Jezero Manyara Nacionalni Park - "Oči u oči" sa egzotičnim životinjama

Kilimandžaro je jedinstven u svijetu po raznolikosti i bogatstvu uzbudljivih avantura koje nudi. Može zadovoljiti sve ukuse: I onih željnih napornog penjanja, ekstremnih uslova, vječnog leda... kao i ljubitelja egzotičnih biljki, rijetkih životinja, novih nepoznatih kultura, novih podneblja...

Grupa odvažnih bosanskih planinara koji trenutno žive u SAD, članova NABMA kluba (NABMA = North American Bosnian Mountaineering Association) krajem jula 2008. godine zaputili su se u područje Kilimandžara, čiji je Uhuru Peak (Vrh Slobode), visok 5.895 metara, najviša tačka Afrike. U grupi su bili: Zijah Kurtović, iz Breze, trenutno živi u Chicagu, IL, Ines Kurtović, Zijina kćerka, trenutno živi u Chicagu, IL, Mirza Balić, iz Mostara, trenutno živi u Atlanti, GA, i Naim Logić, iz Sarajeva, trenutno živi u Phoenixu, AZ.
Naše mjesto okupljanja bio je Moshi - gradić na 780 metara nadmorske visine u podnožju Kilimandžara. Sletjeli smo na međunarodni aerodrom Kilimandžaro u blizini Aruše, grada kojeg nazivaju i Ženevom Afrike zbog bogate diplomatske aktivnosti i čestih skupova na kontinentalnom i svjetskom nivou. Za ulaz u Tanzaniju potrebna je viza (može se dobiti na aerodromu) i potvrda o vakcinaciji protiv žute groznice, a nije zgoreg koristiti i preventivne lijekove protiv malarije (vakcina za malariju na postoji).
Saobraćaj u Tanzaniji je prilično haotičan, ako ništa, a ono zbog vožnje lijevom stranom, što je posljedica dugogodišnjeg britanskog uticaja. Tanzanija je, naime, od 1918. do 1961. godine bila britanska kolonija. Napomenuću još samo da sam u cijeloj sjevernoj Tanzaniji vidio samo jedan semafor - u Aruši.

Jezero Manyara, nacionalni Park - Elegantne antilope

Prva dva dana proveli smo na safariju. Najprije smo posjetili jezero Manyara, nacionalni Park prepun majmuna, slonova, žirafa koje neumorno brste akacije, zebri, lavova, nilskih konja, antilopa raznih vrsta, flaminga živopisnih boja... Inače, Tanzanija je nastala ujedinjenjem Tanganjike i Zanzibara 1964. godine. Nalazeći se tik južno od ekvatora, Tanzanija je najveća država istočne Afrike, a jedna od atrakcija je i ostrvo Zanzibar sa svojim idiličnim plažama. Preko 40% zemljišta je pod zaštitom države i tu se nalazi nekoliko safari parkova. Tanzanija je druga po broju različitih vrsta ptica (oko 1500), ima najveći broj sisara u Africi i na njenom tlu raste tri četvrtine različitih biljaka istočne Afrike.
Doda li se ovome etnička raznolikost, te izuzetne mogućnosti za planinarenje, ronjenje i slično, onda je jasno da je ovo pravo mjesto za nezaboravne godišnje odmore. Tanzanija je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Glavna grana privrede je poljoprivreda - ostvaruje 43% nacionalnog dohotka, učestvuje sa 85% u izvozu i zapošljava oko 80% radne snage. Međutim, obradivo je svega 4% teritorije. 18% nacionalnog dohotka ostvaruje se u industriji i čak 39% u uslužnim djelatnostima, gdje turizam igra glavnu ulogu. Računa se da Tanzaniju zbog safarija u prosjeku godišnje posjeti oko 700.000 turista. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika je $1,100, a 36% stanovništva živi ispod granice siromaštva. Uz sve ovo, Tanzanija izdržava i izbjeglice nakon nedavnih medjunarodnih sukoba u blizini njenih sjeverozapadnih granica: oko 400.000 iz Burundija i oko 150.000 iz Konga.

