Denali snimljen tokom pristupnog leta! Mali avioni kojima smo krenuli ka Denaliu specijalno su opremljeni za slijetanje na pistu i na glečer

Denali je planina ekstrema: Najviša je planina Sjeverne Amerike; izdiže se iznad svoje okoline čak više nego Everest, a lokacija unutar polarnog kruga podrazumijeva nesvakidašnje klimatske uslove. Penjač i sami nose sve potrebno za gotovo mjesec dana i, usprkos upotrebi sanki, gotovo svi tvrde da nikada nisu nosili teže terete. A, uputiti se na skijama u 60-toj godini u osvajanje ovog gorostasa je - prvorazredni izazov.

Najviši vrh sjevernoameričkog kontinenta - Denali, visok 6.194 metra ili 20,320 stopa (naziv Denali na Athabaskan jeziku starosjedilaca znači "Veliki") poznat je još i kao Mount McKinley, imenu koje je dobio kasnih 1890-tih po tadašnjem, 25-tom predsjedniku SAD. Prvi pristup vrhu izvela su 7. juna 1913. četvorica penjača, a vođa je bio Hudson Stuck.
Denali je dio preko 930 km (580 milja) dugačkog planinskog lanca Alaska Range, a njegova ogromna figura koja sadrži preko 20 vrhova iznad 10,000 stopa (3.050m) za vedrih dana vidljiva je čak sa udaljenosti od 320 km (200 milja). Izdiže se iznad okoline (600m = 2,000ft) za preko 5.500 metara (18,000ft) - čak više od Everesta (8.850m = 29,035ft) koji se iznad okolne tibetanske visoravni (5.200m = 17,000ft) izdiže za oko 3.700 metara (12,000ft).
Geografski, Denali se nalazi u američkoj državi Aljasci, unutar Sjevernog polarnog kruga - iznad 60 stepeni. To je i razlog zašto je u vrijeme našeg boravka sunce bilo vidljivo čak 20 sati i 21 minut - preostala oko 3.5 sata dana ličilo je na blagi sumrak ili skoru zoru. Drugim riječima, moj boravak na Aljasci trajao je "jedan dan" dugačak 3 sedmice. Uz to, položaj u Polarnom krugu podrazumijeva i polarnu klimu što znači arktička hladnoća, ogromni snijegovi, jaki vjetrovi, . Meteorološka stanica postavljena na oko 5.700 metara (18,700ft) zabilježila je najnižu temperaturu od -60 C (-76F) što se uz uticaj vjetra osjeća (wind-chill) kao -83 C (-118F). Čak i u julu mjesecu, kada smo mi pristupili vrhu, znale su se zabilježiti temperature od -31 C (-23F) ili uz vjetar - 51 C (-59F). Konačno, obzirom da je troposfera tanja na polovima zemaljske kugle, atmosferski pritisak je manji pa se penjač na vrhu Denalia osjeća kao penjač u Himalaji na vrhu od oko 6.700 metara (22,000ft) - latitude Denalia je 63 stepena, a Everesta 27 stepeni.
Takvi ekstremni uslovi bili su poseban izazov za penjače širom svijeta. Do ove godine registrovano je 36.075 pokušaja od kojih je oko 52% bilo uspješno (stanje ove godine do trenutka mog izlaska iz Nacionalnog Parka: 1213 pokušaja, 53% uspješno). Nažalost, mnogi su završeni i tragično - do 2003. registrovano je oko 100 žrtava (ove godine 6).
Da bi se zaštitile unikatne vrijednosti Denalia 1917. je ustanovljen Nacionalni Park Mount McKinley koji je 1980. promijenio ime u Denali Nacionalni Park. Park ima mnoga vrlo stroga pravila koja nadgledaju rendžeri raspoređeni u 2 najviša kampa. Jednostavno rečeno - sve što unesete u Park morate i iznijeti (planina mora ostati čista), a najzanimljivija je upotreba mobilnog toaleta CMC (Clean Mountain Can) sa biorazgradivim vrećama. 

Vrhu smo pristupili Zapadnim grebenom (West Buttress)

Ohrabren prošlogodišnjim uspješnim pristupom krovu Evrope Elbrusu (5.642m) na skijama, odlučio sam da se ove godine okušam sa znatno zahtijevnijim ciljem - američkim gorostatsom, Denaliem (6.194m = 20,320ft). Za organizatora sam odabrao Mountain Trip (MT) iz Kolorada, jednu od 6 kompanija kojima je dozvoljeno vođenje penjača na vrh, a ujedno i jedine kompanije koja ima dozvolu da pristup izvodi na skijama. Bilo je zanimljivo da su do sada uspjeli izvesti samo jednu grupu na vrh Denalia na skijama. Doda li se tome moja 60-ta godina starosti - izazova je bilo na pretek. Zanimljiv podatak je da se sa Denalia 1972. prvi na skijama spustio švajcarac Sylvain Saudan, otac ekstremnog skijanja (sjećam se njegovog filma koji sam gledao u Chamonix-u).
Niko od mojih partnera iz NABMA (North American Bosnian Mountaineering Association) nije mi se želio priključiti. Pročitao sam neke izvještaje dotadašnjih penjača i bio prosto zatečen količinom tereta koju su morali nositi (120-150 lb ili 55-70kg). Ako se tome doda činjenica da u Denali Parku ne postoje nosači, Šerpe, mule, jakovi, . stvari postaju zaista ozbiljne. Čak i uz podatak da svi koriste sanke za pomoć u transportu tereta, zabrinuo sam se da li ću biti u stanju da nosim terete kakve do tada nikada nisam nosio (40-50% svoje težine). Jedino me je tješilo da je taj naizgled teško ostvariv cilj uspjelo riješiti hiljade dotadašnjih penjača Denalia - "Pa nisam ni ja od juče počeo planinariti!", bila je moja utjeha. "Naći ću neko rješenje.?!"
A kako se pripremiti za takvo nešto?
Pojačao sam svoje i inače jake pripreme (u zadnjih 6 godina kako vodim evidenciju, u prosjeku sam u planini mjesečno savladavao preko 5.600 metara - u aprilu ove godine preko 9.200m). Pošto je cilj bio planina na skijama, specijalnost priprema bila je 3 puta u danu na skijama izaći na izlaznu stanicu žičare Snow Bowl ski resort-a u Flagstaffu, AZ (od 9,500 do 11,500ft, dakle 2,000ft x 3 = 6,000ft ili oko 2.000m).

