U sijenci gruzijskog Kavkaza, gdje hiljadugodišnje kamene kule probijaju planinsku maglu kao drevne molitve zamrznute u vremenu, nalazi se selo koje se polako i neizbježno predaje modernom svijetu - Ušguli – samo ime podsjeća na misteriju zaključanu iza vrhova koji paraju nebo.

Naše putovanje je počelo mnogo prije nego što su nam stopala dotakla stazu. Počelo je noćnim letom, i nastavilo mučnom vožnjom od Kutaisija do Mestije. Ni vrh Ušbe koji se nadmoćno uzdiže nad ostalim planinama nije mogao da skrene pažnju sa nepodnošljivog truckanja duže od 2 minuta. Posle četiri-pet sati poluzavršenog betonskog puta koji izgleda kao da planina odbacuje svoju kožu, stigli smo na odredište i prvi put ugledali Mestiju na 1500 metara nadmorske visine. Nismo ni očekivali da put bude lak. Ali posle više od 24 sata putovanja ničem se ne radujem kao tuširanju i krevetu. Nakon kratkog odmora krećemo u izvidjanje. I naravno prvo što nas dočekuje su kule - uzdižu se kao veličanstveni kameni čuvari.

Kule Svanetija

Ove kule su građene između 9. i 12. vijeka, u zlatnom dobu Gruzije, ali njihovi temelji sežu do praistorije, čineći ih jednim od najstarijih trajno naseljenih odbrambenih struktura na svijetu. Visoke četiri do pet spratova, služile su kao tvrđave protiv osvajača i kao zaštita od krvne osvete. Ima jedna slična kula i kod nas u Crnoj Gori – Kula Redžepagića, ali je pet vjekova mlađa i potpuno renovirana.

Ono što me fascinira kod ovih kula nije samo njihova starost, već činjenica da su i danas utkane u svakodnevni život. Ovo arhitektonsko čudo koje je preživjelo hiljadu godina, generacije i generacije porodica, krvnih osveta i osvajača i dalje ima svoju svrhu. Ljudi i dalje žive oko njih. Djeca se igraju u njihovoj sijenci. Samo neke su otvorene za turiste. Mi smo, sasvim slučajno, naišli na Ratiani kulu, prateći lutajuće krave i djecu uskim ulicama Mestije. Domaćin nam otvara vrata i za 10 LER (oko 3 EUR) stupamo po prvi put u svijet drevnog svanskog naroda. Osim stepenica koji kao da su pravljene za divove, penjemo se dalje u prošlost. Na prvom spratu kule nas dočekuju kosti koza i pasa. Iako je Gruzija prva zemlja koja je zvanično prihvatila hrišćanstvo u četvrtom vijeku, svuda okolo šapuću drevni bogovi kroz paganske rituale i žrtvovanja životinja. Otresam osjećaj jeze i penjem se dalje. Temelji vjere ovdje su u nečemu starijem. Na samom vrhu kule pitam se koliko je porodica ovdje čekalo da napadači odustanu i koliko ih je izgubilo živote. Ovdje se sjedjelo i čekalo mnogo prije nego što je izumljeno vatreno oružje. Lijepa Gruzijska zastava se vije na vrhu i pogled je veličanstven.

Deda Ratiani nas vodi dalje u prizemlje kuće i pokazuje nam kako je njegov djed živio, gdje su držali stoku objašnjava na Ruskom kako dim štiti drvo i cijelu gradjevinu. Njegovo gostoprimstvo i entuzijazam nas obara s nogu.

Gruzijsko gostoprimstvo je legendarno. Kada Gruzijci piju, nazdravlja se svaki put! Njihove zdravice su raskošni govori, zahvaljivanja i pozdravljanja. Nije nam bilo teško da ovaj običaj prihvatimo kao svoj.

Nazdravljamo novim kulama koje nas čekaju dublje u planinama.

Hod kroz vrijeme: Trek od Mestije do Ušgulija

Počeli smo trek prema Ušguliju i glečeru Škara nakon prvog dana istraživanja Mestije – muzeja, skulpture kraljice Tamar, žičare i pogleda odozgo, nakon što smo probali lokalno pivo, čaču, hačapuri i drugu hranu, i nakon što su nas toplo dočekali lokalni insekti i komarci i ovo sve za par sati prvog dana.

Naš trek obuhvatao je oko 76 kilometara i 3400 metara uspona. Ali što je važnije – ovo putovanje je bilo put kroz vrijeme:

Dan 2: Mestija do Žabešija – 16 kilometara postepenog uspona; osvojili smo 800 metara visinske razlike. Staza je vodila kroz mirisne livade i šume, otvoreni prostor, a na vrhu planinskog prevoja postoji i „kafana“.