Sa Mirzom i pripadnicima Maasai plemena na rubu Ngorongoro kratera

Narednog dana posjetili smo područje sa najvećom koncentracijom divljih životinja u Tanzaniji - Ngorongoro krater. To je najbolje mjesto za vidjeti rijetkog crnog nosoroga. Za safari je vrlo bitno imati fotoaparat sa pojačanim zumom. Govoreći o fotoaparatima treba naglasiti da se ljudi u Tanzaniji ne vole slikati bez njihove privole, koju obično treba platiti. To je naročito bitno u slučaju Maasai plemena čiji pripadnici u Ngorongoro krateru čuvaju stoku naoružani kopljima ne bi li je tako zaštitili od lavova i raznih divljih mački. Fotografisati ih bez njihove privole može biti čak i opasno - naoružani su kopljima.
Maasai pleme ima oko 800.000 članova, bave se stočarstvom i naseljavaju sjeverni dio Tanzanije. Tu je još barem 127 drugih plemena koja možda nisu toliko poznata po živopisnim bojama svoje odjeće kao Maasai ratnici zaodjeveni u jarko crvene plahte, ali imaju jednako bogatu tradiciju, istoriju, običaje, vjerovanja, muziku... još uvijek očuvane u izvornom obliku. Sva plemena pripadaju Bantu crncima. Što se tiče religije: 35% su Muslimani, 30% Kršćani, a 35% vjeruju u izvorna plemenska božanstva.
Tanzanija ima 40 miliona stanovnika čija je prosječna starost ispod 18 godina, ali je zato prosječni životni vijek malo iznad 50 godina. Tanzaniji pripadaju dijelovi jezera Viktorija, drugog po veličini slatkovodnog jezera na svijetu, dijelovi jezera Tanganjika, drugog po dubini na svijetu i dijelovi Njasa jezera. Službeni jezik Tanzanije je svahili. Valuta je tanzanijski šiling kojih se za $1 dobije oko 1300. Pristup internetu ima svaki stoti stanovnik. 

Machame Gate (1.780 m) - Odavde treba savladati preko 5.000 metara uspona.

Tanzanija je siromašna zemlja. Prosječna mjesečna zarada lokalnog stanovništva je od $20 do $60. Turizam je vrlo važan dio njihove ekonomije. Strogom kontrolom, vlada pokušava da uvede više reda u planinarski turizam. Područje Kilimandžara je opasano bodljikavom žicom, a na šest pomenutih ulaza stoje dobro naoružani rendžeri / vojnici. Svi penjači se na svakom kampu upisuju u registracijske knjige. Ulaz u područje Kilimandžara se plaća, a za uspon se mora imati vodič. Stoga smo se odlučili za paket-aranžman sa ZARA tours kompanijom, što znatno pojednostavljuje i olakšava, ali i dosta poskupljuje pohod. Odabrali smo Mačame rutu sa dodatnim danom (ukupno 7 dana) da bismo bili što sigurniji da naša dva člana Ines i Mirza imaju što veće šanse da se nadju na vrhu, obzirom da im je do tada dosegnuta visina bila čak 1.500 m niža od Uhuru vrha.
Pojedinačno nas je koštalo blizu $1.500. ZARA nam je dodijelila tim od 11 ljudi: za nas četvero, osam nosača (nose maksimalno po 15 kg), kuhar, vodič i pomoćni vodič. Koliki je interes za ove pozicije biće jasno ako kažem da su osim normalne zarade od nas dobili uobičajenu napojnicu od $35 (nosač) do $100 (vodič) - dakle, gotovo dvomjesečnu normalnu platu. Nastoje da zadrže te privilegovane pozicije po svaku cijenu i stoga su vrlo pošteni, ljubazni, predusretljivi... U području Kilimandžara ima oko 2.000 registrovanih vodiča - ZARA ih zapošljava 88. Za sve pozicije (od nosača do vodiča) moraju se polagati ispiti nakon odgovarajućih kurseva koje organizuje vlada.
Inače, prvi osvajači Kilimandžara bili su 1889. godine Nijemac Hans Meyer i Austrijanac Ludwig Purtscheller. Nacionalni park Kilimandžaro ustanovljen je 1973. godine, a pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska prirodna baština je od 1987. godine. 

