Hornli Ridge - klasična ruta na Matterhorn. Penjati ovaj vrh, gledano sa Hornli Hutte, čini se kao penjati se uz stub

Osvojili smo Matterhorn i vratili se nazad živi. A zdravi... Da smo zdravi, ne bi tamo ni išli.

Haris i Sejo... Ili, Sejo i Haris? Elem, evo ih opet u zijanu, ovaj put penju Matterhorn. Razlog - nepoznat!!! Ispenjali su se na vrh u roku koji je mnogima nezamisliv - 8 sati. Nagađamo da je ta žurba u vezi sa tobleronama, mada smo se pomirili s tim da će zauvijek ostati tajna, prije svega to ko je "ronama" dohakao. Ali, neka, bolje da su najeb... toblerone nego ova dvojica.
Haris i Sejo, hm... to je posebna priča.

Scene na parkingu... Ne, na dječijem igralištu. I ovo je, da znate, uspon na Matterhorn, gledano iz malo šire perspektive.

Po dolasku u Täsch, malo mjesto koje ima par kafana i ogromnu količinu parking prostora, malo smo odspavali do svitanja. Naravno, te scene spavanja odigrale su se na parkingu. Täsch je inače glavno odredište za Zermatt, gradić ispod "majke svih rogova", u koji se ne može doći autom bez posebne propusnice.
Ujutro nastavljamo vozom u Zermatt, odatle udaljen nekih 6 km.

Samo "ciganjenje" i "na divlje", to je naš moto...

Prvo smo raspištoljili, pa kad smo ispuhali, jeli smo. Onda smo krenuli žičarom "Matterhorn", koja vozi iz Zermatta sa 1600 m, na Crno more... Entschuldigung, na Schwartzsee, koje je na 2585m. Dalje smo se morali propisno znojiti da dođemo do kuće Hornli Hutte jer smo išli pješice, a drugačije se i ne može, izuzev helikopterom. A toliki baksuzi nismo, zna se kakve ovda vozaju helikopterom.
Išli smo tu dionicu i to malo sporije, pošto smo imali dosta tereta. Ponijeli smo sve iz Sarajeva, tako da ovdje ne ostavljamo pare.

A-la-rolling-stones-komunikacija. Na svakom urušenom kamenčiću stoji poruka: Zi-pa vu-gla!!! A recivera je priličan broj dole, ispod...

U ruksacima po 35 kg po osobi. Sva oprema, potrebna i nepotrebna, za grad i planinu i hrana za 15 dana, uključujući čak i po 3 litra mlijeka "Megle" iz VF komerca (Op. Z-2000: ovo je reklama, ali ćemo zažmuriti). Kad je neko konj, onda je stvarno konj.
Kada smo došli do doma, uvjerili smo se da su cijene još i veće od onih za koje smo imali informaciju. Tačno 27 eura za jednu noć. Mi to nismo imali namjeru plaćati čak da je i 5 eura, a kamoli
toliko koliko jeste. Nein!!! Najviše nam je žao dati pare za hranu i spavanje. To mi smatramo pogrešnom iliti propalom investicijom. Samo "ciganjenje" i "na divlje", to je naš moto... 

Bijeg sa Matterhorna. Na "rogu" se niko ne osjeća dobro. A ni situacija sa tobleronama nije sasvim jasna...

Šator razapinjemo nekih 50 m ispod Hornli Hutte, nakon što smo ozidali jedan trostrani podzid, čija je svrha da ublaži udare vjetra u šator. Tu smo i prespavali, misleći naredno jutro krenuti na vrh. Pošto vrijeme izjutra nije bilo baš najbolje, a sumnjajući u "njihove" prognoze i obećanja, nismo krenuli. Ali, kada se popodne razvedrilo, odlučili smo da uđemo u smijer i da bar vidimo gdje počinje, kako bismo se sutra po mraku, prije svitanja, lakše orjentisali kad uđemo u smijer.
Došli smo na 3550m i vratili se.

Pažnja, pokušajte se napregnuti (do razumnih granica) i vidjet ćete penjače na grebenu. A bogami i grebena ima, ihihiiii...

Niko nije bio na Matterhornu već deset dana, svi pokušavaju, ali nikom ne uspijeva. Kažu "It is too much snow" i vraćaju se uglavnom sa 3500m. Mi nešto ne opazismo da je to baš tako pri onom prvom ulasku
u stijenu. Nego, taj dan popodne dođoše slovenci, njih sedam ili osam, ne znam tačno, teško ih je prebrojat jer su previše brzi. Iz Idrije su i imaju namjeru, isto kao i mi, poći ujutro u 4 h ka vrhu.
I krenuli smo to jutro u 4 h, pa pošto svi znate kako se penje, lijeva, desna... da ne idem u detalje, reći ću samo najinteresantnije. Nismo se navezivali, osim možda dvije dužine koje i nismo ocijenili kao teške, ali gdje bi bilo posebno nezgodno pasti (a gdje ne bi!).
Za osam sati izašli smo na vrh Matterhorna, na 4478m.

A što se tiče spoznora, na transparentu lijepo piše (doduše između redova): Pomozi sebi, pa će ti i bog pomoć!

Povratak - naizmjenični absajli sa udruženim slovenačkim snagama, na njihovo, pa na naše uže, pa sve tako do skloništa Solvey, koje se nalazi na 4003m. Odatle, onako malo otpenjavanja, malo hodanja, malo absajlovanja i silazimo do pod smijer u 9 sati naveče, u sami mrak. Osvojili smo vrh i vratili se nazad živi. A zdravi... Da smo zdravi, ne bi tamo ni išli.
Tura je trajala 17 sati, sve u svemu ništa naročito teško (Op. Z-2000: Ne računajući koju hiljadu metara praznine pod nogama), ali zahtijeva kondiciju, pravilno disanje i koncentraciju. Važno je prije uspona, na spavanju, imati visoko uzglavlje, čega se Sejo nije baš pridržavao, pa sam ga morao cijelu noć bubati, ovaj... opominjati. Što više tekućine, savjetujemo po tri litra, a u slučaju dehidracije treba zaboraviti na pišanje jer se na taj način zadržava voda u tijelu. Ne vjerujete..!? Ozbiljno!

Z-2000: Dobro, a toblerone?!? Ko je jeo? Koliko fali? Ama, to je sigurno bila samo reklama, eh, kako smo nasjeli...

Fotografije u prilogu: Haris Kalajdžisalihović, skinuto sa videa