Nositi izuzetno teške rančeve i vući pretovarene sanke predstavlja ogroman fizički napor. S lijeva: John DM, John W i Tim

Naš tim brojao je 6 članova: Vođa je bio Durny D iz Anchorage, AK, njegov pomoćnik Doug W iz Jacksona, WY uz nas 4 skijaša: ja, John DM iz Rochestera, NY i dva momka iz Londona, Engleska John W i Tim. Vodiči su vrlo iskusni: Durnyu je ovo bio 18. pokušaj uspona na Denali (14 uspješno - 2 dana prije nas vratio se sa jedne od njih), a Dougu 4., ali ono što ih posebno izdvaja od ostalih vodiča je: Izuzetni su skijaši. Što se tiče ostalih članova tima, već poslije prvog dana uspona, jednog od najtežih, bilo je jasno da su momci izuzetno pripremljeni i da ćemo kao tim funkcionisati odlično.
Cijelo vrijeme kretanja u planini nosili smo pojaseve sa propisnom opremom za spašavanje iz glečerskih pukotina i bili navezani. Podijelili smo se u dvije naveze: u jednoj smo bili Durny, ja i Tim, a u drugoj Doug, John DM i John W. U dijelovima planine gdje je postojala i najmanja šansa za lavine nosili smo transmitere i sonde, a tamo gdje je postojala opasnost od padajućeg kamenja ili većeg pada i odskijavanja nosili smo kacige. Sve u svemu - vrlo stroga i striktna pravila. Čak je u kampovima obilježavana površina unutar koje se možemo bezbjedno kretati sa posebnim mjestima za malu i veliku nuždu. Bile su im zanimljive moje improvizacije kao napr. ljestvice za samospašavanje od prusike, prsni navez od prusike.
Doug je iz Jackson, WY (područje Grand Teton Nacionalnog Parka) gdje John DM ima vikendicu i odakle se znaju od ranije. John DM je stoga bio u malo povlaštenom položaju (dobijao manje grupnog tereta, malo više i bolje hrane, . (Doug je najčešće bio kuhar)). Bilo je to blago primjetno, ali nije izazivalo nikakve nesuglasice. Konačno, bio je i najstariji u grupi - čak godinu stariji i od mene. Ovaj utisak najbolje je potvrdila vaga na aerodromu u Talkeetni po završetku ove izuzetno naporne ekspedicije: ja sam izgubio 12lb (5.5kg) John W i Tim 10lb (4.5kg), John DM najmanje - 5lb (2.5kg).
Za pristup smo odabrali Zapadni Greben (West Buttress), pristup koji koristi oko 90% penjača. Pristup obično traje 16 do 26 dana. Trajanje je teško odrediti zbog čudljivog vremena koje zna jakim vjetrovima i ogromnim snijegom prikovati penjače u kampovima danima. 

Zatrpavamo dio opreme koji smo iznijeli. S lijeva: John DM, Tim, Doug i John W - Durny viri iz rupe (sredina slike)

Okupili smo se 22. juna u Earth Bed & Breakfast u Anchorage, AK. Iz Phoenixa, AZ me ispratilo 47 C (115F), a ovdje dočekalo 11 C (53F). Vodiči su nam pregledali svu opremu, dokupili smo što nam nedostaje, odabrali i spakovali 105 "grickalica" za ručak (5 za svaki predviđeni 21 dan boravka na Denaliu - vodiči će spremati doručak i večeru) i imali ugodnu večeru u odličnom restoranu "Simon & Seafood".
Sutradan nas je Sonya, supruga vlasnika kompanije, prevezla u oko 300 km (185milja) udaljenu Talkeetnu (na Athabaskan jeziku starosjedilaca znači "Grad na 3 rijeke") - malo mjesto sa aerodromom. Posjetili smo Rendžer stanicu gdje je svaki platio $210 za penjačku dozvolu, upoznati smo sa pravilima ponašanja u Denali Nacionalnom Parku, preuzeli CMC, a među stotinama zastavica i amblema visoko gore pod krovom stanice primijetio sam i naše od 2000. i 2003. godine.
Poslije podne smo se po lijepom vremenu malim avionom za oko 40min leta prebacili u Bazni kamp (BC) na jednom od jugoistočnih rukavaca glečera Kahiltna, jednom od 5 velikih glečera Denalia. BC je na visini od 2.195 m (7,200ft) odakle nas do vrha čeka oko 26 km (16milja) puta sa visinskom razlikom od oko 4.000 metara (13,100ft). Postavili smo 3 šatora: u jednom smo bili ja i Tim, u drugom John DM i John W, a vodiči u trećem. Taj raspored smo imali cijelo vrijeme. Postavili smo i vigmam za kuhinju koju smo oko metar izdubili u snijegu sa postoljem za peć i sećijom okolo. Dan je bio sunčan i topao, a sunčevi zraci su se dugo vidjeli unaokolo - jedino je negdje iza ponoći naglo zahladnilo. Za okolne vrhove počeli su se kačiti lentikularni oblaci - lijepi za oko i kameru, ali . dolazi li to promjena vremena?
Izvagano je da smo u avion natovarli preko 376 kg (828lb) opreme i hrane, a u BC nas je sačekalo 30 kg (8 galona ili 64lb) goriva za primuse i oko 23 kg (50lb) hrane. Dakle, na nas 6 trebalo je rasporediti preko 428 kg (942lb) što znači preko 71 kg (157lb) po osobi. 

