Triglav 2864 m, izazov i imperativ za svakog Slovenca, a i šire.
Haris Bašić sažima utiske sa uspona na Grintovec, Triglav, Malu Mojstrovku, Veliku Mojstrovku i Mangart. Pet izazovnih slovenskih dvotisućnjaka osvojenih u jednoj turi, iz naše perspektive gledano nesumnjivo predstavlja svojevrstan pomak
Zadovoljstvo koje donosi planiranje novih avantura nije ništa manje od zadovoljstva osvajanja novih vrhova. Dok sam pravio plan pohoda na vrhove Julijskih i Kamniških Alpa, istinski sam uživao. Odlučiti se za neki vrh u Alpama je izazov i veoma težak izbor. Vrhova je mnogo, izbor je velik i po težini i po pristupu. Napraviti plan bez greške je uspjeh, a upravo je tako bilo.
Mada osigurane, dobar dio staza koje vode ka najvišim vhovima je kategoriziran kao "plezalna (penjačka) pot". Vrh Triglava (2864 m).
Mnogo različitih elemenata se mora uzeti u obzir prilikom planiranja ovakve ture. Iako je moja supruga planinarka koja se može pohvaliti sa puno osvojenih vrhova, morao sam razmišljati i o tome da su za jednu ženu Alpe veoma naporne. Sin, koji me je ravnopravno pratio na dosadašnjim pohodima, naprotiv, ispoljavao je zadovoljavajuću kondiciju i izdržljivost.
Aktuelni trendovi: "Tezga" na vrhu Triglava (2864 m) i grupa propisno opremljenih japanaca.
Moje dosadašnje iskustvo vezano za slovenske planine, koje seže do 1972 i prvog pokušaja osvajanja Mangrta, preko osamdesetih (kad mi je taj isti vrh ponovo za dlaku izmakao) pomoglo je da napravimo plan koji je ovaj put realizovan u potpunosti. Jedna posebna osobina ovog pohoda je bila ta što nismo bili samo porodica nego i partneri. Avantura počinje polaskom iz Sarajeva. Prema planu trebali bismo već isti dan doseći Kokrško sedlo (cca. 1800 m) gdje se nalazi Cojzova kuća i prvi izazov bio je odabir vremena polaska i prevoza.
Samo za one sa dobrim poznavanjem i sebe i planine. Slika: U "Hanzovoj poti" kroz sjevernu stijenu Male Mojstrovke. Foto: Roman Bordukalo
Ovaj pohod u slovenske Alpe, sa ciljem da se osvoji pet zahtjevnih dvotisućnjaka u jednoj turi, u iskušenju sam zvati ekspedicijom jer je organizaciono i težinski prilično zahtjevan. Iako mnogi BiH visokogorci, koji se spremaju za uspone u viša gorja, gledaju na ove planine kao na "pripremnu fazu", mislim da je to pogrešno. Ove planine imaju sasvim drugačiji karakter od zasniježenih padina npr. Mt Blanc masiva i nema sumnje da se u njih mora doći već sasvim izgrađen, sa dobrim poznavanjem sebe i planine.
Cojzova kuća (1791 m) na Kokrškom sedlu, snimljeno sa staze ka Grintovcu.
Iz Sarajeva smo krenuli u četiri sata ujutru sa ciljem da stignemo u Ljubljanu oko jedanaest sati, gdje bi u BTC-u obavili dodatna snabdjevanja, ručak, i bez mnogo rasipanja vremena krenuli prema Kamniškoj Bistrici. Dolazak u Kamnišku Bistricu je oko četrnaest sati. Planinarski dom se nalazi na živopisnom mjestu, na izvoru Kamniške Bistrice, na nadmorskoj visini od 600 m. Tu smo potrošili sat vremena za pripremu uspona, oblačenje i pakovanje planinarske opreme.
Grintovec (2558 m), gledano iz pravca Kokrškog sedla.
Za uspon od doma u Kamniškoj Bistrici do Cojzove kuće (1791 m) na Kokrškom sedlu je potrebno oko četiri sata. Pred veče smo stigli u Cojzovu kuću, večera, kafa i spavanje u 21:30. Ustajanje u 05:30 i priprema za uspon na sam vrh Grintovec* 2558 m. Za uspon na Grintovec od Cojzove kuće postoje dvije staze - jedna lakša, manje zahtjevna i druga koja je duža, prilično zahtjevna i koja vodi preko bivka i Mlinarskog sedla na feratu pod samim vrhom Grintovca. >
* U Sloveniji postoji i vrh Grintavec (ili Grintavac), koji je visok oko 2300m, i kome se često dodaje "Bavški" (Bavški Grintavec) da bi se jasnije razlikovali.
Porodica i partneri na vrhu Grintovca 2558 m.
Odluka je bila napraviti kružnu turu na Grintovec, što uključuje obje pomenute rute. Za izlazak na ovaj vrh preko Mlinarskog sedla je bilo potrebno oko tri i po sata. Povratak je bio drugom, lakšom stranom. Ferata od Mlinarskog sedla do vrha je dobro osigurana klinovima i sajlama. Na vrhu smo se nauživali jer su vrijeme, a i vidici bili izuzetni. Spustili smo se nazad u Cojzovu kuću, objedovali i popodne krenuli u dolinu prema domu u Kamniškoj Bistrici.
Interesantno je napomenuti da se godišnje održava svjetsko prvenstvo u brzom usponu na Grintovec. Regularan šestosatni uspon od Kamniške Bistrice do vrha sveden je trenutno na 1,5 sat.
