Sat i kusur lopatanja da bi konstatovali da nedaleko iza brijega nema više ceste. Jb!

Jeste li znali da zatvaranje skijaške sezone u Bosni ne oglašavaju više vijesnici proljeća - šafrani, mrazovci, jaglaci, visibabe, kukurijeci i ostala raja. Ne, to obično uradi par turno-skijaških fanatika koji se ne mire sa odlaskom snijega.

Jeste li znali da zatvaranje skijaške sezone u Bosni ne oglašavaju više vijesnici proljeća - šafrani, mrazovci, jaglaci, visibabe, kukurijeci i ostala raja. Ne, to obično uradi par turno-skijaških fanatika koji se ne mire sa odlaskom snijega. Nakon prošlogodišnje neuspjele aprilske ture na Vranicu, odnosno njen najviši vrh Nadkrstac (reportaža -> ), zarekosmo se da nas ove godine nikakva magla neće spriječiti da skijama nagazimo krov te planine. Splet okolnosti je htio da april bude rezervisan za vrh Paljenik i ispis vlašićke sezone skijanja, tako da je Vranica ostavljena za pročišćenje nakon prvomajske roštiljijade i pokušaj ispisa sezone i tamo. Pa, haj'mo

Vidi se da su nam ovaj put namjere ozbiljne.

Ranom zorom ubacujemo skije u auto i više se niko u mahali ne poziva na zelene livade Vlašića i probeharale šljive. Navikli ljudi da nas vide sa skijama i kada od toga nije vakat. Ovaj put, za razliku od lani, odlučujemo se za zapadni prilaz Vranici, odnosno ulazimo u planinu iz pravca Gornjeg Vakufa. Sastav ekipe: Namik i ja, ojačani ovaj put našim prijateljem iz Holandije, Ramizom. Čovjek počeo "turat" nakon pročitanih par reportaža na Zone-2000 i napokon se ukazala prilika da nešto odradimo skupa.

Horizonti pritisnuti kišnim oblacima

Autom idemo što bliže domu "Rosinj" kako bi nam ostalo više vremena za pentranje sa skijama. Namik zna put, išao lani. Meni baš i ne liči na put kojim ide išta manje od traktora, al' hajd' se pobuni kad čovjek zna. U jednom momentu i iskusna škoda odbija da nas izvuče kroz veoma strmu i izlokanu guduru.
- Ma čim si ti išao ovuda? Ne mogu da vjerujem da ste prošli!
- Pješke.
- Grrr... #¤%&/@<[# ...

Otkud sad skije, čudi se usnuli snijeg.

Uz guranje, struganje i ječanje prolazimo "prečicu" i izbijamo na dobro uređen šumski put. Počinje kiša! I prošle godine nam je ovakvo vrijeme bilo.
Bez dodatnih "avantura" dolazimo do planinarskog doma "Rosinj" koji se nalazi na 1680m. U čaršiji nismo uzeli ponuđeni ključ i ostaje nam jedino da se sklonimo ispod strehe i naložimo vatru, jer je temperatura već osjetno pala. Gledamo prema vrhovima, ali su svi u magli. Opet Vranica odbija da nas primi. Čekamo poboljšanje kojeg... nema! 

Ostaci streha kao ruševine koje pominju na sjaj i veličinu bivšeg bijelog carstva.

Nakon dva sata odlučujemo da okušamo sreću na najbližem vrhu do nas, Rosinju, samo bez skija. Napredujemo polako kroz polja brusnice. Snijega nema, južna je strana. Na naše veliko iznenađenje, kapi kiše prelaze u pahulje i počinje da pada pravi pravcati snijeg. Temperatura je pala i na "satu" piše da je 1,2 C. Vjetar dere i zabada pahulje u lice kao osice. Kompletna atmosfera je kao da je decembar, a ne... maj.

I strehe su kao i mi, na putu nekuda.

Vrh! Izašli smo na Rosinj, mislim četvrti vrh Vranice, visok 2059m. Izostaje očekivani "opjevani" pogled na brojne BH planine zbog guste magle. Vjetar i hladnoća nas tjeraju na brzi povratak. Opet vatra ispod strehe i sušenje mokre odjeće. Nismo nosili zimsku nepromočivu opremu, pa proljeće je valjda.
Napokon dolaze domaćini i selimo se u udobnost doma. Noć smo proveli onako kako inače biva samo u planinarskim domovima, uz veselu atmosferu podgrijanu raspjevanom tamburicom.

Prolazak dugim grebenom Vranice bio je nadmudrivanje sa strehama.