Durny na usponu na Motorcycle Hill-u iznad C2 (3.414m = 11,200ft)

24. juna - drugog dana boravka na snijegu Denalia smo uglavnom odmarali, prilagođavali se na nove uslove, a poslije podne simulirali kretanje po glečeru sa sankama. Čekali smo "noć" - bolje reći hladnije temperature i sigurnije uslove na glečeru. Ustali smo oko 10 "naveče", spakovali se i oko 1 "ujutro" krenuli nizbrdo. Trebalo se spustiti u "ušće" sa Kahiltna glečerom, a onda se penjati njegovim glavnim "tokom" do oko 2.377 m (7,800ft) gdje se postavlja Prvi Kamp (C1). Dužinski oko 8 km (5milja) smo savladali za oko 5 sati.
Teret je bio posebna priča: imao sam na leđima oko 35 kg, a u sankama oko 40 kg. Jedan od najvećih problema je bio staviti tako težak ranac na leđa. Nizbrdo smo išli bez koža (cucaka) na skijama i sa "kočnicama" (prusika sa čvorovima ispod dna) na sankama - nešto kao lanac za kočenje na "akiji" - čamcu za transport unesrećenog u planini. U početku je bilo "neobično", ali sam se brzo navikao na sve ove uslove. No, onda su se trebali "navići" i moji vezovi - nisu bili podešeni za takve terete. U jednom trenutku, bez određenog razloga, vez na desnoj nozi je jednostavno iskočio, noga, a i obje ruke na koje sam se instiktivno pokušao dočekati zajedno sa štapovima, propale su kroz snijeg - bio sam na tankom mostu iznad glečerske pukotine. Srećom, most je izdržao, lice sam spasio, a ja sam se jedva izhrvao sa svom silnom opremom i teretom. Poslije podne u C1 sam udvostručio podešenje na mojim vezovima.
Vrijeme se usput kvarilo, a čim smo postavili šatore počela je kiša - i to jaka kiša!
Kiša na glečeru na Aljasci!!! - puno razloga za čudenje.

Nakon zatrpavanja tereta povratak praznih rančeva na skijama je prava nagrada. S lijeva: Doug i Tim

U nedelju 26. juna, četvrtog dana na snijegu Denalia ustali smo oko 3 "ujutro", dobrano napunili rančeve i oko 5 krenuli uz glečer. Cilj je bio izaći negdje na oko 10,000ft prema drugom Kampu (C2) i zakopati teret. Pošto nas čeka strmiji teren pakovali smo više tereta u rančeve nego na sanke. Moj ranac je bio čak i teži nego juče (valjda je sve bilo natopljeno kišom).
Trebam li reći da kiša nije prestajala? Trebalo je izaći iz toplih vreća, natovariti se do iznemoglosti i na skijama se po kiši penjati glečerom punom strahobalnih pukotina. Poprilično mizerna situacija - pomalo sam si ličio na tibetanskog jaka sa početka priče.
Jedna od dilema je bila - da li ići u košulji i kisnuti ili se zaštiti i znojiti se. Za razliku od ostalih, ja sam sam ipak obukao gorotex jaknu i izvukao ruke kroz otvore ispod pazuha, a na pameti mi je cijelo vrijeme bio moj kišobran koji sam na nagovor vodiča ostavio u hotelu. Bilo je ovo veliko iskušenje za sve nas.
Što smo se više penjali sve više smo uranjali u oblak, a vidljivost je bila sve manja. Usput smo prestigli 2-3 druge grupe. Zahvaljujući velikom iskustvu i dobroj orijentaciji vodiča Durnya cijelo vrijeme smo bili na pravoj "stazi" (vidjelo se da su mnogi lutali unaokolo), a teret smo nakon oko 4.5 sata zakopali na 2.981 m (9,780ft). Na dno idu karnisteri goriva i sto je moguće više se udaljavaju od hrane, a i za vrh se ostavlja karnister goriva ne bi li odbio grabežljive gavranove kojih ima u svim dijelovima planine. Na vrhu se pobadaju lopate i zastavice sa natpisom ekspedicije. U blizini je bilo još nekoliko "cash-in" mjesta. Bilo je vjetrovito i sniježilo je.
Rasterećeni, ali ipak još uvijek navezani (razlog: slaba vidljivost i puno pukotina) na skijama smo se spustili u C1 za manje od sata (sanke smo vezali na rančeve).
Konačno, kasno poslije podne snijeg je utihnuo i počelo se razvedravati. Ipak, oko 8 "naveče" snijeg je ponovo počeo padati.
Sutradan smo ponovo ustali oko 3 "ujutro" i ovoga puta znatno lakši krenuli oko 6 po oko 10-tak cm novonapadalog snijega. Vidljivost je bila još slabija - oko 5 metara. Za oko 3.5 sata bili smo kod naših tereta, pokupili lopate (ostavili samo jednu zastavicu i uzeli GPS (Global Positioning System) koordinate) i produžili u C2 na 3.414 metara (11,200ft) gdje smo bili za oko 5 sati uspona. Sniježilo je cijelo vrijeme i bilo hladnije nego juče. Sreli smo dosta grupa koje su se vraćale sa planine. Snijeg je usput jenjavao i upravo pred C2 počelo se razvedravati - izronili smo iz oblaka snijega u C2 u suncu - impresivna scena.
Postavili smo šatore, a snijeg je padao na mahove nošen jakim udarima istočnog vjetra.

