Ogromne krijeste valova su raj za surfere (male tackice duž krijeste na slici), sve dok se ne pojave ajkule! Onda je to raj za ajkule!

Ono što je danas dvanaest, za koju godinu može biti deset. Ali i trinaest, četrnaest...
Ništa nije bogom dato ovdje na kraju svijeta. Ne šalimo se, stvarno, evo nas na kraju svijeta...

- Kraj svijeta! Hm... Ne radi se valjda o Sudnjem danu! O čemu se radi, Zdenko, jarane?
- Pa... Stojite li ovdje gdje smo mi stajali, na mjestu gdje se iz tirkiznog plavetnila pomaljaju krijeste ogromnih valova po kojima jašu "mamci za ajkule" i koje nose "miris" dalekog Antarktika, šta biste drugo i pomislili nego - kraj svijeta. Tu je bog izgubio volju da kombinuje, ili mu je nestalo materijala. Dalje nema kopna, a ako pogledate kartu, vidjet ćete Antarktik nešto južnije (ne računajući Tasmaniju i tasmanske đavole zbog kojih se ta parcela u Pacifiku i ne računa kao ovozemaljska) kud je bog odletio šestog dana Geneze, da bi se sedmi dan, kao i sav normalan svijet, odmarao, znači, vidjet ćete da je Antarktik nedovršena slika. Stvarno! Samo bijelo! Ništa! Kraj! 

Great Ocean Road - "jadranska magistrala" koja se proteže južnom obalom Australije

- Bjelina i praznina se može lako navući i u glavi od duge i naporne vožnje iz Sydneya preko Melbourna duž južnih obala Australije, gdje smo sada otprilike. A, Zdenko, jarane?
- Ne samo bjelina, već te spopadnu nekakve halucinacije pa doživiš paradu pingvina, vidiš nekakve foke, bijele ajkule, kengure, koale, tasmanske đavole, paukove, zmije raznih mustri i šara, "džordževe"... Eto, još me trese od toga! Kažu mi smiri se, nisu bile halucinacije. Misle, kao, bit će mi lakše...
Samo, moram reći da je taj Great Ocean Road kojim smo prošli jako fina "tura", u nekim dijelovima podsjeća na jadransku magistralu - cesta krivuda, makija, dole se more pjeni i zeleni, taman se uživiš, kad... znak DRIVE ON LEFT in Australia! To te spusti na zemlju!

Obala "Dvanaest apostola" (Twelve apostles)

- Ko te je tjerao u Australiju, Zdenko, jarane?!?
- Kažu, imaju nekakvi mali "džordževi" koji uđu u prkno, pa ne možeš s mirom sjedit, pa ti onda nije ni Australija daleko...
Kad smo već kod "džorževa", samo da pojasnim: Sjedimo moj jaran Sejo i ja u Sydneyu ispred kuće, došao ja u posjetu mom jaranu iz daleka, pa ću onda na jug u Melbourne kod jarana Miće, pa ćemo vidjet gdje ćemo i kako... Kažu, kad zanemariš sve "džordževe" (ko može), Australija ima lijepu prirodu koju treba vidjeti. Bilo je tu ideja; popeti se na Red Rock, proći Blue Mountains, Sotuh Coast... posnimat, napisat priču... Ali, dok se čekala Nova godina u Melbournu, puhnu topao vjetar sa sjevera, iz pustinje i podiže temperaturu u ponoć na plus 35 celzijusa. Krizni štab donese odluku - "Ni za živu glavu se ne odvajat od obale!" Čak je i djed mraz skinuo sve sa sebe i ostao samo u Aboridžanskoj pregačici, sram ga bilo... 