Jutro sviće vedro i prohladno. Prvi zraci sunca nježno miluju obraze kroz zarošene prozore. Žurno ustajem jer sam vjerovatno već prespavao dobar dio jutra. Ipak... Prvi sam i dobro sam poranio. Pravim kafu da imam razloga budit svoje saputnike. Nestrpljivi smo da zagazimo u snijeg pa odlučujemo da doručak ostavimo za vranički ambijent, u društvu brusnice i kaćuna.
Izlazimo iz doma i sa razočarenjem utvrđujemo da su se opet navukli gusti, tamni oblaci. Šta sad? Magle nema. Brzo pada odluka da probamo autom izaći što dalje da bismo imali vremena za manevar. Domaćini nam objašnjavaju gdje nam je najbolje ostaviti vozilo.

Zone-2000 u zoni 2000: Nadkrstac 2112 m.

Napredujemo polako ali sigurno prlično lošim makadamom sve dok nismo naišli na sniježni nanos dug nekih 20m. Desni brid ceste je suh i trebalo bi očistiti prolaz samo za lijevi točak. Hmmm, sitnica, rekao bih. Stavljamo skije u akciju, ali ne na način kako smo to juče zamislili. Ne moram vam pričat da smo u neka doba nasjeli podom škode na mokri, teški snijeg. Kopaj, čisti, vadi, guraj, diži... Baš simpatična avanturica.
Ispostavilo se da je "sitnica" uzela sat ipo našeg vremena, ali i dobro nas zagrijala i pripremila za pentranje. Nastavljamo i nakon nekih 500 m skontamo da je to mjesto na kojem bi trebali preći iz vozanja u hodanje. Unbelievable! Pa mogli su nam objasniti da to nije puno daleko. Smijemo se sami sebi. Sat ipo vremena lopatali, skijatali*. Ništa sad, pancerice na noge, skije na leđa i "opleti" uz brdo. >

* Skijatati, analogno lopatati, koristiti skije kao lopatu

Putokaz "na visokoj nozi". Ne bez razloga (razlozi se tope okolo).

Nakon pedesetak metara izbijamo na sedlo sa kojeg se, putokaz kaže, ide lijevo na Rosinj, a desno na Nadkrstac. Rascvjetale padine kaćuna prosto mame da se skijama uleti u njih i naprečac konzumira ljepota, ali vizuelna konzumacija, na koju smo se ograničili, je kažu više "environmentally friendly". Hajde, de!
Vrijeme se bistri i već se kroz oblake probijaju zrake sunca. Iako je visok proljetni datum, snijeg je prilično tvrd. Cijelim bridom koji vodi prema vrhu prostire se sniježna streha od 3 do 10 m, dobro ispucala i čini mi se da je samo kleka drži da se ne pretvori u zastrašujuću lavinu.

Miris šafrana pamte najbolje oni koji "odvale" sa skija.

Već smo na skijama i pažljivo se držimo bliže kleki. U daljini se vidi naš Vlašić sa pokojom sniježnom flekom oko Paljenika. Penjemo se polako i uživamo u fantastičnom pogledu.
- Vidi šadrvana, čitavo polje!
- Čega?!?
- Šadrvana.
- ?!??
- Pa vi ste rekli da se zove šadrvan, a kod nas u Tesliću se kaže kaćun.
- Šafran kolega, šafran, he, he, he!
U smijehu i prepričavanju sličnih anegdota, u neznanju izbijamo na vrh. Evo nas u maju u Bosni, sa skijama, na vrhu Nadkrstac 2112m... na vrhu Vranice.

Napad "šadrvana". Jal' bježat' jal' se predat'?

Gdje god da se okreneš oči pune ljepote. Na sjeveru Vlašić, na istoku Krstac i na jugoistoku Ločika, preko nje bijeli Prenj, na jugu Radovina, preko nje još bijelja Čvrsnica, na zapadu Raduša... Ahhhhh, ja ljepote, majko moja.
- Hoćemo li na Ločiku? I ona je preko 2000m.
- Neka nam nešto ostane da imamo razlog opet doći.
- Dobra ti je ta. Hajmo skijat!

Koliko čovjeku malo treba da bude sretan.

Glava kaže da i nije baš sigurno igrati se strehama, ali ko pita glavu.
- Juhuuuu..!
"Ampak zamah levim smukom, ampak zamah desnim smukom..." Ljudi moji, koliko nam malo treba.
Hoće li vam zvučati čudno ako kažem da je visinska razlika do onih naših "šadrvana" bila neuporedivo kraća. Bar se tako činilo. Ostao nam je još najmrži dio ture, raspremit opremu i ubacit je u auto. Taj dio ne volimo.
Lani smo u aprilu "turali" po Vranici. Ove godine u maju. Lani smo 31. maja "turali" po Čvrsnici. Ove godine...