Durny u pristupu C3 (4.328m = 14,200ft). Iznad njega, a u podnožju stijena, helikopter je locirao tijelo nastradalog austrijskog penjača

28. juna smo se dobro naspavali i ustali tek oko 8. Cijelu noć sipio je snijeg, ali je ujutro počelo razvedravanje uz divnu igru sunca i snijega. Oko 11 sati smo se blagim padinama sa 10-tak cm snijega za 10-tak minuta ugodnim skijanjem spustili do mjesta gdje smo zakopali naš teret. Moram reći da su svi u grupi bili vanserijski skijaši sa stilom (za oko) boljim od mog, ali isto tako moram reći da ja ništa manje nisam uživao u ugodnom skijanju. Ponovo je bilo sve "mliječno" oko nas. Bili smo ne malo iznenađeni - neko je skijama naletio na našu jedinu zastavicu koju smo ostavili i oborio je. Bilo je sada veliko pitanje kako naći naš teret. Prekopavati ogromna prostranstva snijega može potrajati i satima, a možda i duže. Vodiči su uzeli sonde, GPS koordinate i počeli bosti snijeg nastojeći naći naše stvari, ali to nije bio jednostavan zadatak. Kako je vrijeme odmicalo tako je njihov elan bio sve manji i manji. Nakon pola sata pretraživanja rezignirano su bacilli sonde i posjedali. Ja sam se dohvatio jedne sonde i sjećajući se položaja susjednog "cash-in" mjesta sa zastavicom i lila trakom iz prva 2 - 3 uboda snijega naletio na prepoznatljivi udarac u plastiku - moju kacigu i metal - moje dereze. Sa 3-4 zahvata lopatom uvjerili smo se da je to tačno - vodiči se nisu mogli načuditi. Ali, najvažnije je bilo da smo konačno našli izlaz iz ove glupe situacije. Za oko sat bili smo nazad u C2 (3.414m = 11,200ft) prilično mokri od znoja jer se sunce konačno probilo kroz oblake. Poslije podne obnovili smo svoje znanje o načinu kretanja u derezama.
Naredni - sedmi dan, ponovo je bio rezervisan za iznošenje tereta. Teren je postajao znatno strmiji pa smo odlučili da se krećemo u derezama sa skijama na rančevima.
Ponovo smo ustali kasno - oko 8, napunili rančeve (vodiči su natovarili i sanke) i krenuli oko 11 sati. Bez upotrebe sanki, moj ranac je ponovo bio teži (osim vlastite opreme i hrane, uvijek nosimo i dio grupne opreme koju distribuiraju vodiči) [Podsjećao me na ranac pun stare, teške, predratne alpinističke opreme koju sam kasnih 70-tih iznosio pod Botin u Podveležju u sklopu priprema za neke prvenstvene smijeri.
Bilo je sunčano bez vjetra pa smo, lagano obučeni, bili prilično brzi i za oko 3.5 sata preko Motorcycle Hilla, Squirrel Pointa, Windy Passa i Windy Cornera bili na odredištu - "cash-in" mjestu na oko 4.145 metara (13,600ft). Za današnju turu obično uzme 5 - 6 sati. Vodiči su nas stalno hvalili - izgleda da smo zaista odlična grupa. Rasterećeni, malo ekstremnijim skijanjem bili smo nazad u C2 za manje od pola sata. Na suncu - bez vjetra, bilo je zaista toplo. U C2 smo zatekli ljude kako se sunčaju razgolićeni do pasa.

Durny u vršnom dijelu Headwall-a iznad C3 (4.328m = 14,200ft)

30. juna - osmog dana, ponovo se budimo kasno oko 8. "Dižemo" kamp, punimo rančeve i oko 11 sati krećemo ka C3. Ranac ponovo težak - za nijansu lakši nego juče.
Vrijeme sunčano sa prilično jakim vjetrom u prsa (Windy Pass i Corner su "morali" opravdati svoj naziv). Na "cash-in" mjestu bili za oko 4 sata, dobro se odmorili, stali na skije i za naredni sat vremena bili u C3 na 4.328 metara (14,200ft) gdje je vjetar utihnuo. Našli smo dobra mjesta za šatore (već ukopana - korištena), a u kampu se nalazi i posada Rendžera sa doktorom. Helikopter je uporno pretraživao okolinu (još od juče), a uskoro smo saznali da je uspio locirati tijelo nekog austrijskog skijaša u pukotini u "Orient Expressu" iznad C3 - vidljivo iz kampa. Ostatak dana vrijeme je bilo lijepo. Razvedrilo se pa je noć bila hladna: -21 C (-5F).
Narednog, devetog dana (1. Juli) ustali smo još kasnije - oko 9 i oko podne krenuli po "cash-in". Za 10-tak minuta na skijama smo bili dole, pokupili zakopani teret i bili nazad u C3 za oko sat vremena. Poslije podne simulirali smo način kretanja po fiksnim užadima.

C4 (5.243m = 17,200ft) je ispred nas. S lijeva: John W, John DM i Doug

Desetog dana, u subotu 2. jula nastavili smo uobičajenu šemu: ustali oko 8, napunili rančeve i oko 11 krenuli u derezama prema strmom dijelu zvanom Headwall sa namjerom da zatrpamo naš teret što bliže C4. Skije smo ostavili na najizraženijem dijelu bergshunda, na mjestu zvanom Eyebrow (Obrva) odakle do sedla vode 3 - 4 dužine fiksnih užadi sa nagibima do 52 stepena. Cijelo vrijeme je lagano sniježilo. Od sedla se nastavlja grebenom na čijem smo izlaznom dijelu nakon oko 6.5 sati uspona zakopali naš teret na oko 5.182 metra (17,000ft). Snijeg je postajao sve jači. U povratku smo na Eyebrowu stali na skije i mjestimično kroz oko pola metra novonapadalog pršića bili u C3 (4.328m = 14,200ft) oko 9 sati "naveče". Šatori su bili prekriveni sa oko 30 cm novog snijega.
Naredni dan, nedelja 3. jula je bio dan odmora (prvi do sada), dan za popravke i higijenu. Snijeg je padao cijeli dan - preko pola metra. Povremeno smo izlazili iz šatora da ih otkopavamo ispod snijega i prokopavamo puteve do mjesta za veliku i malu nuždu. Pod težinom snijega iskrivio se središnji nosač vigmama - naše kuhinje, no sutradan smo ga uspjeli popraviti.
Čulo se tutnjanje snježnih lavina na okolnim padinama.