Prvog dana treba savladati 1.200 metara kroz džunglu

Zbog blizine ekvatora i velike visine na putu do vrha mogu se iskusiti sve vrste klime. U području Kilimandžara, zajedno sa Moshijem, noći su relativno hladne tako da nema komaraca, što je jedna velika pogodnost. Prvog dana savlađujemo oko 1.200 m i za oko 5,5 sati blatnjavom stazom izlazimo na Mačame kamp na oko 3.000 m, prolazeći kroz džunglu u pravom smislu te riječi. Zbog odsustva komaraca i bilo kojih drugih insekata, izuzetno vlažna atmosfera i lijepljivost kože se znatno lakše podnosi.
Uspon na vrh Kilimandžara najbolje je pokušati ostvariti u sezoni bez padavina. Postoje dva takva intervala: sredina decembra do početka marta, i od juna do septembra. Za uspon je na raspolaganju 6 različitih ruta: Marangu, Machame, Rongai, Lemosho, Umbre, Shira i Mweka, koja služi isključivo za silaz. Najpopularnija je najkraća - Marangu ruta (5 dana) za koju se odlučuje čak sedam puta više planinara nego za sve ostale zajedno. 

Shira Plato zapadno od Kilimandžara

Drugog dana nastavljamo uspon sa dodatnih 850 m do novog Shira kampa na oko 3.850 m - 4,5 sata. Vodiči nas stalno usporavaju riječima "pole, pole" što na svahili jeziku znači "polako". Šume je sve manje i sve je više grmlja, ali se zato šire vidici. Na sve strane se vide skupine tipičnih afričkih biljaka - lobelija i senecija. Osnovni problem uspona na Kilimandžaro je nedostatak vremena za pravilnu aklimatizaciju. Naime, sa penjanjem na veće visine količina kisika koji udišemo drastično opada; napr. na 3.650 m količina kisika koji udišemo je 40% manja nego na nivou mora. Ovako naporni prvi dani uspona su povoljni za pravilnu aklimatizaciju.

Barranco kamp (3.960 m)

I naredni - treći dan je doprinos pravilnoj aklimatizaciji. Naime, popeli smo se na Lava Tower kamp na oko 4.640 m (mi smo uz to izašli i na Lavu Tower - 4.710 m), a zatim se spustili u Baranko kamp na nešto ispod 4.000 m. Time smo ispoštovali vrlo važno pravilo aklimatizacije: "penji se visoko, a spavaj nisko". Isto tako, za bolju aklimatizaciju potrebno je piti tečnosti više nego je to normalno: 3 - 5 litara na dan. Sa 7,5 sati penjanja bio je to do tada najduži dan, a ujedno dan kada su i Ines i Mirza oborili svoje visinske rekorde. Tu smo se prvi puta sreli sa još jednim fenomenom Kilimandžara. Prilikom spuštanja ka Baranko kampu naglo smo ušli u gustu maglu/oblak. Sunce nam je bilo iza leđa tako da sam onog trenutka kada je vodič Kabila "uronio" u maglu ispred mene oko njegove siluete ugledao fantastičan oreol u vidu duginih boja. Divan fenomen. Međutim, nedugo zatim primijetili smo da smo se dobrano skvasili. Naime, pomenuta magla/oblak bili su toliko zasićeni vlagom da su svi oni koji su bili zaodjeveni njom bili ubrzo mokri kao da su bili na kiši. Na takvoj kiši kišobran ne pomaže. 