Apostoli i "konvertiti", sve na jednom mjestu

- Počeo si nešto o "džordževima", de pojasni Zdenko, jarane!
- O "džordževima"... Aha! Sjedimo mi ispred kuće kad... proleti harabatija od tri kila između nas, meni se učini šest noga ima... kao zelembać! Šta bi?!? pitam ja jarana. Kaže, ma ništa, "džordž". "Džordž" je bio i pauk od frtalja koji je ušao kroz prozor u kupatilo i izazvao paniku u kući. "Džordž" je bio i jedna bajurina između kuće i garaže koja štiti prostor od jednog smrtonosnog "džordža"... Toliko je tih sitnih (čuj, sitnih!) "džordževa" da ih ne treba ni pokušavati razlikovati. Sve je to "džordž", sve to manje više ujeda, a kad jednom ujede, neće više... jer obično neko plati glavom! 

Ova "bića" podsjećaju na djecu koja pokušavaju živjeti svoj život

- Dobro, šta si nam ovo donio, Zdenko, jarane? Fine slike...
- Stijene su kao žene, bilo gdje da su, na obali Pacifika ili na 8000m, uvijek ih je fino pogledat. Ovo je nešto specifično, rekao bih egzotično, pa se nadam da će se svidjeti čitaocima sajta Zone-2000. Pošto su izostale planirane ture u unutrašnjost Australije, ostalo je da parimo oči na ovim i sličnim egzotičnim formacijama, koje je zbog čistog mora koje ih zapljuskuje, boje i posebne konzistencije koja ih čini jedinstvenim u tom smislu što im ograničava "ovozemaljsko" vrijeme, čineći ih promjenljivim i nepostojanim, zaista vrijendo obići. Doživljaj je za desetku! 

"Apostol" u rumenoj kapici čije biće cijepa sumnja da ga se majka obala odrekla

- Kako to "ograničava ovozemaljsko vrijeme", Zdenko, jarane? Zar nije sve na ovom svijetu vremenski ograničeno. De to malo "put in relation" s našim bitisanjem.
- Duž cijele obale postoji nekoliko čuvenih grupa sličnih stijena, kao recimo Twelve Apostles (koju vidite na ovim slikama), Gibson Steps, Loch Ard Gorge, Arch, London bridge... Nekako mi je to teško zvati stijene, kad je ovo više neka vrsta krečnjaka koji je prilčno mekan i podložan eroziji. Mada, gledajući ove formacije, mogu jednog penjača lako "zasvrbiti" prsti, ali penjanje u njima je utopija, a vjerovatno bi te neko i "pokupio" ako bi se pokušao popeti na jedan od stubova poput ovog na slici gore. 

Ovo su neki koji vjeruju da je ovu scenografiju izaranžirala njihova turistička agencija

- Da ponovimo još jednom, valjda će sad upalit: "Kako to "ograničava ovozemaljsko vrijeme", Zdenko, jarane?"
- Evo, ovako. Erozija je bolest ovih stijena, vidiš kako su blijede i žute, jedva se drže :-) E, ta bolest napreduje u prosjeku 2 cm godišnje. Nekad je dovoljno nekoliko centimetara da "konstrukcija" popusti pa da se neke formacije obruše i da ih onda more pojede vrlo brzo. Razmišljao sam kako bi to moglo biti, more potkopava obalu, onda ono što se nađe u zraku klizne dole, odvoji se kao ogromna ljuska od glavne mase, iza nje onda udje more i jede dalje, udaljava obalu od tih komada, čvršće formacije se opiru duže vrijeme... tako da i turisti imaju šta vidjeti, a onda i to padne, poklekne, istopi se kao kocka šećera... Vrlo zanimljivo! Da ne bude zabune, ne dešava se to bukvalno preko noći, već "preko noći", razlika postoji... 

