"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

Matterhorn, prvi bosansko-hercegovački prolaz kroz Sjevernu stijenu. S pjesmom i igrom kroz Schmidt route (TD/ED 1100m). Ko 'zijani' u ljeto, za njega nema zime!

"Oči moje, kletvom bih vas kleo
sto vas šejtan na sebe uzeo
pa gledaste kroz tarabu staru
šta mi radi kona na bunaru..."
A-sa!

Prvo, malo šale na vlastiti račun: "Schmidt route" je prvi smjer ispenjan kroz sjevernu stijenu Matterhorna. "Matterhorn Nordwand" se smatra jednim od zadnjih velikih problema Alpa, uz sjeverne stijene Eiger-a i Grandes Jorasses-a. Smjer je prvenstveno ispenjan 1931 god. od strane braće Schmidt (Franz & Toni Schmidt, 31. jula - 01. augusta 1931., sa jednim bivakom). Ocjena težine "Schmidt" route je TD/ED* 1100m. Rekord u brzini uspona smijerom "Schmidt" drži švajcarac Ueli Steck - 1 sat i 56 minuta (solo, 13. januar 2009 god.). >

* Alpine System:
TD: Tres Difficile/very difficult. Long, serious, remote, and highly technical.
ED: Extremement Difficile/extremely difficult. The most serious climbs with the most continuous difficulties.

"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"Srebren ibrik u ruke uzela
raskopčala suncu njedra bijela
pa ih hladi vodom iz bunara
srce moje kida iz njedara "
A-sa!

A sada najozbiljnije:
!
MATTERHORN!
Mater!
Majka!
Majka svih rogova!
Sudeći po čehri, prije bih rekao da je babo, nego majka (čehra ima veze s naravi).
Babo svih rogova!!!
Trebao bi se zvati BAB'HORN!!!
Ne, stvarno..!
Naumpade mi ona skakutava buba: "Šta da kažem ocu kad me pita..."

"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"Drhtao sam k'o list na jablanu
gledajući konu raskopčanu
srce puče, pamet se okrenu
skočih mlađan u avliju njenu"
A-sa!

Morali smo trenirat!
Krvavo!
Došlo je vrijeme da se stane pred "oca" i odgovara, da on vidi jesmo li mi to dobro trenirali ili nismo.
Ako nismo, biće degenek, dobićemo po ušima, nije se s babom jaračit. A ako slučajno jesmo, možda samo par "čvoka" ili očinsko "tapšanje" po leđima, moguće i par "podrtina" i sličnih izljeva naklonosti.
Da ne dramatizujem, ne bi degeneka, samo nekoliko "čvoka", al' teška je babina ruka.
(Analogno tome, dobro smo trenirali.)

Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"Stade na me ko na vuka hajka
šta uradih, žalosna mi majka
kriv sam, priznam, ja u ovom satu
vješajte me o koninu vratu"
A-sa!

Brüder Smidth, TD/ED1, 1200m. Kako je rečeno u preambuli TD je vrlo teško, a ED je ekstremno teško, što je opšta ocjena koja uzima u obzir sve aspekte penjanja (sigurnost, osiguranja, tehničku težinu...)
1200 metara je kao tri kruga na atletskom stadionu. Pa nije valjda problem u tri kruga. I nije mi jasno što to svi zovu "krugovima", kad su to u stvari dva polukruga i dva pravca.
Al' nije to tema.
Tema su narodne nošnje. Šta narod nosi?
Nosi šta mu daju da nosi, je li tako.
Podnosi!
Danas čak neće ni džaba da nose. Ja ormare nosao. Morao sam i platiti da mi narod pomogne oko nošenja ormara. Neeeećee!
Al', nije ni to tema..

"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"Kada moja mladost prođe,
Magla kad zavlada,
Kad nestane rose u jesenje dane,
Čekat' ću te tada..."
A-sa!

I tako, došli mi "Babi svih rogova" da vidi jesmo li trenirali ili zabušavali. Možete misliti, od "sreće" nismo spavali cijelu prethodnu noć. Penjemo! S osiguranjem, a svjesni smo kao da ga i nema. Nedobog pasti, ode sve do štanda, svih 30 m, pa onda i ispod štanda 30 m. Ukupno 60 m. Nisam nikad pao 60 m. Jesam jednom, u stvari, ali sam se dočekao na noge i nastavio hodati kao da se ništa nije ni desilo. Kad sam se probudio, skontam da sam se bio otkrio po leđima. U snu sam često radio serije zgibova na jednoj ruci i obično se čudio, kao, vidi ovo, radim po 15-20 na jednoj ruci, krenulo me, nešto "pročepilo"...
Vidim, ne padam, skontah sigurno ne sanjam. Valjda...
Odjednom, lavina kamenja! Cca 3-4 kubika stijenske granitne mase (specifične težine 2400 kg/m3, što bi rekli do 10 tona kamena po glavi stanovnika) pada mi direktno na glavu sa visine od 50 m.
Kontam, polako, ku'š na me, kad fakat, ono, sve pređe u slow-motion. Gledam gore, ono, kamenje, kao, lebdi. Ne mogu da vjerujem! Sve je kao nestvarno, pomiješali se san i java. To je, valjda, ta čar tog penjanja.

"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"Dođi meni, moja draga,
Bez suza u oku,
izbriši sve tajne iz prošlosti davne
I tugu duboku..."
A-sa!