Mirza u Great Barranco Wall-u

Četvrtog dana savladali smo Great Barranco Wall - oko 300 m strmog stjenovitog skoka, a zatim spustajući se i penjući prešli preko nekoliko potoka i konačno prelazeći Karanga rijeku stigli za 4,5 sata u Karanga kamp na nešto iznad 4.000 m. 

Sve smo bliže "jurišnom danu"

Petog dana izlazimo na široki greben koji vodi na vrh. Njime smo nakon 3,5 sata stigli u Barafu kamp na 4.650 m. Oba prethodna dana bila su relaksirajuća, ostavljajući organizmu više vremena za navikavanje na visine izmedju 4.000 i 5.000 m. To je velika prednost Mačame rute i razlog zašto je ona sve popularnija i zašto je procenat uspješnosti uspona daleko najveći. Nakon što smo drugog dana izašli na Shira plato zapadno od vrha, naredna tri dana smo zaobilazili vrh sa južne strane i stigli na jugoistočne padine.
Kilimandžaro je lociran u Tanzaniji samo 340 km (ili nešto preko 3 stepena) južno od ekvatora, a sa svojim snježno bijelim glečerima u srcu užarene Afrike, predstavlja pravu atrakciju za planinare širom svijeta. U prosjeku - svake godine oko 15.000 planinara pokuša osvojiti Kilimandžaro, ali tek oko 40% od njih to i uspijevaju. 

Na putu ka Barafu kampu

Šestog dana ustali smo i krenuli prije ponoći ka vrhu. Nije bilo mjesečine, ali je nebo bilo tako blještavo zvjezdano. Nikada do tada nisam tako jasno vidio mliječni put i mnoga poznata sazviježdja. A spuštajući pogled nešto niže, ukazuje se duga zmija čeonih svjetiljki na putu ka Kibo krateru. Bilo je jako hladno, a staza je bila strma. Oko 2 ujutro počeli su nam se mrznuti prsti na nogama. Natjerao sam se da često radim njima i povečavajući cirkulaciju krvi uspio ih ugrijati. Ines se, međutim, ne oporavlja tako lako i na 5.300 m odustaje od daljnjeg uspona. Sa njom se vraća Amani - pomoćnik vodiča. Na rub Kibo kratera - Stella Point (5.685 m) izlazimo za 6,5 sati u osvit zore

Glečeri Kilimandžara - pogled prema jugu

I onda dolazi nagrada za uloženi trud: Znatno položenija staza rubom kratera, fascinantni izlazak sunca - nad morem oblaka pojavljuje se mračna silueta Mavenzija iza kojeg blistavo izranja sunce, presijavanje glečera Kilimandžara na prvim jutarnjim sunčevim zracima, izlazak na krov Afrike - Uhuru Peak (Vrh Slobode), čestitanja, fotografisanja...
Tanzanijci su pravilno shvatili važnost telekomunikacija tako da bežičnim telefonom možete razgovarati iz gotovo svih dijelova zemlje. Zanimljivo je da lokalni Vodacom obezbjeđuje pokrivenost signalima bežične telefonije čak i sam Uhuru Peak.

Glečeri Kilimandžara - pogled prema sjeveru

U odnosu na prvo mjerenje 1912. godine glečeri na Kilimandžaru su se smanjili za 82%. Vrlo alarmantno. Trenutno, glečeri pokrivaju svega 2,2 km2. Nastavi li se takva dinamika, snijega će nestati izmedju 2015. i 2020. godine, a po nekim procjenama 2040. godine. Mogući razlog je i smanjena količina padavina sa globalnim zagrijavanjem. Međutim, glavna odlika trenda globalnog zagrijavanja biće haotičnost i nepredvidivost vremenskih promjena. Stoga je količinu padavina na Kilimandžaru zaista teško predvidjeti, a time i tačan datum kada će nestati snijega na Kilimandžaru. 

