Treskač - pogled sa Gvoznog polja

Na vrhu smo bili svjedoci prekrasne scene - Brač, Hvar pukli pred nama, a u daljini se vidi i obala Italije. Ali stani malo, nije Biokovo i nije juli! Aha, to ispred nas nije more Jadransko već more oblaka..

Oko Sarajeva zaista ima dosta lijepih planinarskih destinacija, ali ako si ograničen na samo jedan, i to kratak, zimski dan, izbor se drastično sužava. A još ako želiš otići negdje gdje do tada nisi bio, onda je situacija još "gora". I tako, naš izbor je te tmurne novembarske subote bio - Treskač, relativno rijetko posjećen vrh Treskavice.
Da napomenem ko je u ekipi: Faruk Holandija, Haris, Hido, Bojan GSS i ja.
Evo sad i vi! 

Hido i Bojan na stazi oko Gvoznog jezera

Dakle, tmurnog sarajevskog jutra "potrpasmo" se u auta i krenusmo putem prema Kalinoviku (cca 53 km asfalta od Sarajeva) i onda sa puta Dobro Polje - Kalinovik, prvo skretanje desno, na makadamski put. Uglavnom, nakon dva sata vožnje krenuo je uspon na sam Treskač. Kod skretanja na obližnjoj banderi je pisalo nešto kao "zabrana lova i robolova" ili "ribolovno područje - nije me interesovalo pa nisam ni zapamtio - uglavnom, ima neke veze sa lovom što govori da je područje interesantno i u tom smislu. 

Gvozno jezero, slikano sa pocetka uspona

Hare i Hido su proljetos već bili na Treskaču i rekoše da je put odličan, ali onaj kojim smo prešli nije izgledao tako - na par mjesta je dobro razrovan vodom tako da se mora oprezno proći tih nekoliko dionica. Ipak, neuporedivo je bolji od puta na Crno Polje ili recimo na Prijevor pod Maglićem. 

Treskač, dijelom u magli. Na slici Bojan priječi livadu..

"Magla svuda, magla oko nas." e, tako bismo mogli opisati prvih pet kilometara makadama. Maglovitio je bilo sve dok nismo stigli do prevoja iznad Gvoznog polja. Tada nam je "svanulo". A Gvozno polje izgleda ima neku svoju mikroklimu (kako je Faruk lijepo primijetio) - svuda okolo magla, samo je Gvozno polje obasjano suncem. 

Pogled unazad sa grebena

Auta smo ostavili kod (ribo)lovačke kolibe, odakle ima otprilike pola sata laganog hoda do Gvoznog jezera. A to Gvozno jezero je prelijepo - okruženo šumom, sa dominantnim vrhom Treskača koji se nadvio nad njim. Mir, tišina, prekrasna priroda - zaista prelijepo mjesto za odmor.

Završni uspon na Treskač - Hido, Bojan i Haris na slici

Staza vodi izmedju dva jezera (Gvozno jezero je naime podijeljeno u 2 dijela) i ide oko desnog jezera, do odmorišta (sto i klupe) gdje smo doručkovali i onda krenuli na Treskač.
Prvi dio staze je "prekrasan" - staze uopšte nema (gubi se 30-ak metara nakon odmorišta), prvo ide kamenjar (ovom prilikom još i zaledjen), onda malo sipara, pa strma livada i onda jedno strmo točilo bez puno uporišta. Ovaj prvi dio staze smo dosta sporo prešli, morko je i klizavo i treba biti oprezan. I naravno, strana je ;)

Il' je vedro il' oblačno. "Otoci" s lijeva na desno: Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija...

Nakon što smo prošli točilo, ide laganiji dio: izlaz na livadu koja strmo desno vodi ka Treskaču. Ili tačnije, ne odmah ka Treskaču, već prvo ka jednom sedlu, vidikovcu (zar nije uvijek tako - vrh se nikad odmah ne vidi), a nakon njega je Treskač. Kao što rekoh, staze, dakle i marke, uopšte nema, ali orjentacija nije veliki problem jer se Treskač vidi već od lovačke kolibe.

Pogled na plato Treskavice sa najvišim vrhom Pakliješom

Ali da se vratimo našem usponu: čim smo izbili na livadu prema Treskaču, bili smo svjedoci prekrasne scene - Brač, Hvar pukli pred nama, a u daljini se vidi i obala Italije. Ali stani malo, nije Biokovo i nije juli! Aha, to ispred nas nije more Jadransko već more oblaka, tzv. kotlinska depresija, a "otoci" su planine Durmitor ("Italija"), Maglić, Bioč, Volujak, Zelengora, Lelija, gledano s lijeva na desno

Pramen magle u kotlini Tušila stisnut između Puzima i centralnog dijela Visočice

I tako, za otprilike dva sata (i još nešto sitno) od jezera, eto nas na Treskaču. Sa njega se takođe pruža izvrstan pogled i na čitav plato Treskavice, pa i na Visočicu i Bjelašnicu.

Spuštanje sa Treskača (Hido). Dolje lijevo Gvozno polje. Sasvim u daljini, udesno od centra slike - Durmitor, desno od njega i bliže ovamo je Maglić.

Na vrhu smo se sunčali, "tugovali" za jadnicima koji u Sarajevu udišu smog, vjerujući da je oblačno i depresivno vrijeme i ne sluteći da se ovakva ljepota i fantstični vidici nalaze gotovo na dohvat ruke. Bojana smo jedva digli sa "plaže" gdje se gotovo uspavao, ali moralo se natrag: pomalo tužno jer valjalo je opet u maglu.

Gvozno jezero - "ogledalo" u zadnjem večernjem svijetlu.

Na kraju smo ovu našu prekrasnu turu završili kafom i čajem u "čuvenoj" kafani "Kod kade i šarafa", blizu Trnova. Zašto baš u kafanu, nakon ovako lijepe ture? Pa čisto iz žala za svim ovakvim propuštenim danima.