Dom Kredarica 2515 m sa pogledom na Triglav (2864 m, vrh desno)
U Kamniškoj Bistrici smo spavali i ujutro rano krenuli prema Krmi odakle počinjemo uspon na Triglav. U Krmi se nalazi Kovinarska kuća, planinarski dom na visini 870 m. Uspon preko Krme prema Kredarici nije problematičan, ali je dug i naporan. Na Kredaricu smo takođe stigli pred veče. Dom je bio poluprazan jer je bio radni dan, s tim što je bila jedna grupa Japanaca, nešto domaćih planinara i mi iz Bosne. Ujutro oko šest sati sin i ja smo krenuli u završni uspon na vrh Triglava. Supruga je, prema planu, dobila šansu odmoriti se dobro na Kredarici kako bi izbjegla preopterećenje u nastavku, pošto je sam uspon na Kredaricu i silazak, nakon Kokrškog sedla i onih vratolomija na Grintovcu, ipak uspjeh. Iskreno joj čestitam na upornosti i izdržljivosti.
Na Triglavu 2864 m, najvišem vrhu Slovenije i Julijskih Alpa.
Staza od Kredarice, preko Malog Triglava prema vrhu je eksponirana, ali izuzetno dobro osigurana. Mada su Japanci na vrh krenuli oko 4 sata ujutro, ipak smo neke od njih pristizali usput. Na vrhu je bilo zezanje da su Japanci sa 3 sata i 40 minuta potukli rekord penjanja na vrh. Na vrhu je bilo mnoštvo planinara, a najveće iznenađenje je slovenac koji drži tezgu na vrhu i prodaje pivo, sokove, majice, priznanja za prvo penjaje itd... Cijena pive je primjerena visini na kojoj se prodaje. Piva košta 7.5 KM ili nešto manje od 4 EURA. Nakon jednog sata boravka na vrhu Triglava i uživanju u vidicima, silazimo do Kredarice i pripremamo za silazak do Kovinarske kuće gdje smo prespavali.
Na vrhu Velike Mojstrovke 2366 m, sa markatnim Jalovcem 2645 m (lijevo) i Mangartom 2679 m (desno). Foto: Roman Bordukalo
Izašao sam na vrh Male Mojstrovke preko Hanzove staze, kako se zove ferata kroz sjevernu stijenu Male Mojstrovke. Gore sam zatekao četiri planinara iz Zagreba. Moram se zahvaliti Romanu Bordukalu koji me je slikao na vrhu Velike Mojstrovke, Roman mi je ustupio i slike Hanzove staze tako da mu se zahvaljujem i za taj gest.
Sa Male Mojstrovke 2332 m nastavio sam grebenom u pravcu Velike Mojstrovke 2366m. Sa tog vrha su fantastični vidici na masive u Austriji, Italiji, na Jalovec, Mangrt, Triglav, Prisojnik idruge vrhove Julijskih Alpi. Sa Velike Mojstrovke slijedio je povratak "normalnom" stazom na Vršić, gdje su me čekali supruga i sin.
Pogled na 600 m visoku stijenu Mangarta (2678 m) sa Mangartskog sedla
Na Vršiću smo se malo odmorili i krenuli prema kući na izvoru Soče, gdje ćemo noćiti i pripremiti se za Mangrt. U nedjelju ujutro polazak prema Mangrtskom sedlu na 2000 m, najvišoj tačci na koju se može doći autom, asfaltiranim putem.
Staze na Mangrt, koji leži na granici sa Italijom, vode i iz Slovenije i iz Italije. Granica je obilježena graničnim kamenim stubićima na samom vrhu. Uspon sa Mangrtskog sedla počinje stazom koja vodi duz granične linije prema 600-metarskoj stijeni. U jednom momentu se staza razdvaja na dva dijela: slovenska strana i italijanska strana, što znači da možete izabrati da li ćete na vrh stići iz Slovenije ili Italije.
Uobičajena slika na vrhu Mangarta 2679 m, koga dijele Italija i Slovenija
Slovenska strana Mangrtske staze ulazi u stijenu, osigurana je klinovima i sajlama i nije, po mojoj ocjeni, toliko problematična koliko se moglo očekivati. Italijanska strana je nešto lakša i takođe je osigurana. Na vrhu Mangrta (2679 m), koji dijele Slovenija i Italija, nalazi se veliki križ koji su postavili italijani.
Sa povratkom na Mangrtsko sedlo završena je ova naša visokogorska avantura. Vraćamo se u kuću na izvoru Soče. Negdje u dolini Trente kojom teče Soča, zastajemo da bismo potražili osvježenje na obalama ove lijepe planinske rijeke
Usponi u Julijskim Alpama počinju i završavaju u dolinama bistrih i očuvanih rijeka. Soča je jedna od njih.
Sjedim na kamenu, sa nogama uronjenim u vodu, zadovoljan i sretan što je ovaj pohod uspješno okončan. Zagledan sam u Soču, brzu, čistu i hladnu - rijeku kojom se Slovenci ponose. Misli mi odlutaju prema Prenju, Čvrsnici, Bjelašnici, Visočici... tamo gdje sam skupljao snagu i inspiraciju za jednu ovakvu "ekspediciju". Uživajući u ljepoti i svježini Soče, sjetih se naših Neretve i Rakitnice, rijeka ugroženih suludim planovima koji će ih oskrnaviti za sva vremena.
Nad Julijskim Alpima se spušta veče, kao zavjesa na jednu predivnu avanturu. Preostaje nam još jedna atraktivna destinacija - posjet Škocjanskim jamama u kojima se nalazi najveći kanjon jedne ponornice u Evropi - a onda, povratak kući!