Dan 3: Žabeši do Adišija – oko 18 kilometara, sa najstrmijim usponom od 1000 metara. Ovdje smo po prvi put uvidjeli da distanca ovdje nije bitna. Što smo dublje ulazili u planine, to smo dosezali dalje u prošlost. Polako smo ostavljali civilizaciju iza sebe. Jedina auta koja vidimo su minijaturni Suzuki traktori koji jedini mogu da prodju izmedju kuća.

Dan 4: Adiši do Ikralija – najduži dan, 18,6 kilometara, prelaz preko prevoja Čhunderi na 2719 metara. Na najvišoj tački shvatamo zašto su Svani gradili kule. Pogled seže do horizonta – dalekih planina, svjedoka uspona i padova carstava. Tog dana smo prešli rijeku na konjima. Taj trenutak i danas mi je nestvaran – kao iz mita. Hladna mutna, glečerska voda doseže do sedla konja. Mi se, uz mješavinu straha i uzbuđenja, polako penjemo na konje i prelazimo, što sad izgleda kao, prelazak preko rijeke u divljinu, kao da smo zakoračili u nešto vječno.

Dan 5: Ikrali do Ušgulija – posljednjih 16 kilometara spuštanja prema najvišem stalno naseljenom mjestu u Evropi. Beskrajna polja cvijeća i brda prekrivena rododendronom. Ušguli se pojavljuje, njegove kule stoje kao prsti podignuti protiv samog vremena. Zvuci kravljih zvona upravljaju godišnjim dobima. Pridružio nam se veliki, lijepi, pas sa ožiljcima.

Dan 6: Glečer Škara i povratak u Ušguli – ovdje postoje stvari mnogo starije od ljudi. Glečer je zid prljavog leda i kamena, sada znatno manji nego prije samo osam godina.

Nemam jasno sjećanje gdje smo spavali kojeg dana, kako su proticali dani, što smo radili nakon šetnje. Jednog popodneva imali smo žurku u drvenoj kuli toliko nesigurnoj da je čak i smijeh djelovao opasno – to nam nije smetalo da odigramo i otpjevamo svoju himnu tima. Mislim da je sama svrha trekkinga sa dobrim društvom – da izgubiš osjećaj za vrijeme i prostor, da se predaš svom timu, da uživaš bez razmišljanja i briga o stvarnom svijetu. Ono gdje sam ja uronila i što je mene ponijelo je kultura, tradicija i istorija Svanetija.

Galerija slika

Tradicija i žene Gruzije

Na 2100 metara nadmorske visine, Ušguli postoji u posebnoj vremenskoj dimenziji. Ovo selo je inspirisalo film "Dede" (Majka) od Mariam Khatchvani i djeluje kao živi muzej srednjovjekovnog života. Gledali smo ga u jednoj od hiljadugodišnjih kula Ušgulija – filmski doživljaj kakav i treba da bude: otkrovenje.

Film prikazuje surovu realnost tradicionalne svanske kulture – otmice, dogovoreni brakovi, djeca koja pripadaju muškoj strani porodice, krvna osveta – tradicije koje su ostale u upotrebi čak do devedesetih godina prošlog vijeka. Ipak, film ih prikazuje kao činjenice, prepoznajući da su ove prakse bile mehanizmi preživljavanja u svijetu gdje je izolacija značila samostalnost, a zajedničke veze bile razlika između života i smrti. Film isto prikazuje neke scene kojima svjedočimo i danas - petogodišnja djeca koja jašu konje, volovi koji vuku nešto slično sankama po uskim ulicama. Izlazimo iz „sale“ a kao da nismo izašli iz filma. Nestvarni osjećaj. Kao da očekujemo snijeg da padne.

Mariam – mlada režiserka, nas dočekuje tamo sa svojim djetetom, odgovara na naša pitanja na crvenom tepihu, u svom domu, pružajući zagrljaj svijetu turista, istraživača i planinara, pozivajući nas u svoj svijet.

Njeni doživljaji predstavljeni zidom fotografija ispred „bioskopske sale“ podsjete me  da je u ovoj zemlji, vjekovima ranije, žena bila vladar. Kraljica Tamar, legendarna vladarka Gruzije iz 12. vijeka, čija vladavina označava vrhunac moći Gruzije. Tamar je nazivana "kraljem" umjesto "kraljicom" da bi naglasili njenu moć - njeno carstvo se protezalo od Crnog mora do Kaspijskog jezera.