"Ponoć" u C4 (5.243m = 17,200ft). S lijeva: John DM I Doug

Dvanaestog dana (4. juli) - ništa novo: snijeg i dalje pada, ustali smo oko 8 i računali na još jedan dan odmora. Durny je uspio uspostaviti radio vezu sa Jacobom u C4, jednim od vodiča iz MT High Supported Group (Grupa od originalno 5 vodiča i 5 klijenata gdje vodiči nose više, a klijenti plaćaju više ($10K) - trenutno ih je ostalo 4 vodiča i 3 klijenta) i dobio informaciju da gore snijeg jenjava, nema vjetra i da oni kreću ka vrhu. Okuražen, Durny donosi pomalo izhitrenu odluku da i mi krenemo ka C4 mada je snijeg uporno padao.
Pokupili smo stvari (ostavili šatore jer nas na C4 čekaju drugi) i krenuli ka C4 oko 1 sat poslije podne. U dubokom snijegu (mjestimično i do metar) bilo je vrlo teško praviti prtinu. Što smo zalazili u veće strmine snijeg je bio sve dublji - sada je već dosezao i do ramena. Osim Eyebrowa preostali bergshund je bio zatrpan. Trebalo je sada naći fiksno uže zatrpano novonapadalim snijegom. Durny je naprosto "plivao" po snijegu i nakon 50-tak metara konačno iskopao fiksno uže.
Sunce se počelo probijati kroz sniježni oblak. Popodnevno sunce bilo je izuzetno jako i svake minute snijeg je postajao teži. Probijajući se kroz snijeg do grla najednom je na oko pola metra ispod mene snijeg "pukao" na dva mjesta za oko 1 cm. (Podsjetilo me to na sličnu situaciju u podnožju Bahtijevice na Prenju kasnih 70-tih - sa Hamom sam bio u pristupu Kaminu u Crnopoljskom Osobcu. Tada smo se na takvu pojavu bez riječi okrenuli i vratili jer je lavina bila vrlo izvjesna.)
Zavapio sam da upozorim ostale, ali sam istog časa spoznao činjenicu da je Durny već na fiksnom užetu, dobro se napregnuo da plivajući u pršiću do grla koji postaje sve teži, a bez čvrstog oslonca, savladam još 5 - 6 metara traverze i iskopam fiksno uže. Ubacio sam se na uže, pokušao napraviti malo mjesta oko sebe i pogledavši gore - pogled mi se zaledio: ogromna masa snijega padala je na nas već svega 5-6 metara iznad Durnya.
Vrisnuo sam: "Lavina, lezi dole, ulijevo!!!", a onda se čula zastrašujuća tutnjava tik desno od nas. (Brže od lavine bile su moje misli i prisjećanja na lavine iz Čapajeva u pristupu Khan Tengriu u Tien Shanu 1991. godine. Tada smo imali dovoljno vremena (više od minute) da skinemo rančeve i legnemo iza njih ne bi li se zaštitili od ostataka lavine - Hamo je čak uspio, trčeći uzbrdo, pobjeći iz upadnice lavine. Ovoga puta bilo je pitanje dijelića sekunde i za takvo nešto nije bilo vremena.)
Srećom, Tim - treći u našoj navezi me je pratio u stopu desetak metara ispod mene po nešto lakšem snijegu i ubacio u fiksno uže otprilike kada i ja. Lavina je projurila između naše dvije naveze i zgulila snijeg sa padine do čistog plavog (vodenog) leda. Bilo je impresivno na svega oko metar od mene gledati debeli sloj čistog plavog leda sve do stijena duboko ispod nas. Durny je odmah povikao da se vraćamo, a onda smo se malo presabrali i zaključili da je sigurnije izaći po fiksnom užetu na greben nego se vraćati kroz duboki snijeg i upadnicu svih mogućih lavina Headwalla.
Vrijeme se sve više poboljšavalo. Na greben smo izašli oko 7, a onda se Durny prisjetio da je 4. juli Dan Nezavisnosti SAD i da smo na putu ka aerodromu kupili pirotehničke naprave. Aktivirao je 7-8 "raketa", ali na dnevnoj svjetlosti to nije bilo tako impresivno. Po lijepom vremenu bili smo u C4 na 5.243 metara (17,200ft) oko 9:30 "naveče". Jacobova grupa sa vrha se vratila oko 11 "naveče".
Sutradan je bilo divno vrijeme. Oko 1 poslije podne sišli smo po naš teret u "cash-in" na grebenu, a ostatak dana odmarali. Pristiglo je preko 20 penjača iz C3.

Koliko znam - prvi BH uspon skijama na krov Sjeverne Amerike Denali (6.194m = 20,320ft)