"Krov Afrike", Uhuru Peak, 5895 m

Na krovu Afrike sa lokalnim vodičima: Mirza Balić (lijevo), svestrani sportista iz Mostara, Zijah Kurtović (drugi s desna), prekaljeni visokogorac iz Breze i Naim Logić (krajnji desno), veteran svjetskih gorja iz Sarajeva, u cik zore u subotu 2. augusta dosegnuli su najvišu tačku Afrike - 5.895 metara visoki Kilimandžaro. Četvrti član NABMA tima, Ines Kurtović, Zijina kćerka i nastavnica muzike u Chicagu uspjela je dosegnuti za nju rekordnih 5.300 metara. Ovim uspjehom članovi NABMA kluba ostvarili su značajne rezultate na čak 5 kontinenta: Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji i Africi.

Mawenzi (5.149 m) u oblaku

Područje Kilimandžara dugačko je 100, a široko 65 km i sastoji se od tri prije dva miliona godina ugašena vulkana. Na zapadu je Šira (3.962 m) čiji je krater umnogome naručen erozijom, na istoku Mavenzi (5.149 m), a u sredini najveći - Kibo sa Uhuru Peakom (5.895 m) kao najvišom tačkom na krateru širokom 2,5 km. U krugu od samo 45 km od vrha Kilimandžara nalazi se plato na svega 1.395 metara nadmorske visine (dakle, do vrha treba savladati čak 4.500 metara). Stoga se Kilimandžaro smatra najvećom slobodno stojećom planinom na svijetu. Vjeruje se da je naziv dobio po svahili (jezik lokalnog stanovništva) riječima: Kalima Njaro što znači Svjetleća Putanja. Impozantna gromada Kilimandžara koja dominira sjevernom Tanzanijom i južnom Kenijom sa svojim zasnježenim vrhovima smještena gotovo na ekvatoru oduvijek je privlačila ljude. Spomenimo samo Hemingvejovu novelu "Snjegovi Kilimandžara" iz 1936. godine.
U povratku spuštamo se za oko 5 sati gotovo 3 km visinski u Mweka kamp nešto iznad 3.000 m. Naporan dan u kome smo se gotovo sa visine Mont Blanca po hladnoj noći popeli daljnjih 1.200 m i spustili gotovo 3.000 m, sve u trajanju 12 sati. Vrijedan poduhvat i razlog zašto je uspon na Kilimandžaro zahtijevna planinarska tura. Izmedju ostalog prešli smo preko 100 km: 62 km uzbrdo i 38 km nizbrdo. Popeti se preko 5.300 m i spustiti se oko 4.800 m te iskusiti promjenu temperature od +30 C do -20 C u gotovo 6 dana je veliki izazov za ljudski organizam.

Ljiljani na krovu Afrike

Sedmog dana ustali smo i krenuli prije zore i bili u hotelu u Moshiu dovoljno rano da stignem na avion za Arizonu. A, da li je vrijedilo potegnuti čak iz Arizone u Tanzaniju i:
- Upoznati tanzanijsku kulturu i istoriju
- Vidjeti do tada potpuno nepoznat način života afričkih crnačkih plemena
- Upoznati jedinstvenu ekologiju: od savane preko džungle do glečera
- Vidjeti rijetke, nesvakidašnje životinje u njihovom prirodnom okruženju
- Biti "kraljevski" tretiran od lokalnih vodiča, kuhara, nosača...
- Iskusiti veliku planinu bez velikih opasnosti koje takve planine obično nose sa sobom
- Doživjeti blještavilo afričkog zvjezdanog neba bez mjesečine
- Prisustvovati fascinantnom izlasku sunca na najvišoj tačci Afrike
- ...
Da, vrijedilo je.