Ona me podsjeti na knjigu koju čitam koju sam uzela kao pripremu za ovaj trekking - „Osmi život“ od Nino Haratišvili. Nino je isto žena i priča u svojoj knjizi o modernijoj istoriji svoje porodice, uglavnom kroz ženske likove u dvadesetom vijeku. Njena priča bi mogla biti smještena u Parizu ili Njujorku - balet, žurke, obrazovanje, sestre, slomljeni snovi i srca – da nema priče o Generalisimusu (Staljinu), Malom Velikom čovjeku (Beriji), gulazima, mučenjima, tenkovima na ulicama...

Na našem putu uglavnom smo razgovarali sa ženama, žene su bile naše domaćice i podrška i naša vrata u Gruziju. Ali ovo društvo djeluje planinski mačo, možda baš zbog planine i surovosti života. Ali, jesu li ove žene, Mariam, Tamar i Nino, i žene koje nas dočekuju stubovi života i porodica u kulturi kojom vladaju muškarci, koji stoje na ramenima žena kao na kulama za oslonac? Tako ja osjećam Crnogorske žene. Iako, nismo još imali vladarke. Barem ne od Teuta iz još dalje prošlosti.

Kultura Svana je ipak, jedna od najuspješnijih kulturnih očuvanja čovječanstva. Više od hiljadu godina, Svani čuvaju svoj jedinstveni identitet ne osvajanjem ili ekspanzijom, već jednostavnim, tvrdoglavim opstankom. Svanski jezik, kojim govori manje od 30.000 ljudi, sasvim je drugačiji od gruzijskog – je li to odlučnost planinskog naroda da se drži svojih korijena? Odsječenost? Da li je planina štitila i čuvala ovu kulturu?

Povratak u stvarnost i sadašnjost

Povratak u Mestiju nakon pet dana planina, izgleda kao nagli povratak i realnost. Autobus uzgleda veći, put djeluje bolji. Čak je i Mestija postala veliki, živopisni grad, mnogo veći nego kad smo ga posljednji put vidjeli.

Izgledalo je kao da se sve promijenio. Ili smo se mi promijenili.

Promijenile su nas planine, hodanje po njima, spavanje u kućama mještana, Ušguli, kule, glečer... Do sad smo trebali da naučimo da planine rijetko daju išta manje od transformacije i da rijetko razočaraju one koji im se odazovu.

Zdravica

I da završim sa gruzijskim običajem, koji sam željela da prihvatim, ali sam bila bez riječi posljednjih dana. Evo zdravice i od mene:

• Na ovom putovanju imali smo „pripravnika“ vodiča – 19-godišnju djevojku - sa nevidljivom, univerzalnom hrabrošću mladih žena koje grade mostove između svjetova, koja odlučno vodi druge naprijed, i nosi promjene koje prevazilaze granice i tradicije. Za Iman.
• Za dvije vile – Iskru, čija priča i energija savršeno odgovara njenom imenu, i Ivonu, šumsku vilu Galadrijel, s probojnim plavim očima i za blizance, slične spoljašnjosti, ali suprotne naravi, obojica blistavi na svoj neobičan način.
• Za roditelje koji su ih poveli.
• Za kraljicu Tamar, režiserku Mariam i spisateljicu Nino, otete žene i one odvojene od djece. Za žene koje su držale kraljevstva, pričale priče, gradile kule i odgajale djecu.
• Za poluizgrađene puteve i sačuvane kule i drevne jezike.
• Za surove tradicije i njihovu ljepotu koja oblikuje budućnost.
• Za šum rijeka koje su nadživjele carstva.
• Za hačapuri i čaču.
• Za tim KOG + i nove generacije.
• Za Svaneti, gdje je svaki korak unazad kroz vrijeme korak naprijed ka razumijevanju šta nas čini ljudima.

Živjeli!

Hvala ljudi!

Učesnici: Zakrajšek Nejc,Filip i Jakob i Tina Mavec iz PD Domžale, Asic Vojislav, Iskra i Ivona i Danijela Ošap iz PD Stara Pazova, Aleksandra Branković i Suzana Čolović iz Extreme Summit Team, Nataša Laković iz Hiking Advisor, Zoran Stojkovic, Lejla Pljevljak, Iman i Kenan Muftic iz PD Zeljeznicar. Vodici su bili Ekatarina Tsindeliani i Gogi Gazdeliani iz GMGA i Kenan Muftic, PD Zeljzenicar. Vodic pripravnik - asistent je bila Iman Muftic.