Oko ponoći počeo je da puše vjetar. Naš plan da pokušamo izaći na vrh danas, četrnaestog dana pomjeren je. Na vrh se ne ide sa vjetrom iznad 50 km/h (30mph). Bilo je vedro, ali prilično vjetrovito. Perjanice od snijega koje je vjetar kovitlao na grebenu iznad nas bile su jako dobro vidljive. Pristiglo je jos penjača iz C3.
Petnaestog dana, 7. jula ustali smo ranije - oko 7 sati sa namjerom da pokušamo uspon na vrh. Vjetar je nešto oslabio, ali je njegov efekat jos uvijek bio vidljiv na grebenu. Stigla je jutarnja prognoza za brzinu vjetra: do 30 km/h (15-20mph) i nekoliko grupa je krenulo na uspon vec u 8 sati. Dan je bio sunčan i na "Auto Bahn" padini kojom se izlazi na Denali Pass izbrojao sam 34 penjača. Uskoro smo i mi bili spremni (ispod pojaseva smo obukli i zaštitne hlače od paperja), ali smo čekali sa usponom. Objašnjenje Durnya je bilo da je vrlo deprimirajuće za penjače u usponu, ukoliko vide nas na skijama sa vrha!?! Od grupne opreme, ja sam nosio vreću za spavanje da bismo u slučaju nesreće, unesrećenog mogli utopliti do dolaska helikoptera. Rekao sam već: pokušavalo se na sve misliti i ništa ne prepustiti slučaju.
Krenuli smo nešto prije podne, savladali bergshund (oko 45 stepeni nagiba) i na Denali Passu bili za oko 2 sata. Tu nas je dočekao, ne toliko jak, ali izuzetno hladan vjetar - naprosto je "štipao" za lice i "ledio krv u žilama". Obukli smo vestone, balaklavu, dodatne rukavice, skijaške naočale, . Sve osim vestona smo imali spremno u džepovima jakni, jer na ovakve nalete vjetra treba brzo reagovati. U protivnom se može lako ostati bez vrhova prstiju ili nosa koji su najizloženiji smrzavanju. Nastavili smo grebenom nešto sporije jer smo počeli sustizati ostale penjače. Vjetar je postepeno jenjavao. Dan je bio sunčan "prekidan" pokojim sniježnim oblakom, a uz igru sunca i snijega imali smo spektakularne motive što je i uobičajeno sa planinskih grebenova. U prostranoj dolini ispod vrha zvanoj Football Field bili smo oko 4, ostavili nešto viška alpinističke opreme, a na vršni greben u vrhu Pig Hilla izašli prije 6. Čekali smo više od pola sata da se penjači u povratku sa vrha sklone sa oštrog vršnog grebena. Onim sporijim ipak smo krenuli u susret izazivajući strah u njihovim očima sa našim skijama na rančevima.
I, konačno - na vrhu Denalia (6.194m = 20,320ft) u 7 sati i 7 minuta (7777 - 7. juli, .). Čestitanja . slikanja . poruka satelitskim telefonom (odmah postavljena na MT web stranicu) . impresivni motivi! Obližnji Mt. Foraker (5.304m - 17,400ft) izgledao je "patuljasto" . Imali smo gotovo idealne uslove: -15 C (5F) sa udarima vjetra do 30 km/h (20mph) - dakle, sa uticajem vjetra (wind-chill): -26 C (-15F). Stali smo na skije i spektakularnom padinom (nagibi do 50 stepeni) spustili se u Football Field, pokupili opremu koju smo ovdje ostavili i produžili padinama do Denali Passa odakle smo otprilike pratili stazu do C4 gdje smo bili prije 10 "naveče".
Kakav dan!!!
Dakle, svi članovi grupe uspjeli su osvojiti krov Sjeverne Amerike - izuzetan uspjeh.

Nezaboravni pogledi sa vrha Denalia (6.194m = 20,320ft). Završni izlazni greben, a u pozadini Mt. Foraker (5.304m - 17,400ft)

8. jula - šesnaestog dana ustali smo kasnije nego inače, "digli" kamp i oko 3 poslije podne krenuli u derezama nazad. Višak stvari smo zakopali za MT ekspedicije narednih sezona. Uz povremen snijeg spustili smo se grebenom i niz fiksnu užad, a na Eyebrowu ponovo stali na skije do C3 (4.328m = 14,200ft) gdje smo bili oko 6 "naveče". Tu je trebalo pokupiti sve stvari koje smo ostavili, a imali smo samo dvoje sanke (vodiči). Dvije posljednje MT grupe ove sezone bile su u kampu. Durny je pozvao vodiče tih grupa, iskopao ostatke hrane svih dotadašnjih MT grupa i ponudio ih njima. Oni su svaki odabrali po 7 - 8 kg hrane, a ostatak smo mi raspakovali i strpali u biorazgradive vreće da bismo ih bacili u predviđene glečerske pukotine. Bacati hranu i to visinsku, visokokvalitetnu, kaloričnu, dehidriranu, .(energy bars, energy drinks u prahu, sušeno meso, .) za nekoga ko je iskusio glad opkoljenog Sarajeva tokom protekle agresije na Bosnu - bilo je nepojmljivo. Vrtio sam glavom i gunđao dok su me ostali čudno gledali. Konačno, trebalo je to uz puno znoja iznijeti na C3. Durny me je uvjeravao da je Denali čudnovata i vremenski varljiva planina i da se mora imati rezerva hrane - on je nedavno bio 9 dana prikovan za C4 odakle se nije moglo nazad grebenom zbog jakog vjetra. Uzelo nam je preko 2 sata da bismo raspakovali svu hranu i napunili 2 velike vreće sa ukupno više od 45 kg (100lb) hrane. Dalje smo nosili hranu za 3 dana.
Od grupne opreme dobio sam šator, kantu goriva, kartridže primusa i vreću smeća. Rančevi to sve nisu mogli primiti pa je trebalo dosta umijeća i kačiti to na i oko rančeva. Ličili smo na prave čergare.
A težina ??? . rančevima više nismo mogli vladati - pomagali smo jedni drugima da se uprtima i jedva čekali da se dohvatimo C2 (3.414m = 11,200ft) i naših sanki. Krenuli smo oko 9 "naveče".
Skijati niz strme, zaleđene padine sa ubitačno teškim rančevima, navezan i još izbjegavati podmukle glečerske pukotine je svojevrstan / nedoživljen fizički napor. Mišići na nogama su trpjeli do bola, butni mišići su naprosto "pucali", . Johna W su počeli hvatati grčevi u nogama, ali nije htio skidati skije. Prešao je u našu navezu (Durny, John W i ja). U slučaju pada na skijama nije bilo šansi sam sa rancem ponovo stati na skije. Srećom nije bilo padova - bili smo vrlo oprezni. Naročito su vodiči imali problema sa sankama. Nakon Windy Cornera (koga smo prošli sa jednim štapom i cepinom u rukama) i Windy Passa na Motorcycle Hillu ja sam obukao dereze i preuzeo sanke od Durnya koji je dobio "emergency radio call". Na dereze je prešla i druga naveza.
U C2 smo bili oko 11 "naveče" gdje smo zatekli 50-tak penjača spremnih za pokret, a čekale su nas i stvari koje smo ostavili pri usponu, ali i naše sanke. Rasporedili smo teret nakon čega su rančevi bili nešto lakši.

