Prva poslijeratna posjeta ruševinama kuće Jezerce, 25-26. okt. 2000. Foto: M. Tomić

Nakon uspona na Zelenu Glavu preko Poljica, mostarci M. Tomić, M. Bošnjak, Z. Pazin i Z. Marić obišli su Jezerce i napravili prve snimke ruševina kuće.

Eh teško je nešto suvislo reći a da ne zaboli...
Evo, ovo je naše Jezerce. Mjesto gdje smo odrastali i živjeli planinu, osjetili prve i možda najupečatljivije visokogorske uspjehe, podvige, avanture, neuspjehe, smrzotine, ogrebotine, strahove, panike, ushićenja, nadahnuća, ljubavi, prijateljstva, razumijevanja, pronicanja...
Evo tu, na "vratima Prenja" gje je planina već sasvim ispoljena, očigledna, no ipak duboka i tajanstvena, živjeli smo jedan drugačiji život zbog koga smo bili spremni podnijeti i rizikovati više nego što bismo htjeli priznati i što se "normalnom" činilo normalnim.

Tu smo se otvarali (ponekad razbijali kao orasi) jer vlastitu jezgru ovdje niko nije mogao sakriti. Ovdje smo bili jasni jedni drugima, doživljavali se kao jedno.
Mi?
Svi mi koji smo razumjeli ovo mjesto bez obzira na razlike i barijere, svi koji smo ovdje dobili dio onog za čim smo tragali...
Godine 197... (mozda 1972), članak u Našim planinama: Hamo & Hamo pokušavaju penjati u zimskim uvjetima Centralnu u Otišu (pokušaj se završio nešto lakšom prvenstvenom varijantom Centralne). Napuštaju kuću Jezerce rano ujutro, po mraku. Vjetar zaglušuje, borovi huče kao vozovi, a limeni krov kuće krcka pod udarcima vjetra... (Hvala na tim "slikama" kojima smo se "hranili" prije nego smo prvi put doživjeli Prenj i Jezerce.)

Bože koliko li sam samo puta poslije slušao krckanje tog istog krova, negdje gore u oblacima, u onoj samoći i surovoj divljini, nekad sasvim odsječen od svijeta. I onaj mali bor ispred kuće, kako se samo on onako sitan upinjao da odoli oluji (preživio je, čak i porastao).
I nikad tu nisam bio samo ja. Tu smo uvijek bili mi, mi koji smo nosili Jezerce u mislima ma gdje bili... A ono krckanje i pucketanje krova koje su nekada pradavno, dok smo svi mi bili zemlja, minerali i voda, slušali neki žandarmi (koji su po Prenju lovili švercere hercegovačkim duhanom) kao i rane prije- i poslije-ono-ratne planinarske legende, dakle, ono krckanje je bilo nit koja je spajala vrijeme i prostor i na čijem smo kraju visili mi. Krckanje je prestalo, možda zauvijek. Jezerce je otišlo u legendu kao drag prijatelj. Hvala.

M. Tomić