Izuzimajući Orjen koji se nalazi na tromeđi Hrvatske, Crne Gore, te Bosne i Hercegovine, Bjelasnica je naša najjužnija planina.

Sve do samog uspona na Bjelasnicu, bio sam pogrešno ubijeđen da je njeno ime Bjelašnica, a pridjev trebinjska se dodaje da bi se razlikovala od gatačke i naravno najpoznatije-olimpijske Bjelašnice. Lokalno stanovništvo nema dilema-planina se zove Bjelasnica, kao što stoji i na putokazima koji usmjeravaju na početak uspona. Bjelasnica se dakle nalazi na krajnjem jugu, između gradova Ljubinje i Trebinje. Pruža se pravcem sjeverozapad-jugoistok čineći ukras i sjevernu granicu Popovog polja u dužini preko 30km. Greben na sjeverozapadu počinje odmah iznad sela Kotezi, Prhinje, Strujići, Dodanovići i markantnog trouglog brda Vranjak 1073m. Vijugajući  nad Popovim poljem, Bjelasnica na jugoistoku završava kod Trebinja i brda-planine Leotar 1228m. Kako je visina Popovog polja oko 250m, Bjelasnica svojim dugim grebenom i visinom od skoro 1400m dominira cijelim krajem. U podnožju planine, rubom Popova polja su smještena živopisna i lijepa sela: Veličani, Dubljani, Dračevo, Drijenjani, Mrkonjići, Tulje, Žakovo, Dobromani, Kovačina, Staro Slano, Kočela i Tvrdoš. Južne padine grebena, okrenute Popovu polju, imaju rijetku vegetaciju, u višim dijelovima padine su strme i stjenovite, dok su sjeverne padine obrasle šumom koja je stanište raznovrsne divljači. Stanovnici sela kažu da je puna divljih svinja, srndaća, zečeva, lisica, vukova, pa čak i medvjeda, a i sami smo se uvjerili u nešto od toga. Sjeverna strana grebena je izlomljena, sa  puno vrtača i dolina obraslih šumom i žbunjem, što pristup na greben sa sjevera čini puno dužim, težim i komplikovanijim. Odavno me jedna planina nije oduševila svojom gordošću, veličinom i divljinom kao što je to sad učinila Bjelasnica. Iako ne spada u visoke planine, uspon na najvši vrh Motka 1395m  treba shvatiti vrlo ozbiljno. Motka se nalazi u centralnom dijelu grebena, nešto je bliža njegovom sjeverozapadnom nego jugoistočnom kraju. 

USPON na MOTKU 1395m 
visina polazišta     400m
vrh Motka             1395m
visinska razlika      1000m
vrijeme uspona     3h30

Polazna tačka uspona je selo Žakovo, udaljeno od Trebinja 23km, od Ljubinja 35km. Mi smo dolazili iz smjera Neuma, sa planine Žaba, a Žakovo je od skretanja za Ravno u Popovom polju udaljeno 18km. Vozeći se od Hutova prema Ravnom, prošli smo pored akumalacionog jezera Vrutak gdje Trebišnjica završava svoj vidljivi put. U blizini jezera je i već ranije spomenuta nekropola stećaka Međugorje. 
https://planinarenje.ba/planinarske-ture/ostalo/1764-zaba 

Po skretanju u selo Žakovo, pored ceste se počinju pojavljivati crveno-žute strelice. Ovo je markacija za biciklističku utrku „Za sirac sira“ koja prolazi cijelim selom. Slijedeći ove oznake, autom se dovezemo u sjeverozapadni kraj sela gdje parkiramo auto ispred kuće ljubaznog domaćina Vukasović Dragana. Ulaz u stazu nije lahko vidljiv sa seoskog puta, ali treba imati na umu da početni dio staze ide klancem koji je jedini obrastao vegetacijom na ovoj južnoj padini. Vjerovatno su nanosi i vlaga u klancu pogodovali razvoju vegetacije. Tlo u dnu klanca je sitni sipar, staza je dobro izvedena i odskora markacija obnovljena. Staza se uspinje vijugajući kroz šiblje sve do visine od 660m. Klanac prema vrhu postaje sve stjenovitiji i strmiji, pa nakon 250 m uspona staza (30min) skreće prema istoku, napuštajući klanac. Ubrzo se nalazimo na podzidanoj konjskoj stazi koja se serpentinama uspinje prema rubu vidljivog grebena. Po Draganovim riječima, staza se do unazad 40-50 godina kortistila i većina stanovnika je imala stanove u planini. Gore su izgonili stoku i obrađivali zemlju. Priječenjem po konjskoj stazi prema istoku, popnemo se još 350m (1h) i izađemo na rub grebena vidljivog sa početka staze. Za ovih 600 visinskih metara uspona, potrebno je 1h30. Po izlasku na greben, nastavljamo kretanje mijenjajući pravac prema zapadu-sjeverozapadu. Na ovom dijelu markacija je izblijedila, ali uz stazu stoje podignuti kamenovi. Između šiblja i rijetkih stabala nastavljamo kretanje prema zapadu paralelno  sa stjenovitim grebenom prema vrhu Višegrad 1154m koji nas prati sa desne strane. Nakon 15tak minuta dolazimo do malih livada oko kojih su ruševne kamene kuće nekadašnjih stanova i dvije obnovljene koje su izgleda još u upotrebi. Ovo je odlično mjesto za predah, u čatrnji ima vode i može se zahvatiti šupljom limenom kantom. Napuštanjem stanova, počinje nešto oštriji uspon prema sjeverozapadu. Proći ćemo pored rascjepa u stijeni koji je malo dorađen i ispunjen vodom u kojoj obitavaju velike žabe i razne vrste slatkovodnih algi. Markacije na ovom dijelu nisu obnavljane, ali su još uvijek vidljive i staza se lahko prati. Uspon je i dalje stalan, a strmina malo popusti tek pred završni uspon na vrh Motka (1h20 od stanova). Pogled postaje sve ljepši, ali zbog oblaka formiranih nakon jutarnje kiše, uz blagi jugo koji najavljaje još padavina, samo naslućujemo odsjaj mora, iza Srđa i Dubrovnika. Vidimo Popovo polje i Trebišnjicu kako vijuga poljem, u daljini prepoznajemo Leotar... Uskoro se na cijeli greben navlači magla  i prati nas sve do izlaska na vrh. Na vrhu gomila naslaganog kamenja, kutija sa sveskom i pečatom, te mala i ravna travnata površina dovoljna za manju grupu željnu odmora i uživanja u pogledima. Samo povremeno, kroz  procijepe u magli naslućujemo ovu gordu i lijepu planinu. Bez obzira na ovo šareno vrijeme, Bjelasnica nam je pružila puno ljepote i zadovoljstva i razgalila nam dušu. Vratićemo joj se opet, po riječima ljubaznih mještana Žakova najbolja vidljivost je nakon kiše, kad puhne sjeverni vjetar. Tada se vide čak i brodovi na njihovom putu za Dubrovnik.