Skijati iza ponoći pretovareni teškim rancima i još navezani nije nimalo lako. S lijeva John W i Durny. Čekamo drugi dio tima - daleko u pozadini

Durny je priredio svojevrstan vatromet i uz ovacije cijelog kampa ispucao sve preostale "rakete". Dobili smo novog člana grupe: Donalda iz Durbana, Južna Afrika (člana jedne druge MT grupe) koji je osjećao bolove u prsima i samo sjedio buljeći u snijeg ispred sebe (razlog emergency calla). Ipak, bio je u stanju da hoda.
Formirali smo dvije naveze: U jednoj smo bili ja na derezama, Donald sa krpljama i Durny na skijama, a u drugoj Tim, John W, John DM i Doug na skijama. Uz teške rančeve svi smo imali i pretovarene sanke i iza 40-tak penjača krenuli negdje iza ponoći u subotu 9. jula - sedamnaestog dana. Nakon prvih strmina zalazeći u položeniji teren druga naveza se razvezala i projurila na skijama pored nas. Ja sam diktirao tempo Donaldu koji je kako smo više silazili bio sve horniji za hodanje. Ipak, bilo je vrlo, vrlo naporno uz težak ranac vući sanke i bolesnog penjača sa njegovim sankama. Završna padina pred C1 (2.377m = 7,800ft) je bila puna glečerskih pukotina i rečeno mi je da stanem na skije. Bilo je poprilično strmo, a valjalo je po zaleđenoj padini držati Donaldov tempo i pronalaziti put između pukotina - ponovo fizički zahtijevan zadatak.
No, kako smo se spuštali postajalo je osjetno toplije, a snijeg mekši. U C1 smo bili iza 4 ujutro. Donald mi je prišao ne rekavši ništa (čak ni hvala!?), ali je njegov pogled sve govorio - pun nevjerice da je sve ovo preživio, jednu za njega beznadežnu situaciju, očiju punih novog životnog žara - vrlo upečatljivo. Konačno smo legli nakon savladanih 2.865 metara (9,400ft), ali me je sunce istjeralo iz šatora već oko 10 sati. Bilo je neuobičajeno toplo: 14 C (58F), a snijeg je gotovo provodenio. Cijeli kamp je bio u dubokom snu osim mene i Donalda koji je konačno propričao. Bio je zahvalan za jučerašnju pomoć, popričali smo malo o životu u Južnoj Africi, pojeo sam nešto, pootvarao sve otvore na našim šatorima i vratio se u vreću. Bilo je to moje vrijeme da svojim hrkanjem probudim kamp oko 5 poslije podne. Bile su tu još 2 AAI (America Alpine Institute) i 2 AMS (Alaska Mountaineering School) grupe. Ustali smo i dobro večerali. Vrijeme je da spomenem i odlične obroke (doručke i večere) koje su nam pripremali vodiči u svim kampovima izuzev u C4 gdje nismo ni imali kuhinju, a vodiči su nam samo davali vodu koju su topili u svom šatoru. S njom smo za doručak pravili cereals, a za večeru koristili veliki izbor dehidriranih gotovih jela.

Iščekujući zahlađenje, susjedni tim je ubijao vrijeme "sniježnom odbojkom"

U "sitne" sate u nedelju 10. jula (18. dan) vodiči ostalih grupa su došli do Durnya da odluče da li krenuti preko najnižih dijelova glečera (izbrazdanih opasnim pukotinama) do Baznog Kampa (BC) ili ne. Bilo je tek neznatno hladnije nego prethodnu noć te je odlučeno da ostajemo u C1 (2.377m = 7,800ft).
Ujutro me je probudio Durny svojim pozivom Centru za vremensku prognozu i pitanjem o prognozi. Odgovor je bio pitanje: "Za koliko dana imate hrane?" Na Durnyevo: 2 slijedilo je: "Prepolovite upotrebu ." Ponovo sam zaspao, a oko podne me probudila diskusija vodiča: "Jurgen . mislim da je norveški ." Ustao sam i vidio da govore o buretu od oko 80 litara sa imenom Jurgen K. i adresom A - . rekao sam im da se radi o njemačkom jeziku, a da je adresa najvjerovatnije austrijska.
"O, to objašnjava sve . otvaraj!" Otvorili su bure, našli oko 20 kg raznovrsne hrane (austrijski sir, čokolade, med, svjež krompir, luk, jabuke, .) i napravili odličnu večeru. Posložio sam dijelove mozaika: Durny je na deprimirajuću vijest da nas čeka barem 4 - 5 dana lošeg vremena otkopao nepoznato "cash-in" (bure hrane) za koje se upravo ispostavilo da je pripadalo poginulom, iskusnom, 41-godišnjem austrijskom vodiču i ski instruktoru (posljednji put viđen 27. juna, a tijelo locirano 1. jula iznad C3). Meni je sve pomalo bilo "bljutavo" još od bacanja one silne hrane na C3 prije 2 dana .
Sniježilo je, a obližnja AAI grupa je "ubijala vrijeme" improvizovanom odbojkom. Nakon večere iskrsnuo je novi problem: ispostavilo se da imamo goriva (znači vode) za još samo jedan dan, a niko u kampu nije imao viška goriva. Snijeg se pojačavao. Vodiči su improvizirali "topionik snijega" - na veliku crnu vreću za smeće stavili su par lopata snijega sa padom u jednu šerpu. Mada nije bilo sunca, u šerpi smo za nekoliko sati našli oko 3 litra vode. Durny je odmah poslao Douga, Johna DM, Johna W i Tima na skijama u C2 po svu našu hranu i gorivo koje gore nađu. Krenuli su oko 10 "naveče", a na ispraćaju sam primijetio da se vedri - snijeg je stao!? Moje čarape su bile mokre - obuća od paperja na koju sam obukao i "overboots" je prokvasila zbog izuzetno toplog / vodenog snijega. Zamijenio sam čarape, "oprao" noge vlažnim maramicama i zabrinut zaspao sa pitanjem: "Na šta će sve još izaći ova Denali avantura?!?"