Povičem "hiššš!!!!", kao uzvik za plašenje kokoški (htjedoh reć "Ihhh!!!", ali, eto... ). Razleti se ona kamena masa, samo tri mala od po pola kilograma zveknuše u mene. Jedan u rame, probi mi jaknu, fleece, plećku... (Teška je babina "ruka"). Drugi u lijevu petu, precvika gurtnu od dereze... Treći... tek poslije vidim, poderao mi ruksak i vreću za spavanje u njemu. Žao mi, bolan, vreće, suza suzu goni. Neka bezze firma "Mountain Hardwear", ali nju sam platio 99 KM. Kontam, garant mi je nisu halalili. Moraću muhaem otić u radnju da mi kažu na glas Halalosum. Umalo i meni ne bi "halalosum", sekunda je falila.
Šta ću, penji dalje prema Mućku. Smjenjujemo se tako, on, ja, on, ja, on, ja, on, ja... on, ja, on, ja, on, ja, on, ja... kad, odjednom, vrh!
Aaaaaaa!!! Mi se, ono, kao, začudismo, kako odjednom vrh!?! Šta bi babi, iznenada?!? Okratio!
Mućak, moramo nazad. Kakvu glupost radimo, penjemo se pa se spuštamo, zar ne bi lakše bilo da nismo ni išli?
Ali... Babo kad zove, mora se odazvat. 

"Schmidt route", Matterhorn, sjeverna stijena. Haris Kalajdžisalihović/Armin Gazić 17.06.2013. Detalj iz smijera.

"I mladost neka ide
Život mora nekud poć'
Pa i rane što se vide
Sve će proć...
Sve će proć... '"
A-sa!

Babo ima i svoj oblak, ne treba on čekat da mu dođu neki "externi". Ma jooooook, on sam to "sobom" napravi.
Smjer su, znači, popela ta neka dva brata Toni i Franz. Franz je, kažu, bio faca. I gleda Toni, buraz, Franca "kako lijepo tanca" te 1931. godine, cijela dva dana debele hladovine. Nisu nikom rekli da idu penjat, htjeli su da iznenade babu im, da ga uhvate na spavanju. Babo baš bi nešto kaharli te godine. Kad su sišli, to čestitke, to ovo, ono... Kaže Toni Francu, jesam ti rekao, kad si dobar s "babom", svi hoće da su raja s tobom. E, to su ti ti.
A Toni, umjetnička duša, nosio je sa sobom neku kantu narandžaste boje. I kičicu. I, kako je slikao, kapalo mu po stijeni, vidi se i dandanas. Inače, oni su prave meraklije. Enver Šadinlija je mala maca za njih. Kad bi Franc pao u sevdah u tamo nekoj dužini, zapjevao bi: "Kada moja mladost prođe". A kod "Čekat ću te tada", čekalo se da se Toni, kao drugi, nekako riješi one "dužine" na onom dijelu, ma ono...*
Dobri su, haj' da ne trabunjam više o njima (Neću valjda o sebi pričat, bilo bi skroz neskromno, đe to valja).
Ma, smjer je prava livada, mi je ispenjali za 16 sati. Inače, Ueli Steck popne to za 1h 56 min.
Znači, nismo oborili nikakav rekord. Iskreno, slabi smo. (Pa da nismo, ne bi i dalje trenirali.) Potrefilo nam se da se popnemo, moglo se to bilo kome desiti, ne valja se rugat, može ti se, ne do Bog, dijete sutra takvo rodit. >

*Op. Z-2000: Svaka analogija sa H. K i A. G. je namjerna :-)

U sumrak na vrhu Matterhorna. Silazak Hornli grebenom, sa bivkom u skloništu Solvej.

"Armaturu čupaš
Iz temelja sreće
Niko tako, draga
Voljeti te neće..."
A-sa!

Jooj, al' najjača scena, ne računam ono kamenje... "Ankerisali" se mi na balkonu u Taschu, kad jednu "dužinu" niže na ulici, prolaze neke dvije cure. Odokativno, imaju po 15-16 godina, što će reći po 30 (poznato je da žene brže sazrijevaju). A u Švici dobra klima, plodno tlo, a naša japija...
"Ma joj, nešto se zaljubila", govori jedna drugoj na "naškom".
Ja povičem: "U koga si se, bona, zaljubila, hahahha..!
Cura se trznu, konta odakle ovo naš glas, na "naškom".
Vidim, ne zna ona ni mene ni Mućka mi umene.
Rekoh: "Pazi, mala, i Matterhorn ovdje ima uši". (Garant je tad pomislila da je Mućak neki udbaš.)
E, nisam znao da se tamo mogu te cure zaljubit, eto, to mi je bilo nešto novo, nešto sam ipak naučio tokom ove "ekspedicije". Kontao sam da vrijedi, ono, "Sad se nema zaljubit, zaljubit ćeš se na ljeto kad dođeš u Vozuću, a kad si ovamo, onda ćes da patiš". A, nije tako.
Ah, ne spomenuh ono u vezi braće Schmidt, e pa onaj Toni, to mu je bio samo nadimak, inače u papirima mu stoji nekako drugačije. I to mi bi novo.
I za kraj da kažem, možda bih mogao ovo sve malo bolje napisati, al' neću, jednostavno, ovako mi je draže.

Tekst & Fotografije: Haris, Haris, nije Mućak.
Juli 2013