakav vrh? Ima! Po istom vodiču i skici, na dva- tri sata hoda od kampa nalazi se Mt Bawit, vrh na rubu platoa Simijskih planina visok 4430 m. Idealno! Dakle, plan je pao - petak popodne pravac Debark, gradić u podnožju Simijskih planina.
Mount Bawit 4430 m n/v, Simijske Planine. Foto: Kenan Muftić
Put do Debarka je dalek, a zbog kvaliteta i konfiguracije, te veličanstvenih pejzaža Simijskih planina na jugu, predstavlja avanturu za sebe. Iza deset već smo uveliko bili u prašini regionalnog puta Humera - Shire. Zahvaljujući performansama zvijeri poznate pod nazivom Land Cruiser (koja je po povratku promijenila ime u Saint Cruiser), iz Shirea u Debark stižemo za neka 3,5 sata, što je u poređenju sa 7-8 sati autobusom pravi blagoslov. Po dolasku u Debark, krenuli smo u potragu za Upravom nacionalnog parka i nakon kraćeg lutanja (zbog toga što su komplikovani, a ne zato što nas ne razumiju ili ne znaju) lociramo njihove prostorije, koje su, za informaciju, samo pravo na glavnoj ulici (eto, ulici!). Nakon ulaska u prostoriju i razmjene selama (selam je u Etiopiji pozdrav uglavnom pravoslavnog stanovništva), prvo što sam upitao je da li se do Cheneka moze autom i nakon potvrdnog odgovora platio ulaz i ostale takse.
Pored pristojbe po osobi na dnevnoj bazi, naknade za kampovanje i vozilo, morate obavezno unajmiti i skauta. Skaut je vaš naoružani pratilac. Zašto je naoružan, ne bih vam znao reći jer krupnih zvijeri nema, a narod je prilično miroljubiv.
Unajmljivanje vodiča se "strogo preporučuje", a pošto ne košta mnogo i mi smo unajmili jednog. Razlika između skauta i vodiča, je ta da vodič govori engleski i ne nosi pušku. Naš plan je bio da ujutro ranom zorom krenemo prema Cheneku, jer je već kasno za ulazak u park. Veče smo proveli sa našim vodičem Noorlingom zvanim Nur, njegovim pomoćnikom Heileom i nekom njihovom rajom ćaskajući koliko se piva smije popiti noć prije uspona na vrh viši od 4000m. Sa zaključkom da je broj naspavanih sati važniji od broja popijenih piva, povukli smo se u naše peć... sobe. Haile je u međuvremenu dobio posao kao čuvar auta.
Dželada babun, endemični stanovnik etiopskog visokogorja. Foto: Kenan Muftić
Ujutro smo krenuli... na vrijeme, po dogovoru. Nur i Heile pod punom opremom (gabi1 , vreća za spavanje, ruksak...) stigli su desetak minuta ranije. Skauta Mehreta smo pokupili uz put, takođe pod punom opremom (puška i sandale kaišarke). Zahvaljujući već pomenutom prevoznom sredstvu imali smo vremena i za kafu u novotvorenom apartmanskom naselju "Simijske". Resort "Simijske" je hotel sa 4 ili 5 zvjezdica koji se nalazi na prevoju Bawit Ras (3200 m n/v) nedaleko od glavnog ulaza u park. Građen je u tradicionalnom afričkom stilu i lijepo se uklapa u planinski ambijent, ali zato odudara od standarda života u Simjskim planinama, a posebno u Debarku.
Dok sam ja pio kafu, Ibro je našao grupicu simisjkih čobančića, "malu raju" da mu poziraju za slikanje. Za uzvrat je "morao" kupiti tradicionalnu čobansku kapu od kozje dlake. Ubrzo nakon Bawit Rasa i jutarnje kafe srećemo prvu familiju dželada babuna. Sunčali su se na jutarnjem suncu na rubu platoa. Zaštićeni zakonima i propisima dželada babuni žive miran i siguran život u Simijskim i ne plaše se ljudi, što se baš ne može reći za njihove rođake u drugim dijelovima Etiopskog gorja. Vrlo interesantna bića. Posmatrali smo ih više od pola sata. U mnogo čemu podsjećaju na ljude, a imaju i dosta specifično ponašanje u odnosu na ostale majmune.