Pod šezdesetmetarskim bedemima koji čuvaju svijet od neizbježnog "kraja"

- Bit će da tu bog stvarno nije imao "kuveta" stvarati više, sve je nekako "mlohotno" i prolazno. Ali je ipak ispalo dobro, šta veliš Zdenko, jarane?
- Ama, u tu se polemiku neću miješati! Nismo imali vremena ganjat svih dvanaest apostola, daj da nam se bilo samo dočepat vode. Neki kažu da ih više i nema dvanaest, dvojica su, kao, konvertirala, po nekima čak i petorica... Kažu da više nema ni London Bridge, pao, oštećene su erozijom i neke druge stijene, ali to je valjda dio tog "velikog plana" čiji je cilj naučiti nas nešto o eroziji, pokazati kako je sve prolazno... a da i ta prolaznost ima svoju ljepotu. Kad smo sišli dole, a tu ima samo jedno mjesto gdje se može sić niz stepenice koje su toliko visoke kao da su pravljene za džinove, a ne ljude... nije se više imao tako dobar pregled. Pijesak je fantastičan, malo se lijepi, nije "čist" kao kvarcni, ali je udobaaaan...

Ah, pa ne budi religiozan (1)

- Otkud im taj naziv "Dvanaest apostola" (Tewlve apostles), a, Zdenko, jarane?
- Bit će da je nekad bilo dvanaest tih stijena u moru, pa je valjda taj broj asocirao na... ma to je to, najvjerovtnije, nekad se bilo puno religioznije, pa čim je nešto "zabremede", odmah dobije sakralni "pečat". A i kad bolje pogledaš odozgo, vidiš da su te stijene grupa nekih, kao, bića, koja su se uputila baš u pravcu u kome je bog odletio šestog dana Geneze, da bi se k'o čo'jek odmarao sedmog dana, pa eto, možda je i to bila mala asocijacija, doduše daleka, kao i ovo mjesto, ali egzotična... To su, kao, božji poslanici (Opaska Z-2000: apostol = poslanik, ali božiji, da bismo ipak napravili razliku između takvih i onih u našem parlamentu koji su daleko od svetaca), a oni slijede božiji put.
-U pravcu Antarktika?!?
- Ma, i u pravcu Antarktika! 

Ah, pa ne budi religiozan (2)

- Ima li još šta, Zdenko, jarane, hajde, dok nas je "ponijelo"?
- Pa, kad se čovjek nađe dole, na pijsku, odvojen od ostatka svijeta vertikalama od pedesetak, šezdesetak metara, kad ništa više ispred tebe nema do Antarktika i ovih "apostola", stvarno se čovjek osjeća da je došao na kraj svijeta, preciznije, doletio u troskoku (24 sata leta sa tri dopunjavanja gorivom).I sad tu pred tobom grme predivni tirkizni valovi, gutajući sami sebe, šum im odzvanja u vertikalnim barijerama iza leđa, a neka izmaglica uvija sve u finu, sakralnu atmosferu... ama, čovjek se stvarno osjeti religioznim, povjeruješ da je bog šestog dana Geneze stvarno odustao od stvaranja i odletio u preko Antarktika u nepoznato, ostavivši iza sebe tih deset i kusur sljedbenika da svjedoče o stvaranju. A bogami i o rastvaranju*... 

*eroziji

Pogled u retrovizor - boje i oblici za pamćenje

- Da zaključimo, Zdenko, jarane!
- "More, komforno!" Uz komentar mog jarana Miće da ne bi ni za živu glavu ugazio u taj "bush" dole, u kome vreba "džorž" do "džorža", "bacio" sam u odlasku još jednom pogled iza sebe na tu izuzetnu ljepotu i egzotiku koju moramo ostaviti. Šta ćeš, sve je prolazno. I ko zna šta ćemo drugi put zateći ovdje kad se, tj. ako se ikad vratimo. Nove apostole? Konvertite? Eno, onaj jedan bogami stoji na tankoj nozi, samo sto nije "konvertirao". I pored svog tog prelijepog pastelnog kolorita, tirkiznog, čistog mora, one "sakralne" izmaglice koja lebdi oko ovih "bića"... ipak, i pored onog osjećaja božije prisutnosti s kojom se nije šaliti, "kraju svijeta" najviše dramatike daju...

Dežurni "džordž" na kraju svijeta!

...oni zidovi, vertikale, visine i stijene, pa kakve takve... Ne računajući "džordževe", naravno! To je drama!
- Hvala Zdenko, jarane!
Zdenko... hm, novi zonzon!