Konačno, lijepo tvrdo, suho tlo...

Devetnaesti dan - 11. juli.
Negdje oko 1 ujutro probudio me Durny: "Idemo - Pakuj se! Temperatura pada. Evo, sada je 29 F (-2C). Naši se vraćaju ."
Cijeli kamp je oživio - svi su na nogama, spremaju se, a uskoro su i naši uskijali. Durny, Doug i Ken (AAI vodič) su uspješno istestirali prvi dio staze (mostove preko pukotina) i grupe su željno kretale nizbrdo. Durny na skijama, Donald sa krpljama i ja na skijama (svaki sa sankama) krenuli smo zadnji oko 3:30. Kako smo silazili bivalo je sve toplije. Bilo je puno propadanja u pukotine, ali i izvlačenja (svi su se kretali navezani). Pristizale su nas i 2 RMI (Rainier Mountaineering, Inc) sa C2. Bilo nas je preko 50 na glečeru. U dnu glečera bili smo oko 7, a u vrhu jugoistočnog rukavca, stotinjak metara iznad BC i originalnog aerodroma, prvi, oko 9 ujutro. Durny je nazvao Talkeetnu - poslali su odmah avion na probnu vožnju. Front teških, tamnih oblaka bio se prilično nisko spustio. Da li će avioni pristati da lete u ovakvim uslovima?! U ušima mi je odzvanjala priča Durnya o nedavna 4 dana čekanja na avion u BC zbog lošeg vremena. Zvuk slijetanja prvog aviona prekinuo je moje crne slutnje. Za tili čas smo bili u malom avionu za 4 koji se nije mogao dići iznad 2.400 m (8,000ft) i koristiti najkraći put, nego je ugodno lagano pratio glečerske tokove do ušća u Pacifik. Stiješnjeni sa našom glomaznom opremom kao u limenci sardina, skrhani umorom, Tim i John DM su utonuli u san, a uz pejsaže sve više i više ispunjene životnom svijetlo-zelenom bojom sve bujnijeg rastinja moje misli su još jednom odlutale na padine zaleđenog diva - Denalia: praktično smo sve od C1 do C4 (2.865m = 9,400ft) dva puta preskijali (jednom "prazni", a drugi put dobro natovareni), a ostalo jednom, izuzev kratke dionice nekoliko dužina fiksnih užadi i izlaznog grebena na C4 (1 km od ukupno 26 km). Vrlo jaki i upečatljivi utisci koje je teško opisati. Za 19 dana ukupno smo visinski
avladali 7.068 m (23,190ft).
Do podne smo bili u Talkeetni. Ne znam kada sam se tako obradovao čvrstom tlu. Pomjerio sam svoju povratnu kartu za prvi direktan let za Phoenix, AZ (1:45 iza ponoći - na Aljasci se živi 24 sata), okupao se u kadi na spratu nekog bara kao u kaubojsko doba na divljem zapadu, ručao rekordno velik McKinley burger, prebacili se u Anchorage po žestokoj kiši, spakovao stvari i svi otišli u onaj isti restoran na večeru za pamćenje. Svi su me ispratili na aerodrom odakle sam jedva poletio zbog nesvakidašnjeg pljuska (pitao sam se: - "Kakav li je ostatak dana bio na Kahiltna glečeru ?")
U usijanom Phoenixu, AZ, gotovo zatrpanom nedavnom pješčanom olujom istorijskih razmjera, ponovo čuđenja zbog mojih skija .

Na kraju, kakva je poruka sa Denalia:
- Penjanje Denalia zahtijeva izuzetno puno strpljenja, upornosti i izdržljivosti, a sve se to stiče sa godinama. Dakle, što iskusniji penjač, to veće šanse za uspjeh. Izuzetno je važno brzo reagovati na nagle promjene vremena.
- Po mnogima, ima najteže klimatske uslove u svijetu. Osim enormne hladnoće, ovdje se prije svega misli na izuzetnu vremensku nestabilnost. Iznad Denalia se konstantno sukobljavaju niski pritisak iz Zaliva Aljaske u Pacifiku (relativno topli, vlažni zrak) i visoki pritisak Polarnog kruga (hladni, suhi zrak). Koji front će prevladati je vrlo teško prognozirati. Prema iskusnom Durnyu - prognoza je dobra u oko 40% slučajeva.
- Na Denaliu mnogi pomjeraju svoje granice, a tako je bilo i u mom slučaju. Čudio sam se sam sebi da i u 60-toj mogu "tegliti" kao nikada do tada.

A, sa svim dramama sa šokantnim promjenama vremena, sa lavinama, sa "plivanjem" u snijegu, sa zatrpavanjem hrane i opreme, sa ukopavanjem i otkopavanjem šatora, konačno - skijanjem sa rekordne visine tokom do sada mog "najdužeg dana" biće na posebnom mjestu u mom penjačkom kartonu.

Kao i na Elbrusu, pri usponu sam koristio slijedeće:
- Skije: Hagan, alpin carve 163 cm,
- Vezove: Diamir,
- Plastične cipele za turno skijanje: Garmont.
- Kože i dereze za skije.