Valijski kozorozi (Capra Valie) se mogu sresti samo u Simijskim Planinama. Foto: Ibrahim Tinjak
Oko 10 stizemo u Chenek. Desno od puta je kamp plac, a lijevo, prema grebenu, kućice koje nisu namjenjene planinarima nego rendžerima i njihovim porodicama (valjda). Tu je i predivna livada koja se "ubila" za postaviti šator odmah uz sam rub. Ali, tu kampovanje nije dozvoljeno. Zašto, kad već postoji jedno naselje, kojem se čak i autom prilazi, ostaće još jedna misterija logičkog razmišljanja zemlje zvana Etiopija. Kako god, mi se parkiramo na rub i prostremo sofru da doručkujemo. Srce buba, što od nadmorske što od meraka što se opet doručkuje negdje u brdima, a pogled puca li puca... u daljinu... nekud... U pauzi između bacanja pogleda i ubacivanja zalogaja, naš vodič primjećuje nešto nekoliko stotina metara od nas i identifikuje to kao valijske kozoroge
Valijski kozorog živi u liticama ispod ruba u blizini Cheneka i često se može vidjeti odozgo. Ono što je naš vodič primjetio bili su kozorozi koji su izašli iz litica gore na plato. Bez puno razmišljanja zgrabili smo "oružje", razvili u strijelce i odpočeli opkoljavanje. Kad smo se približili na nekih 70-tak m od prvog, pali su i prvi snimci. Povoljan vjetar, odsustvo šuplje priče i nekoliko idealno razbacanih zaklona pomoglo nam je da priđemo još bliže, na 40, 30, 20 pa čak i na manje od 15 metara od nekih kozoroga. Nevjerovatno! Kako nam Nur reče, ovakva prilika se vrlo rijetko pruža. Kozorozi se rijetko viđaju izvan litica, a skoro je nemoguće prići im ovako blizu. Vjerovatno su nas zamjenili sa dželada babunima koji su pasli zajedno s njima.
Na putu ka Mt Bawit, poznatiji vrh Imet Gogo 3926 m n/v. u pozadini (u sredini slike). Foto: Kenan Muftić
Nakon bliskog susreta i foto session-a sa valijskim kozorozima, zaputili smo se rubom platoa prema vrhu Bawit, najvišem u NP Simisjke planine. Od Chenaka do Bawita je potrebno 2-3, pa i više sati zavisno od toga u kakvoj ste formi i kako podnosite visinu. Teren inače nije težak, iako je od Cheneka konstantan uspon. Ukoliko se ide rubom, skoro cijelo vrije pogled je predivan.
Sa svakim savladanim metrom visina se sve više i više osjeća. Neki od nas već osjećaju probleme u vidu jakog umora, glavobolje i vrtoglavice. Na nekih 200 m pod vrhom pojavljuje se i novi simptom - povraćanje, te gubitak volje i želje da se ispenje vrh. Vrijeme idealno, ni pretoplo ni prehladno, bez snijega i leda, mećava i lavina. Pa zar ovdje odustati?
Mt. Bawit 4430 m n/v - s lijeva na desno Mehret, Ibro, Keno i Nur. U sredini "Zone-2000".
Nikako!!! Još samo dvjesto metara, a niz brdo se i govno ko... (ili tako nekako). Neka traje koliko će trajati, bar vremena još danas imamo. I... u 2 P.M. (nije ono što mislite, nego po lokalnom vremenu), svi članovi našeg tima su izašli na Mt Bawit, vrh od 4432 m n/v.
GPS je doduše pokazivao nešto manje, ali nije bitno, nećemo sad sitničariti. Preko 4000 je u svakom slučaju. Visoko brate, vrlo visoko! Kud ćeš dalje kad bradan, kralj visina, leti ispod nas.
Slika u pozadini: Mladi orao bradan (Gypaeteus Barbatus) patrolira oko Mt. Bawita. Mala slika: Polukupanje na rijeci Mesheha Wenz. Foto: Kenan Muftić
I tako... Pogledi se gube u daljinama. Ne gube se, tačnije, zalijepili na istočnom horizontu.
- Četvrti vrh s lijeva, pa iza njega! kaže Nur.
- Šta?!?
Ras Dashen, najviši vrh Etiopije, četvrti vrh Afrike... I naš slijedeći cilj...
Al' do njega je jedini put nogama, a prvo valja sići u dolinu rijeke Mesheha Wenz, pa onda uza stranu. Nur kaze četiri dana daleko. Nema veze... A kako bi bilo da i to probamo za vikend...